Potrebni su bili i 24-satni štrajkovi upozorenja nakon dugotrajnih pregovora, čak šest krugova, njemačkog sindikata radnika metalske i elektromehaničke industrije IG Metall i poslodavaca da bi se došlo do povoljnijih uvjeta za radnike koji rade u tvrtkama pokrajine Baden-Württemberg za njemačke prilike uobičajeno kompleksnom kolektivnom ugovoru. Dovoljno, jer tamo se nalazi velika većina proizvođača komponenti i dijelova za gigante njemačke automobilske industrije.
Najveći uspjeh nakon 1984. Tamo se, naime, nalaze sjedišta Daimlera, Porschea, Roberta Boscha, ali i stotine kooperanata tih velikih korporacija. IG Metall, koji ima 2,27 milijuna članova, ključ je stabilnosti njemačke proizvodnje. Njemačka autoindustrija, kao i ekonomija u cijelosti, dobro stoje, najbolje u Europi, no prema statistikama, tjedno radno vrijeme tamošnjeg radnika među najduljima je u Europi, 35 sati tjedno. IG Metall tražio je tako fleksibilniji radni tjedan za one koji se brinu o djeci te starijoj ili bolesnoj rodbini. Radno bi im se vrijeme smanjilo s 35 na 28 sati tjedno, a na puno bi se vratili nakon dvije godine. Traženo je i šestpostotno povećanje plaće te jednokratna isplata od 200 eura u prva tri mjeseca ove godine. Iako su poslodavci okupljeni u Südwestmetall, naravno, imali prigovora, ipak su uslišili većinu traženoga. Normalno, jer su samo zbog jednodnevnog štrajka održanog prošlog tjedna dobavljači i druge tvrtke vezane s velikim korporacijama izgubile gotovo 200 milijuna eura. Ekonomski institut DIW izračunao je tada kako je svaki dan štrajka poslodavce stajao ukupno 62 milijuna eura u izgubljenom prihodu ako u njemu sudjeluje 50.000 radnika.
Tako će 900.000 zaposlenika na području Baden-Württemberga primati 4,3 posto veću plaću od travnja. Za prva tri mjeseca ove godine dobivat će jednokratnu isplatu od po stotinu eura. Sljedeće godine dobit će fiksnu isplatu od 400 eura, ali i dodatak od 27,5 posto mjesečnog prihoda. Ukupno je to tijekom razdoblja od 27 mjeseci, koliko će trajati kolektivni ugovor, povećanje nešto manje od četiri posto, što je manje od traženih šest, no i dalje se smatra dobrim postignućem. Ako tako žele, radnici mogu zamijeniti te novčane iznose za slobodne dane. Također, poslodavci su pristali na traženo smanjenje tjednog radnog vremena, s 35 na 28 sati za one koji se brinu o djeci, bolesnim ili starijim rođacima ili idu na doškolovanje do vremena od dvije godine. Velika je to pobjeda za najveći sindikat jer je upravo trajanje radnog tjedna bilo najvećim prijeporom u pregovorima. Ali, u zamjenu za taj ustupak poslodavci su dobili pravo da zaposle više onih koji žele raditi i 40 sati tjedno dobivši tako na fleksibilnosti, koja će im pomoći da povećaju produktivnost u periodima visoke potražnje.
