Bilo da se radi o žrtvama zločina, počiniocima ili pomagačima – sve je manje ljudi koji mogu da govore o svojim doživljajima iz vremena nacionalsocijalističke diktature od 1933. do 1945. godine. Kako će Njemačka da se prisjeća tog vremena kada više ne bude bilo njegovih živih svjedoka – to je pitanje koje već dugo zadaje glavobolje istoričarima, političarima i pedagozima. Pitanje je dobilo na težini i zato što su poslednjih godina rasizam i antisemitizam uzeli maha. Zato je Institut za interdisciplinarno istraživanje konflikata i nasilja (IKG) predstavio svoju studiju „MEMO Njemačka – multidimenzionalni monitor sjećanja.
„Zanimalo nas je prije svega čega se ljudi sjećaju, kako i zašto", kaže direktor IKG Andreas Cik. Posebnu pažnju je obratio na sjećanje na Holokaust. Jer, ima pokušaja da se ratna krivica zloupotrijebi u propagandne svrhe, što dovodi u pitanje kulturu sjećanja. „Kada se, na primjer, govori o kultu krivice, to ne odgovara mišljenju građana", kaže Cik. Upitani građani su imali vrlo diferencirana sjećanja. U tome i prošlost sopstvene porodice ima važnu ulogu.
Cikov tim je telefonski ispitao više pod 1000 osoba starosti između 16 i 92 godine – pitanja su se odnosila na njihovu prošlost ili prošlost njihovih roditelja. Prema rezultatima ankete, 17,6 odsto ispitanih je imao u svojoj porodici naciste – počinioce zločina. Najveći broj njih (54,4 odsto) ima rođake koji su poginuli u ratu. Prema studiji, mali je broj onih koji se osjećaju krivim za uništavanje evropskih Jevreja. Sa konstatacijom „Iako sam nisam učinio ništa loše, osjećam se krivim za Holokaust", složio se samo svaki deseti anketirani građanin.
Posjete autentičnim mjestima ostavljaju traga
Ono što ne iznenađuje: gotovo svi ispitani su o nacionalsocijalizmu učili u školi (98,4 odsto). Među mlađima je internet važan medijum preko kojeg se informišu o tome. No, to se ne urezuje mnogo u svijest, za razliku od posjeta mjestima sjećanja, spomen-muzejima, ispitani prenose da je to na njih ostavilo najjači utisak.
Više od polovine ispitanih se interesuje za njemačku istoriju „vrlo" (32,5 odsto) ili „izuzetno" (27,7 odsto). Strahovanje da bi nešto poput Holokausta moglo da se ponovi, takođe je prisutno među ispitanicima. Oko polovine njih gaji takav strah („uglavnom" – 25,6 odsto i „intenzivno" 21,6 odsto). Rezultati reprezentativne ankete bi trebalo da se pretoče u nove forme kulture sjećanja. To želi fondacija „Sjećanje, odgovornost i budućnost" (EVZ) uz čiju podršku je ova studia nastala. Šef te institucije Andreas Eberhart se nada da će nastati „živa kultura sjećanja sa inovativnim formama i svježim idejama".
