Posve je neobična ta stvar sa koledarima i pokladama. U februaru mjesecu, kad se paganski bogovi urote u dobroti protiv zime i ljudska srca se otkrave. Ono nešto preostalih zaliha vina, suhog mesa i masti, troši se u procesiji slavljenja Sunca.
Tako je bilo i ove sedmice u zapadnoj Hercegovini. Odlučili su koledari, a ko smo mi protolaici da im zabranimo, elem odlučili su da zapale presvetog i u redu čekanja papinskog u Futuru Trećem Blaženog Alojzija Stepinca.
Ivo Lola, palit' mora!
A, baš se lijepo natrefilo pa je datum, godišnjica svjetovne smrti ovog sveca na čekanju i za buktinje spremne lutke.
Ni časa, časili nisu veseli građani Čapljine, nego su uz ciku i vrisku pristavili lutku Alojzija Na Čekanju Presvijetlog, dok mu je pošteni sudija u kostimu Ive Loe Ribara i oca mu Ivana, odbornika AVNOJ-a izricao purifikatorsku presudu.
-Gori, gori, visoko gori, nek’ izgori Stepinac, urlala je svjetina sve sa djecom im i kroz adrenalinske suze piromanisala nad velečasnim. Ivo Lola Ribar, življi od ostalih šest sekretara SKOJ-a, prišao je lagano sa bakljom i u ritmu povika svjetine, potpalio je lutku Alojzija.
Kakav grijeg! Kakav božanski grijeh! Rekli bi istočni, al' je posve zapadni. I osuda je krenula sa svih strana što se veseli stanovnici sunčane Čapljine sprdaju sa biskupom i drugi puta ga, nakon 1960. u pakleni oganj tjeraju. Ali ko smo mi da osuđujemo domaće sa svojim bremenitim mukama i otpustom grijeha poluzapadnog što poklade sa sobom nose?
Trebižat mora pasti!
Sve je tako, samo ništa tako nije. E, da su se veseli koledari poigrali sa 58 obljetnicom smrti Alonzija Stepinca i da su odglumili ritualno spaljivanje lutke kardinalove, ne bi od bine kamen na kamenu ostao, a resto kamenja bi na onaj svijet poslalo vesele koledare.
Nego je organizator Pokladnih dana, HKUD ''Seljačka sloga'' iz Trebižata odlučio napraviti jednu poluintimnu fašističku zabavicu na otovrenome za široke i manje široke narodne mase. Takoreći branč piromasnko-fašistički.
Vidite, čudna je ta stvar sa poštivanjem lokalne zajednice i fašizma im nasušnog. Javile su se vremenom po tom pitanju dvije oprortune diletantske i jednako debilne škole. Jedna kaže, hajde da ne pridajemo značaj budalama, a druga veli, neka se ljudi malo vesele, karneval je. Šta ima veze...Šega, šala, pošalica.
Pa dobro!
Kad mandarine utihnu
Karneval je u Čapljini. Sunčan, malo prohladan dan. Namjesto Stepinca, pali se tabut sa Željkom Komšićem. Dobro, nije Željko u njemu, ali kao i da jeste. Da ne bi ko posumnjao tu je i karikatura istog «komunističkog izdajnika i kukavičijeg jajeta u hrvatskom tisućljetnom krilu». Namjesto Partizana, organ reda je mlad-ustaša. Kako i dolikuje fašističkom karnevalu. Namjesto nekakve volje za dobrim karnevalskim duhom u toku je kletofašistička procesija u kojoj purifikacijska vatra treba da proguta Komšićev tabut sve sa državnim zastavom BIH, sve sa sudijom lutkom koji je osudio u Haagu Praljka i kompaniju, sve sa zlim komunistima i njihovim petokrakama...
Jer narod ište, želi, hoće. Jer je to ovaploćenje svenarodne volje od koje i zelene mandarine trule.
Eto, takav jebio nedjeljini skupu Čapljini koledarskoj. Drugačiji nije mogao biti. Da je malo drugačiji, kamenovali bi učesnike.
Pa je opet čudno zašto se se ljudi ovako provode i vesele nakon zimskog solsticija. Nekako im je veće veselje maškare ustaške praviti, žive ljude “ukopavati i spaljivati”, nego na priliku aveti prošlost sablažnjive, na put vatri paklenoj navraćati.
Dječiji fašistički piromanski matine
I onda uz miris mandarina tek dozrelih mlad-ustaša komanduje ukopom Komšić Željka, spaljivanjem sudija i veličanjem ratnih zločinaca. Ali nije to sve , reklo bi dijete!
Još po vatri i spaljenom drvetu tabuta miriše Čapljina, a već se iz Livna osjeti miomiris slame, koja prlji lutku haškog sudije Carmela Aigusa.
A, svjetina kliče, cijuče i raduje se. Ne bi valjalo drugačije. Opasno bi bilo, velim. Po koledare i nejač na bini.
Pa onda neko kaže, šta će narod, narod ne zna, nije narod kriv. A, to je onaj isti balkanski narod koji je 1942. godine toliko prijavljivao njemačkom Vermahtu svoje komšije, e da su se birokrate dojčlandske čudom čudile i narod molile da ne potkazuju svojtu baš toliko. To je isti onaj narod čiji su predstavnici ustaše i četnici toliko krvavo ništili one druge da su Italijani i Nijemci, dakle arhetipski fašisti i nacisti u izvještajima pisali za isti da su zvijeri.
Pa je spaljivanje Komšić Željka pod polumjesecom i zvijezdom jedina logična parada koja pozdravlja dolazak još jednog fašističkog proljeća. Malo predizbornog, al' poenta je ista.
A, u ovoj štoriji, izvijesnost klerofašističke dominacije je tolika da ni antireklama kao najbolja reklama Komšiću pomiću ne može.
Nego, hoće li Ivo Lola spaljivati Stepinca? U maškarama? Od šale, šege i pošalice?
Jeste li vi normalni?! Sa tim stvarima se ne zajebava južno od Mostara. Ni u ludilu, ni u maškarama, ni na karnevalu. Da vas crna noć pojela ne bi i ispljunula kao košpicu iz mlade mandarine na onoj okuci gdje Radobolja mota oko Čovićeve hacijende..
