Banjalučki pisac Miladin Berić spada među najbolje bh. satiričare, a
cijenjen je i kao lirski pjesnik.
Objavio je preko deset naslova i imao na stotine nastupa. Iako ovo nije era
ni književnosti, ni književnih večeri, to Beriću ne smeta, jer tamo gdje on
nastupa interpretirajući svoje satirične pjesme sale su uvijek pune.
Jedna takva književna veče desiće se u četvrtak, 22. februara u Banskom dvoru
(Banja Luka). Tom prilikom Berić će predstaviti najnoviju zbirku lirske poezije
"Atlantida", koja je nastala u periodu od 2013. do 2016. godine. "Atlantida"
je zbirka lirske
poezije koja je u pojedinim pjesmama protkana i laganim satiričnim tonovima,
koji su u suštini ipak samo epizodni. Isto veče pisac će
promovisati i CD "Musaka sa okusom afričke šljive", koji pretstavlja
Berićev satirični opus nastao u posljednjih pet godina. Na CD-u se nalaze,
aforizmi, epigrami i satirične pjesme, gdje u nepunih dva i po časa Berić
govori preko 500 aforizama, plus
stotinjak pjesama i aforizama. CD je nastavak saradnje sa Specijalnom
bibliotekom sa slijepe i slabovide, odnosno prvog CD-a koji se zvao „Musaka“.
Povodom ove promocije razgovarali smo sa piscem Miladinom Berićem.
Šta vas je inspirisalo da napišete "Atlandidu"?
"Atlantida" predstavlja pokušaj da se filozofsko i religiozno viđenje svijeta lirizuje i prikaže u formi, najčešće, vezanog stiha. Kao inspiracija mi je poslužila rijeka Aheron, odnosno po grčkoj mitologiji "rijeka bola" koju sam posjetio u tom periodu. Iz tog razloga zbirka baš završava sa pjesmom Aheron. Van ove konotacije "Atlantida" se može posmatrati i kao i sve ostale moje lirske zbirke, izuzimajući "Jutro na zadušnice", zbirkom ljubavne poezije. Na kraju želja mi je bila da se mnogo toga u zbirci čita između redova.
Vi se već dugo bavite pisanjem i priznat ste satiričar sa ovih prostora. Šta
znači u današnje vrijeme biti "priznat" satiričar i pisac?
Sudeći po ogromnoj većini, živimo u okruženju u kojem je čitanje odavno izašlo iz mode tako da nije nekakva velika sreća biti kao što vi kažete "priznat" satiričar i pisac. Iz tog razloga najčešće se piše za svoju dušu, pa ako to još neko prepozna tim bolje. Kao satiričar, ali i kao pisac, van interneta, skoro da i nemate načina da se predstavite, jer medijima je književnost posljednja rupa na svirali od koje su mnogo važniji rijaliti smećarnici ili nekakvi kulinarski dueli. S druge strane, ako ste satiričar, onda su vam vrata još dodatno zatvorena.
Koliko je pero ovdašnjih satiričara britko i oštro?
Kakvo je stanje u državi i šta je sve isplivalo na površinu, satiričari su svakako nedovoljno oštri, iako u odnosu na svoje kolege iz inostranstva predstavljaju britku sablju. Međutim, pitanje je da je kod nas sve sređeno kao recimo u Švajcarskoj da li bi uopšte postojala satira. S druge strane, teško je uopšte analizirati našu noviju satiru, jer ona ostaje iza paravana pošto je niti ko objavljuje, niti ko reklamira. Tako da je domet satiričara bez obzira na svu moguću oštrinu realno mali.
Ima li na ovim prostorima satiričnih pisaca koji bi se mogli porediti sa
Domanovićen, Sterijom ili Nušićem?
Teško, mada je to stvar ukusa i stvar viđenja. Naime, pomenuta imena su previše slavna u odnosu na bilo koje moderno ime, ali stoji činjenica da je njihova slava nastajala godina, pogotovo nakon njihovog upokojenja. Iz tog razloga je teško komparirati nekog modernog satiričara sa čijom satirom se još nije sudario sud vremena. Naravno, na tragu pomenutih, ima mnogo satiričara iz regiona koji stvaraju, bar iz ove perspektive, vrhunsku satiru.
Imaju li današnji pisci srca da se suoče sa pravim problemima, bez bojazni da i
sami ne uđu u privatne probleme zbog kritiziranja vlasti?
Većina onih koji nisu željeli ili nisu osjetili privilegije stranačkog dresa
vjerujem da ima. Ali koji bi medij imao srca to da objavi. Internet je ipak
doveo do toga da satiričari ne moraju, da karikiram, hodati sa megafonima da bi
ih neko čuo.
Imate li vi, gospodine Beriću, ikada problem sa autocenzurom?
Veoma rijetko. Naime, kada pišem, jedino pokušavam da što manje upotrebljavam ono što narod krsti kao psovke, mada je to veoma širok pojam i u jednom kontekstu to nije isto kao u nekom drugom. Što se tiče zabranjenih tema, nemam ih ili bar mislim da ih nemam. Rijetko, čak i u dnevnoj satiri, navodim stvarna imena želeći da izbacim regionalni prizvuk, a s druge strane nisam ja istraživački novinar, nego satiričar u čijoj satiri bi se trebalo prepoznati više njih.
Vaše mišljenje o književnicima i književnosti u Republici Srpskoj. Ima li
dobrih i britkih pisaca?
Nažalost, mislim da u Republici Srpskoj još uvijek nemamo neko književno ime koje je preskočilo granice Republike Srpske. Ovdje ne mislim na nagrade i "slavu" nekoga jer svi znamo kako se sve dijeli ovdje već na osnovu moje ocjene opusa glavnih junaka ovdašnje književne scene. Možda je čak u satiri i taj iskorak malo veći, ali pošto o satiri niko kompetentan u RS, a i u BiH, ne piše nikakve osvrte i ukazuje na slabosti to sputava naše satiričare da bi bili još bolji.
Kako se pisci snalaze sa izdavanjem knjiga?
Svako na svoj način. Neko preko veza u organima uprave, državne, entitetske i
lokalne, dođe lako do sredstava, dok ostali ili iz vlastitog džepa ili iz džepa
prijatelja-sponzora dobrano potegnu da bi nešto izdali. Pri tom ne postoji
nikakav kriterij ni ocjena kvaliteta tako da knjigu objavljuje onaj koji je
uspio skupiti pare. Izdavači oni klasični ne postoje, već su to samo pružaoci
usluga koji svoje usluge naplate.
Da li je tačno da na ovim prostorima postoji veliki broj "dvorskih
pisaca", to jest pisaca koji se ulizuju vlastoršcima, a zauzvrat dobijaju
razne privilegije? Kakvo je vaše mišljenje o njima?
Malo ko, pogotovo oni koji o svemu odlučuju, cijeni pisanje, tako da je "dvorskih pisaca" ovdje malo. Ali da ih ima, ima. Priveligije su u vidu nagrada i medijskog pokrivanja, pogotovo sticanja imena, koje se ispostavi na kraju kao lažno, jer kvalitet djela ne prati "slavu". Za života se gradi Potemkinovo selo koje se ubrzo uruši.
Mislite li da ste vi kao pisac mogli i više da uradite u karijeri?
Vjerovatno jesam. Kao i svi drugi bio sam na raskršću, koje me je odvelo u
pravcu da mi je književnost ipak samo hobi. Da sam otišao u drugom pravcu,
vjerovatno bi to značilo boemiju i mnogo, mnogo više stihova. Mada i ovako nisam
nezadovoljan.
Može li pošten čovjek u današnjem
vremenu da živi od pisanja?
Naravno da ne može. Ne samo da ne može da živi od pisanja, već ne može
ni da preživljava. Imam ja aforizam koji ću parafrazirati: Živjeti od
umjetnosti danas je zaista prava umjetnost. E sad, onima kojima toliko nije
bitno materijalno, nemaju velike prohtjeve, pa uspiju kako-tako preživljavati. Na
kraju, ono ushićenje kada po vlastitom sudu napišeš odličnu pjesmu, ne znam da li
ima cijenu.
Poruka mladim piscima.
Mladim piscima bih poručio da, bez obzira na sve nedaće i osporavanja, i dalje pišu jer to što ih trenutno društvo ne razumije treba da im bude samo dodatni podstrek da su na pravom putu. Na kraju, istinski pisci su oduvijek pisali za buduće generacije.
Razgovarao Ernest Bučinski
