<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

GRAD SA ROKOM TRAJANJA: Život se dešava negdje drugdje za ove ljude

BUKA U HERCEGOVINI - Gacko

Kad pomislite na Gacko, malo mjestašce u Istočnoj Hercegovini, teško da vam može pasti na pamet bilo šta osim džinovske termoelektrane. I to sa razlogom, jer se upravo oko te termoelektrane i vrti sve u ovom gradiću.

26. februar 2018, 12:00

 Termoelektrana za mještane Gacka predstavalja i život i smrt, izvor zarade, razvoja, prosperiteta... U Gacku ljudi ili rade u termoelektrani ili se nadaju da će u njoj početi da rade. U “termu” svi ulažu svoje nade za budućnost, ali isto tako od nje i otimaju kad god imaju priliku... (Ukrasti nekoliko desetina, pa čak i stotina litara goriva iz termoelektrane je postao svojevrsni hobi, a kako kažu neki, u “zlatno doba” na benzinske pumpe svraćali su samo slučajni prolaznici kroz Gacko.)

 

 

 

 

Ali da ne dužimo o tome…

 

Naše malo proputovanje kroz Istočnu Hercegovinu započeli smo u Gacku, gradiću teške industrije i još teže klime. Smješten na 1.000 metara nadmorske visine, ova opština je poznata po izdržljivim ljudima iskovanim u vjetru, snijegu i hladnoći kakvu samo poznaju Gačani.

 

Slobodno mogu da kažem da u ovom gradiću žive posljednji gorštaci u BiH, pomalo zatvoreni za nove ljude i nove stvari, ali opet spremni da vam se “nađu”. Kad smo kod “zatvorenosti”, jedna napomena: Ako planirate duže boraviti u ovoj opštini, posebno obilaziti lokalne kafane… pokušajte se uklopiti dok vas ne upoznaju, jer sve što odudara od okoline u Gacku ne prolazi dobro (muškarci - košulja DA, duga kosa NE; Žene –uska haljina DA, pirsing u nosu NE)

 

Uglavnom…

 

Zaobilazeći krave i ovce (nisam pitao, ali krava je 100% sveta životinja u Gacku) po kojima je poznat ovaj stočarski kraj, pa preko gatačkog pravca, sablasno pustog, ulazim u centar grada karakterističan za sve male opštine u BiH. Nekoliko ulica, centralni spomenik, hotel i džamija-obnovljena (kao neka vrsta podsjetnika da su tu nekad živjeli i Bošnjaci). Na svakom koraku zatvoreni poslovni objekti, stare zgrade, a u sredini novoizgrađena pravoslavna crkva iz koje puca pogled na 13 kladionica razasutih po cijelom gradu. Naravno, glavna uloga i centralno mjesto oko koga se sve vrti pripada već pomenutoj, gatačkoj Termoelektrani.

 

E sad, da li zbog te termoelektrane koja se nadvila nad grad, nezgrapne crkve, ruiniranih zgrada, nekako blijedih i istrošenih ili zbog činjenice da na ulicama nema ljudi, da se na poslovnim prostorima uhvatila dugogodišnja prašina, Gacko ostavlja utisak jednog mrtvog i tmurnog gradića. Imam osjećaj kao da je unaprijed osuđen na smrt, čekajući da se ona pojavi jednog dana iznad onog džinovskog dimnjaka.

 

Naravno, subjekivni osjećaj je čudo, ali nisu me baš demantovali ni ljudi sa kojima sam kasnije razgovarao.

 

Uglavnom, pošto sam za kratko vrijeme uspio da obiđem uzduž i poprijeko ovaj grad duhova, odlučio sam da sjednem u restoran u kojem sam zakazao prvi sastanak.

 

Inače, čim sam izašao iz auta, i pored dana obasjanog suncem, osjetio sam kako gatačka zima ulazi u kosti, ali kad ljudi ovdje žive, mogu i ja da pretrčim do kafane.

 

I onda iznenađenje. U restoranu, koji je bio krcat ljudima, odvijao se život. Ipak nije sve zamrlo. A i gdje bi drugo nešto bilo nego u kafani. Tamo je i mene čekala moja koleginica, lokalna novinarka Milanka Babić Kovačević. Osoba za koju znam da mi najbolje može dočarati stanje u ovoj opštini i od koje sam želio da saznam kako to ljudi ovdje žive, da ne nagađam i ne ocjenjujem na prvu.

 

Kao što sam i očekivao, Milanka odmah “udara u glavu”.

 

“Ljudi u Gacku ne očekuju mnogo, ne bore se za sebe, za bolje sutra, za svoj grad… Oni su navikli na ovo što imaju, pa ih bolje i ne zanima. Jedina preokupacija ljudi u Gacku je kako se zaposliti na termoelektrani”, priča nam Milanka i nastavlja:

 

“Ovdje ljudi ljeti nemaju vode, često nestaje struje, ali niko ne diže glas, niko ne traži da se to riješi, već se svi vode onom ‘Ako nas Bog pogleda, biće vode ove godine’ ili ‘Ma, pusti struju, bogati, doći će’. Možda je to u jednu ruku dobro, ta lakoća prihvatanja trenutne situacije, ali problem je što je to stanje u Gacku postalo konstanta. Mi ovdje 20 godina mučimo muku sa vodom, kanalizacijom, strujom i sličnim stvarima. Meni je teško prihvatiti to mirenje sa situacijom kod naših ljudi i odsustvo svijesti da je neko plaćen da riješi te naše probleme. Jednostavno, ovdje se ne razmišlja mnogo, posebno ne na duge staze. To dugoročno razmišljanje je za nas precijenjeno. Razmišljati na duge staze u Gacku se uzima kao nešto što stvara glavobolju i donosi probleme ”, kaže Milanka.

 

Ipak, Gacko je opština sa najvećom prosječnom platom u Republici Srpskoj, u kojoj visoko obrazovani ljudi imaju primanja veća od 1.500 KM. Zato i ne čudi odsustvo volje i želje da se traži i pokušava nešto pored još uvijek “žive” termoelektrane koja i dalje prihvata nove radnike. Naravno, pola njih tu ništa ne radi, ali prima platu, pa je sad, osim radnog mjesta, novi cilj u Gacku radno mjesto bez posla.

 

Mada, i kad sve to ostvare, ljudi u Gacku ne mogu da računaju na pretjerano kvalitetan život. Istina, oni imaju novac da obezbijede sebi dobar život, ali nemaju ono što je potrebno da bi on bio kvalitetan.

 

“Ljudi koji rade na termoelektrani mogu da zarade oko 1.500 KM. Ta suma je i više nego dovoljna za pristojan život i u Banjaluci, a da ne pričamo u Gacku. Ipak, život se dešava negdje drugdje za te ljude. Njega nema ovdje. Gačani nemaju ovdje mogućnosti da uživaju u tom novcu, pa kupuju stanove u Trebinju, Novom Sadu ili Beogradu. Pokušavaju svojoj djeci obezbijediti uslove da odu odavde ili sebi novi dom kad budu penzionisani. Mi ovdje nemamo sadržaja koji dižu kvalitet života. Ovdje nema igrališta, nema nikakvih događaja, ništa se ne nudi mladima. Ma, ne nudi se ni starima. Ljudi koji vode ovaj grad nemaju niti viziju, niti radne navike, vrijeme prolazi, i sve se svodi na onih nekoliko mjeseci pred izbore. Grad je zapušten, narod napušten i tako nam prolaze dani. A mogli smo mnogo toga da uradimo da nam bude prelijepo. Nismo iskoristili jezero, okolna brda, prirodu, ništa. Ovdje bi sa svim prirodnim ljepotama život mogao da bude predivan”.

 

 

 

Pošto je Milanka “načela” priču o životu mladih ljudi u Gacku, na njenu preporuku porazgovarali smo i sa Milicom Zelenović, jednom od rijetkih mladih osoba u ovoj opštini koja nije čekala posao u Termoelektrani, već ga je sama sebi obezbijedila. Psiholog po struci, Milica je osmislila sadržaje za djecu i mlade kojih u ovom gradu nedostaje.

 

Od Milice sam pokušao da saznam kakav je život u ovom gradiću iz perspektive mlade osobe koja posmatra stvari na malo drugačiji način od većine njenih sugrađana.

 

“Ovdje je stanje letargično, mladi žive uspavano i nezainteresovani su za sve. Studenti odlaze, a srednjoškolci i oni koji ostanu su potpuno nezainteresovani za bilo kakav aktivizam. Kad se vrate sa fakulteta, svi onda planiraju da se zaposle u termoelektrani i to je san mladih ljudi. Ovdje se živi od izbora do izbora, kad se budi ta nada da će i vas neko zaposliti. Inače, mladih u Gacku i nema, oni se danas ne mogu ni vidjeti, prazne su ulice, kafane... Imaš osjećaj kao da je Gacko mrtav grad”, priča nam Milica dok opisuje stanje među mladima u Gacku.

 

 

 

Ona tvrdi da koliko god je dobrog donijela ta Termoelektrana, zahvaljujući njoj mladi ljudi odustaju od svih ideja koje su možda i imali.

 

“Gledajući ljude oko sebe, svi oni na kraju se prepuste tom letargičnom čekanju posla. Zato nema ni aktivizma, ni pokreta, ni volje da se radi. Ovdje je svakome san da dobija 1.500 KM i ništa ne radi. A to mogu ostvarati samo na jedan način. Svi kažu, što bih ja nešto radio i pokušavao da bih zarađivao 600, 700 maraka kad mogu na termoelektrani dobijati 1.500, a da ne radim ništa. I to je filozofija mladih Gačana. Sa druge strane, i ova sredina sputava svaku novu ideju, svaki pokušaj da se nešto promijeni ili donese nešto novo. Odmah ti svi govore: ‘ma đe ćeš ti’, odgovaraju te od svega. Ali, kad bi mladi ljudi bili aktivniji i pokrenuli se, možda bi i dobili nešto. Ovdje niko ništa ne traži, osim posla u Termoelektrani. Inače, niko ne vrši pritisak na vlast ili na bilo koga u bilo kojoj sferi. I kako onda da se društvena zajednica razvija, ako ja ništa ne činim za sebe.

 

 

 Da je i pored dobrih plata kvalitet života velika boljka protvrđuje i Milica.

 

“Kvalitet života je loš. Ljudi dobro žive i imaju dobru prosječnu platu, oni koji rade. Ali kvalitet života je nikakav. Nedostaje svega. Od raznih kulturnih i društvenih sadržaja, do mogućnosti za bavljenje sportom, bilo kakvom aktivnošću… a i ono što se nudi je lošeg kvaliteta. Mislim da kad bi se promijenio način na koji se ljudi zapošljavaju, kriterijumi po kojima se postavljaju ljudi koji odlučuju u ovoj opštini, mi bi mogli stvarati ljepšu budućnost. I treba nam više odgovornosti. Ja nisam pesimistična i mislim da bi moglo biti bolje, ali kad bi se svi malo više angažovali u skladu sa svojim mogućnostima”, ispričala je Milica.

 

 

 

Da mladi stvarno nemaju ništa u ovom gradu što bi ih zadržalo mogao sam se i sam uvjeriti šetajući Gackom. Stare građevine, prepuštene zubu vremena; napušteni objekti; nigdje bilo kakve ustanove koja bi okupila mlade; nigdje igrališta;

 

Jedino što se nudi mladima su kladionice. Vilijams, Bet Live, Premijer, Mocart… i tako njih ukupno 13. Najviše po glavi stanovnika u BiH.

 

A zašto je to tako, najbolje mi je objasnio profesor u gatačkoj gimnaziji i predsjednik SPKD “Prosveta” iz Gacka Radomir Vučković.

 

“U Gacku su svi sportski prognozeri. Mi smo rekorderi u BiH po broju kladionica po glavi stanovnika. Na to je, izgleda, najviše uticala termoelektrana, jer ovdje roditelji te djece i omladine evidentno imaju više novca u odnosu na neka druga mjesta. Ovdje najbolje rade kladionice. Pored toga,  šta i da očekujemo od mladog čovjeka koji ima solidnu platu, a nema sadržaja na koje bi trošio taj novac, osim kladionice i kafane,”, objašnjava profesor Radomir.

 

Kao neko ko radi sa mladim ljudima, on primjećuje da se 80 odsto onih koji odu da studiraju u Gacko ne vraća.

 

“Mi imamo odliv najproduktivnijeg stanovništa koje bi nam moglo pomoći da se vratimo u neke normalne okvire i da postanemo normalan gradić koji ima dobre osnove da se razvija. Nažalost, to nije tako jer se ovdje ništa ne pravi da bi se mladi zadržali. Naravno, ako danas razgovarate sa bilo kojim predstavnikom političkih stranaka on će reći da su maksimalno učinili za mlade. A ako pođete samo od toga da ovdje nema nikakve koordinacije između ovog velikog privrednog giganta i lokalne vlasti, jer jedni su iz SNSD-a a drugi iz SDS-a, sve vam je jasno.  Oni nisu zainteresovani da nešto mijenjaju na bolje. Za to vrijeme mladi se ne žene, broj djece je sve manji, a broj umrlih sve veći. Sve manji je broj djece koja upisuju vrtiće, škole...”, rekao je Radomir.

 

Kako kaže, SPKD Prosveta” se trudi da to promijeni, da ljudima ponudi nešto, nadomjesti bar dio onog što se očekuje u normalnim sredinama, iako ni to što rade nije ni približno minimumu koji bi morali da imaju mještani jednog gradića u 21. vijeku.

 

“Trudimo se da približimo kulturu. Pokušavamo da organizujemo predstave, pjesničke večeri, promocije knjiga, ali sve to nije dovoljno jer sami ne možemo, a pomoći nemamo. Koliko je opštini stalo do kulture, pokazuje podatak da su u ovoj godini srezali sredstva za Srednjoškolski centar, Prosvjetu i Gradsku biblioteku.  Za kulturu jednostavno nema razumijevanja, a kultura nam je preko potrebna”.

 

 

 

Sa profesorom Vučkovićem smo porazgovarali i o onome o čemu se ne priča puno u Gacku - o zagađenju koje sa sobom nosi Termoelektrana. Ovdje svi na rad Termoelektrane gledaju iz perspektive novih radnih mjesta, a o zdravlju malo ko razmišlja. Za zdravlje i štetnost termoelektrane se pita tek kad bude prekasno.

 

“Ovdje je veliko zagađenje. Posebno kad padne magla, smog postane nepodnošljiv. Mi imamo otvoreni kop, veliku radijaciju. Termoelektrana je sad nama nužno zlo i moramo da je trpimo, jer u njoj radi preko 2.000 ljudi. Ali ovo nije problem samo Gacka već cijele Hercegovine. Ovdje kad nema vjetra sve nečistoće, pepeo, sumporni oksid, ugljen monoksid, koji se vežu sa kapljicama vode u atmosferi donose nam kisele kiše, štetne gasove, ali najopasnije od svega je otvoreno zračenje kopa rudnika. Dalje, mi otpadnim vodama iz termoelektrane uništavamo rijeke i jezera. Možda najbolji dokaz štetnosti jesu zdravstvene ustanove koje bilježe nekoliko puta povećan broj osoba od raka pluća i disajnih puteva”.

 

Nakon što sam završio razgovor sa uvaženim profesorom, šetajući kroz grad susrećem i jednu poznatu "facu", političara iz Gacka i predsjednika Srpske demokratske stranke Vukotu Govedaricu. Kada je čuo da radim priču o njegovom gradiću, rado je pristao da nam pomogne ne bi li stekli bolju sliku o životu u Gacku.

 

Prvo me je proveo kroz grad i upoznao sa nekim istorijskim i geografskim podacima o kojima ne bih sad da dužim, a nakon toga smo porazgovarali i o životu danas u ovoj opštini.

 

 

 

“U privrednom smislu, ovo je razvijena lokalna zajednica zbog giganta termoelektrane i zahvaljujući tome dobar dio ljudi je svoja egzistencijalna pitanja riješio u termoelektrani. Sa druge strane, mnoga privredna preduzeća i subjeki su oslonjeni na tu termoelektranu i, treće, po osnovu naknada za proizvodnju prirodnih resursa za proizvodnju energije opština Gacko dobije skoro 5 miliona KM godišnje. Kad sve to pogledamo, možemo reći da je ovo razvijena lokalna zajednica. Ipak, postoje potrebe koje se moraju unaprijediti da bi ljudi živjeli bolje, iako oni i sad žive dobro. Ovdje treba otvoriti ljudima sadržaje, privredeni kapacitet, kako bi ljudi ostali i formirali porodice sa namjerom da žive u lokalnoj zajednici. Treba i u kulturno-sportskom smislu otvoriti mogućnosti mladima”, rekao je Govedarica koji naglašava da i pored činjenice da veliki broj ljudi radi u javnom sektoru, Gacko je još uvijek opština ruralnog karaktera, gdje se dvije trećine stanovnika bavi poljoprivredom, najviše stočarstvom. Otud i onolike krave i ovce koje vas dočekaju na ulazu u Gacko, a nerijetko i u centru grada.

 

Zbog toga sam se odlučio malo izvući iz centra i pronaći nekog ko bi mi mogao malo bolje približiti život jednog stočara u ovoj opštini. U obližnjem selu Samobor pronašao sam Gorana Starovića, jednog od najvećih proizvođača mlijeka u Gacku, pravog hercegovačkog stočara. Na njegovom imanju rade svi ukućani, on, supruga, otac i majka.

 

Priča nam da trenutno ima 38 grla krupne stoke, krava i oko 400 ovaca. Nije lako, objašnjava Goran, ali, kako kaže, bar je sam svoj gazda i nikome ne odgovara za ono što radi.

 

“Ovo je jedan od najtežih poslaova. Nema radnog vremena, nema odmora, ali mi bar niko ne naređuje. Teško jeste, ali kad nema šta drugo da se radi moramo se baviti stočarstvom. Ne mogu ja čekati neki posao u državnoj firmi. Evo, moja žena je završila ekonomski fakultet, pa opet mora da radi sa stokom. I ne žalimo se”, govori Goran i objašnjava mi koliko je stočarstvo bitno za Gacko.

 

“Ovdje na selima svi imaju neku stoku. Naravno, malo je nas velikih proizvođača, ali ko se odlučio da se ovim bavi može od tog posla da živi. Nas četvoro radi, a ljeti zapošljavamo sezonske radnike. Naravno, nikog iz Gacka jer neće da rade, a davao sam po 1.000 maraka. Dolaze ljudi iz Bihaća. Ali hoću da kažem da posla ima ko hoće da radi, a mi koji se bavimo stočarstvom sve proizvode odmah plasiramo. Koliko god proizvedemo mlijeka to se isti dan proda”, pojašnjava Goran i žali se na vlasti koje i nemaju obzira za stočare. Kaže, nikome nije stalo do njih iako su oni u ovom kraju bitan fakor u privredi.

 

Nakon svih ovih razgovora, odlučio sam da sumiram utiske u onom istom restoranu gdje sam i počeo dan, kad tamo sjedi i načelnik Gacka Milan Radmilović. Ruča, malo se zamastio, a za mene dobra prilika da ga uhvatim ne bi li i on nešto rekao o Gacku.

 

Pristaje i pomalo šeretski me pita ko plaća BUKU, ko stoji iza tog portala za koji ja pišem, Vukota ili Dodik. I šta odgovoriti ovom čovjeku? Rekoh. Niko od njih dvojice. Mi smo Vam strani plaćenici”, i pređoh na ono zbog čega smo i sjeli za isti sto.

 

Prema njegovom mišljenju, u Gacku se dobro živi, a u ljudskoj prirodi je da se čovjek žali, pa sve ono što sam mu rekao da sam čuo od njegovih sugrađana ne uzima za previse relevantno.

 

“Gacko je prvo mjesto u Republici Srpskoj po broju registrovanih gazdinstava. Tu prednjačimo. U odnosu na okruženje, živi se bolje. Što se tiče standarda, on je dobar, jer je prosječna plata na termoelektrani oko 1300 maraka. Ovdje još imamo ugostiteljstvo i trgovinu, te nešto građevinarstva. Nema drugih djelatnosti, ali imamo 3.100 zaposlenih. To je veliki broj. Naravno, u prirodi čovjeka je da se žali, ali mi nemamo ništa što je staro, sve smo nanovo napravili. Imamo sve novo, najrazvijeniji sport, imamo kulturne sadržaje, razna kulturna dešavanja i tako dalje i tako dalje. Gacko nije Sarajevo, nije Banjaluka, ali imamo mi toga dosta. Pa, Trebinje nije napravilo što mi jesmo, a ima četiri puta više stanovnika”, raspričao se načelnik hvaleći šta sve Gacko ima i nema, pa sam odlučio da ovdje prekinem i ne smaram vas svim ostalim što sam čuo.

 

To je bio i kraj mom boravku u Gacku i druženju sa Gačanima, čiji način života bi, na kraju, najbolje sveo u rečenicu koleginice Milanke: “Život se dešava negdje drugdje za ove ljude”.

 

Jer, iskreno, života u Gacku baš i nema.

 

Nadam se da se varam kad ovo kažem, nadam se zbog dobrih ljudi koje poznajem i koje sam upoznao u Gacku, ali sve te moje nade se brišu pred surovom realnošću ovog gradića.

 

Grada koji, pored svega, ima i rok trajanja: UPOTREBLJIV DO GAŠENJA TERMOELEKTRANE.