I prije nego što je pojam nacije postojao, narodi su istrebljivali druge narode, ili barem izrabljivali. Velike sile današnjice umnogome su svoje bogatstvo „zaradile“ upravo ovim putem, prije nekoliko stotina godina i manje, a princip koji se u prošlosti pokazao tako uspješnim i efikasnim nije napušten ni u savremenom svijetu. Razlika je, doduše, prisutna. Materijalna i teritorijalna korist, nacionalna sigurnost i prosperitet koegzistiraju kao povodi da se ukloni neprijatelj, najčešće fiktivni, ili da se tobože „uvede sveta demokratija“ u „divlja društva“, koja postaju nezamisliva glavonjama dvadeset i prvog vijeka. Da su ove glavonje „u pravu“ nerijetko potvrđuje i apsurdnost u biranju kandidatâ za Nobelovu nagradu za mir – dakle, ni one se više ne dijele po zasluzi i sve više gube na značaju.
Kako su se velike sile današnjice pomirile sa sredstvima koja su koristile nekada da bi se sada našle u poziciji da odlučuju o malima, kakvi etički principi su im bili vodilje, ako su ih imali? Etika je zakazala u ljudskom umu već nebrojeno mnogo puta, pa ne čudi kako su se bogate zemlje predvodnice prosperiteta našle u ulozi sudija za sve ostale.
Nedavno je svijet obišao snimak „video-igrice“ koju su američki vojnici odigrali u Bagdadu 2007. godine, ubivši petnaest civila. Dok se mali narodi svijeta nastavljaju žigosati, velikima se, izgleda, mora opraštati. Kako graditi društvo na principima etike u globalizovanom svijetu koji vrvi od primjera neetičkog?
Čovjek se neprestano čudi tome kako su u dvadesetom vijeku bili mogući zločini poput onih u Njemačkoj ili Rusiji, između ostalih. Da li je mislio da će tehnološki napredak imati uticaja na njegove etičke principe ili da će demokratski razvoj društva poboljšati njegov odnos prema drugom čovjeku, ne znamo, ali je sigurno da savremeni čovjek ima visoko mišljenje o sebi.
I kada se zločin desi, insistira se na pamćenju, na osudi krivaca i na odavanju pošte žrtvama, kako bi se pokazalo nemirenje sa „neljudskim“ ponašanjem zločinaca. Ali, kada misli da nije sposoban za zločin, čovjek se protiv toga u sebi i ne bori, i ne razmatra mogućnost da postoji problem koji će ga u datim okolnostima ipak odvesti zločinu. Generacije se poslije čude, dumaju, raspravljaju, šire i sužavaju, s obzirom i bez obzira raspredaju, pitajući se da li se to moglo spriječiti i kako je čovjek sposoban za to.
Prosvjetitelji su učili da mišljene, kritičko mišljenje i razum, te prosvijećenost, čovjeka mogu učiniti i etički dobrim. Gledajući unazad na istorijsko iskustvo ljudi, princip opstanka i odnosa između „grupa ljudi“ nije teško ocrtati. Zato je gotovo nezamislivo imati pred sobom sliku moralno čistog, uzornog i bogu dragog čovjeka kao suštinski ljudskog.
Ipak, s obzirom na to da se pokazuje da će vrijeme koje dolazi, ili je već došlo, donijeti našem društvu (a misli se na društvo BiH, ali i okolnih zemalja) povoda za promišljanje o tome kuda ide obrazovanje, obilježeno nametnutim reformama, i kakvog čovjeka stvaramo. Možda ne bi bilo loše da se prosvjetiteljstvo barem dijelom obnovi – i u dvadeset prvom vijeku moramo da vapimo za školom koja će prosvijetiti umove; da dopustimo sebi luksuz da pretpostavimo da je biće prosvijećenog uma osvještenije i bolje.
O svemu bi bilo ponešto i lakše raspravljati i filozofirati da se u istorijskoj i teritorijalnoj blizini nisu desili zločini pred kojima se zdrav razum sapliće, udarajući tupo u saznanje da su ih učinili i „naši“ ljudi. Pred mračnim dobima istorije nerijetko i književnost ćuti, nedostojna toliko „velikih“ tema, filozofija odlazi na rubove etike, a politika se, nasuprot njima, ne libi da ih desakralizuje do krajnjih granica, dovodeći posmatrača u poziciju da i sam gradi stavove u kojima nema mjesta moralu.
Posmatrač se stavlja na stranu jednog tabora, najčešće onog koji ga pere od odgovornosti da barem promišlja, ostavljajući suštinu netaknutu.
Kako drugačije objasniti naslove koji su se prethodnih dana mogli čitati na stranicama najčitanijih novina, a povodom rezolucije o Srebrenici: Za masakr u Srebrenici krivi „homoseksualci u holandskom bataljonu“, SRS podneo rezoluciju o osudi genocida nad Jermenima. Ovo je proces kojim se zločin namjerno stavlja u kontekst koji mu oduzima ne samo važnost nego i sakralnost, dok čitalac biva odveden stranputicom profanog.
U moru rasprava i mišljenja dominiraju s jedne strane zahtjevi da se osude svi zločini koji su se desili i svi narodi koji su ih činili, a s druge strane postoji tendencija da se jedan narod proglasi Judom svih, eufemistički rečeno, nesretnih događaja u BiH.
Pokušavajući da se stavi u poziciju žrtava rata u BiH srpske nacionalnosti, čovjek ne može da ne razumije njihovu ogorčenost razvojem događaja posljednjih godina, kada je u vezi sa ratom u BiH tema stradanja u Srebrenici dominantna, ne samo kod političara bošnjačke nacionalnosti, nego i kod „stranog faktora“. Kad se stavi u poziciju žrtava događaja u Srebrenici, čovjek ne može da ne razumije ogorčenost stavom srpskog naroda prema zločinu, nepriznavanjem zločina i nespremnošću da se sa njim suoči i da ga osudi.
Da li je razlog ovakvom stanju i stvorenim animozitetima preizražena politička percepcija stvari kroz koju se prelamaju interesi? Vjerovatno jeste odlučujuća. Da li treba pustiti i inteligenciju da javno pokaže svoj stav? Treba. Da li treba pustiti žrtve da bez plaštova pričaju o svojim emocijama? Treba.
Jer kad se svi plaštovi nacionalnog, političkog i istorijskog skinu sa Srebrenice i ostalih mjesta pokolja, ne ostaje li „naprosto“ zločin. Zločin jednog čovjeka nad drugim čovjekom, zlo. I da ne bi možda trebalo etičko razmatranje o njemu ipak postaviti na pijedestal rasprave, pri tome dajući priliku emocijama i empatiji, te razvoju odnosa jednog bića prema drugom biću? I tim putem treba krenuti što prije.
U suprotnom, potičući istorijsku i političku osnovu u diskursu o ovoj temi, na način kako je dosad bio slučaj, u budućnosti bi se mogla otvoriti vrata „osvete za stare zločine“. Nesuočavanjem i nepokušavanjem da se poima i objasni sa tačke gledišta „čovjeka“, propustićemo priliku da sazrimo kao ljudi i kao društvo.
A u tom slučaju, nikakva vrsta samostalnosti, ni nacionalna sigurnost, ni teritorijalni suverenitet, ni deklarativnost u rezolucijama neće „osloboditi“ ove narode. Oni će ostati taoci prošlosti koji će možda i u budućnosti strahovati od kamata na račun neriješenih dugova prema drugima, ali i prema samima sebi.
