Ivo Andrić, kopile ovjenčano Nobelom

Blog

Ivo Andrić, kopile ovjenčano Nobelom

Piše: Ivan Lovrenović

Novi prinosi likvidaciji Ive Andrića kao bosnomrzitelja i islamomrzitelja: Banac, Mahmutćehajić


1.

Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.

A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.

Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!

Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.

Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.

Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.

Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!

A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.

Zatim,  tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.

Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac. Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.

Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana. Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne.)

Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića „dehumanizirani“, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, „spušteni na zemlju“, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao „dehumaniziranje“.

Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.

Umjesto komentara: aferim i ačkosum!

No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.

U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”

Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.

(www.autograf.hr; 12. 1. 2014)

2.

“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog biva­nja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njiho­ve kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u ži­votima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”

Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.

U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića. U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”

Profesor Ivo Banac, kako smo vidjeli, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.

Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.

Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.

Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.

Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”

Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!

Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):

“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”

Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”

Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od  Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”

Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.

A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”

To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).

Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.

Ivan Lovrenović

 

Komentari na tekst (5)
Objavljeno:
Za Andrica ne postoje nacije sve je to raja ka i sto jes koja je poprimila svojstva svojih osvajaca, jedino su Crnogorci junaci ka i sto jesu.
Objavljeno:
Sada, sa vremenske distance od pola vijeka, moze se shvatiti sva obmana tog Ive Andrica, sluganstvo i uvlacenje Srbima, a protivljenje bilo kakvom respektu bilo Bosnjaka, bilo Hrvata. Nema tu izmotavanja, Lovrenovicu, dzaba ti vrludanja i mutljavina ..... Taj tip je dovoljno ocrnio Bosnu da su Srbi se lepo oduzili "svome" Ivi, tako cine i Kusturici, Karajlicu i slicnim ljudskim bijednicima... Ali, mi ih znamo, mogu da samo placu nad sobom, promaseni su, jer ljudi bez svoje raje su izgubljeni. Bez svog praga i prijatelj si mrtav covjek, razumijes?Svak ima nafaku, kafu, cigar, ali svak nema svoju raju, bolan...zato je i Andric, pred smrt, shvati i lovu od zNobela dao Bosni...a ?
Objavljeno:
Znalo se odavno da Andric spada u teske srbijanere, tamo je napravio karijeru i kao politicar, pisac i izdajnik Bosne. Dobro je ocrnio nas Bosnjake, ispljuvao kao niko prije. Srbi su mu bili uzor- narod. Pametnome dosta.
Objavljeno:
Mesa, Dervis, Krleza.. To su nase gromade,nezavisne i univezalne vrijednosti. Andric je srbofil, prodan za glave bosnjaka.
Objavljeno:
Cinjenica je da je Andricevuim mozgom vrludao Musliman kao goljo, hamal, gurbet i puka sirotinja, da je drzao parole naopako u protestima, da je, takav , nepismen i bijedan, proklet i nikakav camio u tom bosanskom vijajetu, u toj prokletoj avliji... Suprotno, kod Naseg a srpskog, Ivana Andrica , Srbi su bili uvek u ustirkanim belim okovratnicima, bogati trgovci, vredni i zdravi, snazni...ili, ako su u nevolji, onda su zrtve, nevini, zlopaceni, eksploatisani, nepravedno kinjeni. Andricu, prodao si se Srbiji, oni su te iskoristili i - nagradili, cak i sa Nobelom(oni su te progurali), mada je svakome normalnome jasno da nije nikada bio na nivou jednoga Krleze, Susica ili velikog Mese Selimovica. Sada se zna monog toga, mnogi jos to nisu dokanili spoznati...
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.