<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA Intervju Darko Mitrović, Razgibavač Srbije-Zaboravili smo da se smejemo, postali smo tmurni i opori

Razgibavanje

Darko Mitrović poznati je beogradski radijski voditelj. Ujedino piše kratke priče i tekstove, uskoro ćemo ga moći pročitati i na stranicama Buka magazinu. Bavi se uspješno standup komedijom. Koristi svoje riječi godinama bez ustručavanja, britko, kratko i jasno, direktno govori o problemima društva. U intervjuu za Buku govori o stanju u društvu i medijima, padu popularnosti radija kao medija

20. mart 2018, 12:00

Već godinama u svojoj radio emisiji Mentalno Razgibavanje, sa kraćim prekidima, se trudiš da razgibaš naciju. Ima li uspjeha?

Nisam više siguran. Iskren da budem, primećujem da je stanje sve gore i gore. Ljudi su potpuno letargični, nezainteresovani za bilo šta što se dešava oko njih, pa čak i njima samima. Prestali su odavno da se bore i pustili su bujicama da ih nose. Godinama sam bio u ubeđenju da radim nešto značajno, nešto što će ostaviti trag i posle mene. Sada znam da je to bila iluzija u koju sam želeo da verujem. Naravno da ću nastaviti i dalje da se borim za ono u šta verujem. Ja sam od onih tipova koji nikad ne odustaju. Još uvek postoje ljudi koji žele da čuju ono što imam da im kažem i dok god postoji makar i jedan slušalac, on će za mene biti publika. Što se tiče uspeha, on je oduvek bio relativna stvar. Moj najveći uspeh je to što volim ono što radim ili radim ono što volim...Kako god.

Prije 4 godine prestao si da radiš emisiju na B92 gdje je bila u samom vrhu slušanosti. Tada si rekao da je taj raskid sporazuman. Nastavio si je u drugom formatu, sada si na drugoj stanici. Koliko sadašnja medijska situacija u Srbiji pogoduje, ili ne, slobodnim radio emisijama poput tvoje?

Na žalost, čitavu zemlju je zahvatio neki novi talas neoprimitivizma, nekog mutiranog kulovskog virusa koji je sada još opasniji i jači i brži i bolji. Možda grešim, ali mislim da ovako nije bilo ni u vreme Miloševića. Što se tiče radijske emisije na B92, trajala je koliko je trajala. Možda bi trajali i duže, da nas jednog predivnog, prohladnog, snežnog jutra, tog 25. decembra 2013-e godine, nisu iznenada, mučki i s leđa skinuli sa programa zbog politički neprikladne teme o kojoj smo pričali prethodno jutro. Sve ovo što ti pričam se zvanično nikada nije dogodilo...Uostalom da nije bilo toga, ne bih danas imao emisiju na radio Laguni. Tu sam zaista pronašao svoju mirnu luku. Eto dokaza da nije uvek sve tako crno. Kad pričamo o medijima danas, sadašnja medijska slika u Srbiji je aposlutno kriminalna. Svedoci smo apokalipse novinarstva, nemoćni da išta uradimo po tom pitanju. Nisam siguran da će se skoro ta slika promeniti. Uopšte nisam optimista po tom pitanju. U stvari, prestao sam odavno da budem optimista po bilo kom pitanju.

Kada ste prekinuli emisiju na tadašnjem b92 napisali ste svojim slušaocima, vreme je da pokažete da ste mentalno razgibani i da ne dozvolite da iko manipuliše vama. Da li će to vrijeme ikad nastupiti?

Kao što rekoh, izgleda da su izgovorene ili napisane reči, samo reči. Odavno smo prestali da verujemo u njih. Neverovatno je to da neko poput mene ko je zagazio u petu deceniju svog života, može iznova i iznova da se razočarava. U ljude. U sebe. U svet. Valjda je to moje idealizovanje sveta i društva kome pripadam bilo baš duboko ukorenjeno bez ikakvog pokrića i razloga. U poslednje vreme često analiziram svoj život. Vidim da mi ne preostaje ništa drugo nego da nastavim da se borim, kako bih svom sinu ostavio neki bolji i lepši svet. Ne verujem da ćemo mi za života biti svedoci tih promena ali budućim generacijama koje dolaze želim neki bolji svet u kome će odrastati. Voleo bih da više koriste mozak, sve dovode u pitanje i ne dozvole da iko manipuliše njima. Želim im da ljude dele samo na dobre i loše. Da ne dozvole da ih iko ikada više uvuče u prljave ratove i mržnju. Mislim da su oni bolji od toga. Bolji od nas.

Ajde još malo da se podsjetimo tih dana. Rekli ste tada da ste skinuti zbog neprikladnih političkih tema. Koje su teme tada bile neprikladne i da li su i danas neprikadne ?

Mi smo bili zamorčići. Tada to niko nije shvatao. Niti je ikog bilo briga. Odmah nakon nas skinut je i Utisak nedelje, a zatim redom. Ta neprikladna tema zbog koje smo skinuti sa programa, bilo je Vučićevo venčanje i najava jednog satiričnog osvrta na njegovu biografiju. I danas bi ta ista tema bila politička jeres. Novinarsko samoubistvo! Neke stvari se nikad ne menjaju. Isto to mislim i za određene ljude. Svaka tema u kojoj se pominje «gospodar naših života» je neprikladna. Njegovo ime se izgovara šapatom. Naravno da je samo kritikovanje apsolutno beskorisno ako se završava samom emisijom, tekstom, govorom ili postom na fejsu ili tviteru. Ljudi vole da seru i busaju se u gradu junačke samo na društvenim mrežama i to ako su dobro zamaskirani lažnim fotkama na profilima, sa pseudonimom umesto imena i prezimena.Svi su preplašeni. Novinari postavljaju naručena pitanja. Ovo su godine opasnog življenja.

Koliki je realno uticaj na publiku radija danas u sferi potpune disfokusiranosti i kratkih vijesti i naslova. Koji je uspjeh za slušanost radio emisije?

Mogao bih da pričam o tome šta pokazuju istraživanja ali ja u njih ne verujem. Ona i služe tome da dovedu, u ovom slučaju slušaoce, u to stanje zbunjenosti i nezainteresovanosti, upravo zato jer su zatrpani gomilom nepotrebnih informacija. Otuda i ahnedonijaili nesposobnost doživljavanja osećanja prijatnosti u situacijama kada se to osećanje normalno javlja. Zato i imamo emocionalnu tupost i hronični nedostatak interesovanja za život jer je narod u depresiji. Danas na radiju ima svega ali imamo ozbiljan deficit ljudi sa stavom, harizmom. U modi su plastični radio voditelji i voditeljke. To su ljudi koji nemaju šta da kažu. Oni ne misle. Oni rade za rejtinge, a ne za slušaoce. Nedostaje sadržaj. Nedostaje uvod, razrada i zaključak.Mislim da kvantitet nije bitan. Ja i ne želim da moju emisiju sluša svako. Ovo ne mislim na onaj loš populistički način već upravo suprotno. Smatram da svako treba da ima svoju publiku. Ja imam potrebu da pronađem istomišljenike. Želim da onima koji misle da su usamljeni u toj borbi pokažem da nisu sami. Želim da im pokažem da nije sve izgubljeno. Uostalom ''It ain't over till the fat lady sings”

Sve više ljudi bježi iz regiona Balkana danas. Komuniciraš redovno sa svojom publikom, imaš li osjećaj da se broj onih koji te slušaju u Srbiji smanjuje?

O da! Itekako. Ne samo da se smanjuje broj onih koji slušaju radio, moju emisiju, nego su ti ljudi puni mržnje. Izgleda da se desila neka smena slušalaca a da to nisam ni primetio. Potpuno razumem te mlade ljude koji beže iz regiona, sa Balkana i ja bih samo da imam gde.

Ali sa druge strane vidim da još uvek postoje neki mladi, hrabri ljudi koji pokušavaju, koji se ne predaju, ili kao i ja nemaju gde da odu. Ovo ne znači da su oni koji su otišli kukavice. Ne bih da budem pogrešno shvaćen. Ti mladi ljudu su jednostavno rekli –Dosta! Uostalom, dom je tamo gde ti je lepo. Zato i ima toliko mladih ljudi koji su rešili da sreću pronađu tamo negde, a ne da ostanu ovde u ovom čistilištu, u kojem svi čekaju da dođu na red i samo umru.

Postoje medijski sadržaji i forme koji autorima takvih emisija, rekao bih sumnjivog morala omogućavaju lijep život, kakav nema većina koja te emisije sluša. Ispllati li se vrijeđanje inteligencije publike?

Očigledno da se isplati. Ali izbegavam da pričam o njima. Pravim se da ne postoje u nekom mom mikrokosmosu koji pokušavam da stvorim.Mislim da karte moraju ozbiljno da se promešaju, preseku nekoliko puta, pa tek onda...Možda nešto promenimo!? Uostalom, ne znam ni šta da očekujemo, sa televizije dopiru sranja kojih se većina kao nešto gnuša i gleda sa gađenjem. Ali upravo ti mediokriteti i jesu krivi što ovi prozivode takva sranja. Da narod to ne traži i ne gleda, možda bi oni u nekom paralelnom univerzumu proizvodili neki kvaliteniji sadržaj...Možda!?

Ostaješ vjeran radiju. Zašto ?

Na radiju sam prilično dugo. Za ove ovde uslove, možda i predugo. Pored toga što je radio postao dostupan svima pa čak i u tom digitalnom obliku, radio je danas medij koji je na žalost izgubio dušu. Čast izuzecima. Naravno da mislim na radio Lagunu i ovo ne kažem zato što radim tamo. To je činjenica. Ja radio mnogo volim, to je moj život. To sam ja! Bez njega ne bih bio potpun. Bez obzira što se radio potpuno promenio, kapiram da će se jednog dana ponovo vratiti one stare dobre vrednosti na kojima smo mi «nešto stariji» odrastali...

Sve češće imaš i svoje standup nastupe, jesmo li se zaboravili smijati? Ulice su pune tmurnih ljudi?

Apsolutno tačno. Zaboravili smo da se smejemo. Zaboravili smo da se nasmejemo sami sebi. Taj neki duh koji nas je krasio, nekako je nestao netragom. Postali smo previše ozbiljni, tmurni, opori. Ne znam šta nam se desilo ali znam da je narod željan smeha. Pravih emocija. To primećujem jer se pored radija bavim i stand-up komedijom već više od 6 godina. Nisam ni u kakvom udruženju, nastupam solo. U nekoliko beogradskih klubova sam rezident, a sasvim dovoljno nastupam i po Srbiji. Ide meni to sasvim dobro. Ne mogu da se žalim. Publika je zadovoljna. Naravno da postoje i oni koji to nisu. Mislim da je to zato što nisu navikli na malo suroviji i malo manje sladunjav humor od onog koji im se servira, uz svo dužno poštovanje prema kolegama komičarima. Moj humor je nezaustavljiv, surov, na trenutke crn i bizaran ali koliko vidim retko ko je izašao iz kluba, a da na licu nije imao osmeh.

Ponosni si Beograđanin. Šta to znači za tebe danas?

Svako voli svoj grad, mesto ili selo odakle je. Svedoci smo te neke mržnje usmerene prema Beogradu. To me čini tužnim. Postoje ti neki elitisti koji su ogadili Beograd svima. Beograd je pre svega grad, koji je oduvek bio otvoren za sve i koji je svakoga dočekivao raširenih ruku. Mi iz Beograda smo oduvek voleli da upoznajemo druge kulture, nacije, uopšte ljude, bez obzira odakle dolaze. Biti Beograđanin znači poštovati i voleti svoj grad ali isto tako i one koji su došl da žive u njemu. Beograd koji volim nalazi se i na mojoj Zemunskoj pijaci i ispod Terazijskog prolaza gde kolporteri prodaju novine, gde vas čistači cipela zaustavljaju i traže vam cigaretu. Beograd, to je Balkanska ulica i one stare, male, zanatske radnjice koje polako ali sigurno izumiru. Beograd su ljudi koji žure na posao noseći kafu za poneti i penzioneri koji igraju šah na Kalemegdanu. Sve je to moj Beograd.

Sve češće pišeš, o čemu ? Prepoznaje li te publika i u tom kreativnom izrazu ?

Pišem onako za sebe, već nekoliko godina unazad. Do sada sam to činio, nekako stidljivo, ne smatrajući da će nekoga možda zainteresovati to da pročita. Imam toliko toga da kažem, ispričam i pokušavam da se kroz razne kanale izrazim. Ipak ono što pišem je nekako drugačije od onoga što pričam na radiju. Moji tekstovi su ličniji, u njima ima više mene, tu nekako više otkrivam moju emotivnu stranu. Pišem priče iz života, ono što sam doživeo ili ono kako doživljavam svet oko sebe. Ponekad je to spoj biografije i fikcije. Uglavnom, to je sve mnogo intimnije i drugačije. Dosta ljudi voli moje priče i traži da ih češće pišem. Izgleda da se stvorila i neka stalna publika. Počeo sam pre nekih godinu dana da pišem knjigu. Stotinu puta bih napisao dosta toga, a zatim smatrajući da to nije dovoljno dobro, sve to obrisao i kretao ispočetka. Smatram da moja prva knjiga mora u potpunosti da oslikava mene. Ono što zaista jesam. Ono što sam pokušavao da sakrijem od očiju javnosti, pa čak i od samog sebe. Između ostalog, radim kao copywriter za jednu marketinšku agenciju. Pored toga startujem i sa mojom kolumnom u magazinu Men's Health. Pišem neke priče za Nedeljnik, a možda ako tvoji, tačnije vaši čitaoci, budu pokazali interesovanje, počnem da pišem i za Buku. To mi je velika želja.