<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: BOMBARDOVANJE MRMOTA

IZ SRBIJE SREDOM

Srbija je obeležila devetnaest godina od početka bombardovanja praktičnom proverom stanja na terenu. Na višestrukim tajnim sastancima Vučića i Tačija, dogovoreno je da se u Severnu Mitrovicu pošalje Marko Đurić.

28. mart 2018, 12:00

Prema briselskom sporazumu, svaki strani političar (dakle, i političar Srbije), mora 72 sata ranije da najavi svoju posetu Kosovu, što ne znači da će mu ona biti i odobrena. Đurić kaže da je molio Haradinajevu vladu da ga pusti u dogovorenom roku, a „Šiptari“ tvrde da nije. To je bilo posle sranja. Pre sranja, ko se još seća, „Šiptari“ su rekli da je Đuriću, kao i Selakoviću, zabranjen ulazak na Kosovo. I ne samo to, obećali su i da će ih uhapsiti ukoliko se drznu da dođu.

Iskolačenih krvavih očiju, ribljih usta osušenih od gutanja knedli i prevrtanja na suvom, poglavnik Vučić je dan pre sranja režao sa TV ekrana, zapretivši da će i Selaković i Đurić biti na Kosovu. I bili su. Ali, kako? Kako proći kroz granični prelaz na Jarinju, ako ti je vlada Kosova zabranila ulazak? Provukli su se Marko Đurić i Nikola Selaković na sever Kosova kroz rupe i jaruge, koji su još pre ko zna koliko godina prokopali kriminalci sa severa Kosova, za potrebe šverca ljudi i robe.

Nabili u nekakvu halu da tamo vrše unutrašnji dijalog o Kosovu, doveli novinare i ćelave, nabildovane Srbende i čekali. Vest o jedinicama ROSU koje su raspoređene na severu Kosova sporadično se javljala tokom čitavog dana, dok popodne napokon nisu bile raspoređene na pravo mesto, u pravom trenutku, pa je tako, baš negde kad su se Srbi probudili posle popodnevne dremke, stigla i vest da je Marko Đurić uhapšen.

Prema onome što smo videli na TV, ćelave nabildovane Srbende nabile se na ulaz hale u kojoj su Đurić i Selaković vršili unutrašnji dijalog, kako bi osigurali da dijalog ostane unutrašnji. Onda je došla čitava armija Republike Kosovo. Onda je počeo dijalog pesnicama (veseli gifovi na kojima Srbenda nabada rosuljara pesnicom u šlem veselo kruže desničarskim profilima na društvenim mrežama), koji je ubrzo prerastao u monolog pripadnika ROSU, praćen šok bombama, suzavcem i nabijanjem dugih cevi u ljudska bića.

Onda je, poput vreće za đubre, iz hale izvučen Đurić, skleptan u maricu i odveden u Prištinu. Palacao je iz marice, a možda i nije, utvrdiće istraživačko novinarstvo, plačući od suzavca, ali verovatno i od sreće, što plan ide tako dobro. U Prištini je Đurić u pogrbljenom stavu prošao „stazom srama“ („Gde ti je sad Vućić, pićka ti materina“), od marice do ulaza u policijsku stanicu. Dok se Srbija polako, ali sigurno dizala na ustanak, buljavi je procesuiran i izbačen sa Kosova.  

Šta smo naučili u ponedeljak? Pre svega da je Selaković izuzet od hapšenja najverovatnije jer je dogovoreno samo Đurićevo hapšenje, a moguće je i da su rosuljari imali izvesnog obzira prema prijatelju Tačijevog prijatelja. Naučili smo, dalje, kao i u epizodi sa „Kosovo je Srbija“ vozom, da Kosovo suvereno vlada celokupnom svojom teritorijom. Videli smo i da je Đurić lično ipak stigao dalje od voza kojim je prethodni put provocirao sranje. I ono što je najbitnije, obnovili smo saznanje o tome da Srbi rade na dugme „Šiptar“.

Kao kad retriveru baciš tenisku lopticu, Srbinu baciš „Šiptara“ i on više neće videti ništa drugo. Setite se samo, jedan dron je bio dovoljan da ceo stadion prestane da peva „Vučiću pederu“, te da cela Srbija počne da peva „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji“. Dobro, voz je bio providan, na to bi se samo som upecao, ali je zato „Stradanje Buljavog“ bilo efektno skoro poput drona.

Na snazi je stari narativ iz 1999 - zaboravićemo sve međusobne nesuglasice i udružiti se u jalovom pokušaju da pokažemo „Šiptarima“ kako smo mi ipak neko mudo na Kosovu. Levo mudo, ispostavilo se 1999. god., a sad tek. Odvratni prizori u kojima nije trebalo navijati ni za koga, Srbe su ipak opredelili za jednu stranu. Za stranu Marka Đurića. Za stranu Aleksandra Vučića, u čijoj se kuhinji ova pita od govana i ispekla.

Magična reč „Šiptar“, opet je dovela do masovne hipnoze. Kao i kad su počele da padaju prve bombe, 1999. god., većina Srba stala je na stranu odbrane sulude politike svojih kretenskih vođa. „Vučić je govno, ali Šiptare bi zaista trebalo sve pobiti“, čulo se juče, čak i među, do prekjuče pseudonormalnim ljudima. Izazvani jeftinim trikom prikazivanja brutalnog nasilja na televiziji u prajm tajmu, mnogi nisu mogli da savladaju reakciju iz 1999 - iznenadnu lojalnost diktatorskom režimu, uz mržnju uperenu ka svima koji misle drugačije.

Svako ko je pokušao da polemiše sa onim što se na Kosovu desilo u ponedeljak, nabijen je na društveni ražanj. Svako ko je rekao da su Tači i Vučić ista govna obeležen je izdajnikom, jer sad, kad je suverenitet Srbije opet ugrožen, imamo se ujediniti protiv „Šiptara“, a naročito domaćih izdajnika i NATO lokatora. A NATO? Kao i 1999, nema veze, oni su ionako pičke, bombarduju izdaleka, ni ne vidimo ih, u krajnjoj liniji, dolaze iz zemalja u koje bismo se rado iselili – dakle, jebimo majku onima kojima možemo.

Jebimo majku ljudima koji, kad im neko ponudi da pojedu govno kažu „Ne, hvala“, ljudima koji ne pristaju da ih programi vučićevsko-tačijevskih televizija prave debilima, istim onim ljudima koji se dobro sećaju kako su prolazili 1999. god., ako bi u nekom podrumu, među svećama, opsovali Slobu. Isto tako osećaju se i ovih dana, kada se na njih upire prstom kao u izdajnike, jer nisu krenuli da iskopavaju pušku u dedinom dvorištu, da brane Marka Đurića, srpskog heroja.

U skladu sa svojom ličnošću (nasilnik u porodici), poglavnik Vučić se, kad dođe kući posle lošeg dana na poslu (Tači, Haradinaj, Mogerini, Skot, Mičel, Merkel, Putin) najebe majke ženi i deci (građani Srbije). Teror njegovog izbuljenog lika i izobličenog glasa prelazi iz groteske u realnu opasnost, kad sluđena gomila počne da govori: „Alo, zajebi sad Vučića, vidiš da gori Kosovo!“

Ne, ne vidim. Koliko se sećam, Kosovo je okupirano, 1999. Koliko znam, na Kosovu se nalazi američka vojna baza. Koliko znam, Kosovo, zahvaljujući Vučiću, danas ima granične prelaze i pozivni broj, a nema nijedan oblik postojanja države Srbije u sebi. Nikome nije stalo do Kosova, štaviše aktuelnom režimu savršeno je odgovaralo da pet godina provede u pljački i otimačini sopstvenih građana, dok se na Kosovu implementirao Briselski sporazum, brižljivo pazeći da se ne ode ni korak dalje u pregovorima, kako pljački Srbije slučajno ne bi došao kraj.

Iluzija je da postoji nekakvo rešenje za Kosovo, kao što je bila iluzija da smo išta dobili, 1999., pošto je NATO okupirao Kosovo. Sve što smo dobili je avet naizgled nezavršenog rata, koji ćemo možda jednog lepog dana ipak dobiti. Milošević nas je, štaviše, obavestio da smo u ratu pobedili. Kosovo je, prema rezoluciji 1244 makar na papiru ostalo u SRJ, međutim, SRJ je 2003. god. prestala da postoji, pa se bojim da je tumačenje rezolucije 1244 od tog trenutka počelo da biva nategnuto. „Ali, Srbija je pravni naslednik SRJ, a to znači...“, zablebetaće neko pravničko jaje, a ja ću preći na zaključak.

Zapitajte se, kad vas sledeći put Vučić isprovocira da pizdite zbog Kosova, kome odgovara da se taj problem i dalje održava u životu. Ko su ti kojima sve ove godine odgovara da se foliramo kako bombardovanje i dalje traje i kako samo što nismo pobedili? Ko su ti kojima odgovara podgrevanje kosovskog mita svaki put kada Srbija treba da krene napred?  

Tako je, braćo i sestre, to su isti oni koji su Srbiju uveli u rat sa NATO. To su isti oni koji su, dok se ratovalo, dobijali stanove od države. To su isti oni koji su, dok se ratovalo 1999. god., crtali mete na novinarskim glavama.

Setite se toga sutra, kada nam Vučić opet za večeru podgreje Kosovo i Metohiju.