<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Darko Mitrović: Kopenhagen, bog te video

Ponedeljak u Beogradu

Pitao me je zašto su svi ljudi u Srbiji smrtno ozbiljni i zašto niko nema osmeh na licu, osim nekih par ortaka koji su varili vutru na zidiću kod Platoa. Prećutao sam odgovor. Pa ne mora taj ljubopitljivi Danac baš sve da zna.

02. april 2018, 12:00

Balkan! 


Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Zaista to mislim. 


Zamislite samo svoj život u nekoj Finskoj, Norveškoj ili ne-daj-Bože Islandu. Uopšte, u nekoj uređenoj državi gde je glavni događaj trka sireva koji se kotrljaju niz neko brdo, dok masa ljudi ushićeno kliče ementaleru, briju ili nekoj gnjecavoj mocareli. 


Zamislite svoj život u kome planirate vikend u Pamploni, gde ste odlučili da sa familijom, uključujući i taštu, provedete vikend trčeći ispred bikova koji pokušavaju da vas proburaze rogovima ili jednostavno pregaze u veličanstvenom stampedu. Ukoliko je tašta u pitanju, naravno da možete da zamislite sebe kako navijate za razjareni stampedo. To mi je jasno. 


A sad zamislite zemlju u kojoj živite, a da ne znate ko je ministar za socijalna i boračka pitanja ili na primer državnu upravu i lokalnu samoupravu? Daleko bilo! Da pljunem tri puta. Kakvi su to ljudi koji ne znaju podatke od životne važnosti? Tim razmaženim i nadobudnim strancima očigledno nedostaje uzbuđenje u životu, pa kompenzuju nedostatak adrenalina nekakvim idiotskim egzibicijama. Ne znaju oni šta je pravi život! Jagnje nataknuto na ražanj! Hektolitri dunjevače. Spajanje praznika. Tuča najboljih prijatelja oko plaćanja računa u kafani ili, jednostavno, pucanje iz duge devetke u vazduh. Dobro, tu i tamo poneki rat svakih dvadesetak godina, ali to ne računam. To je tradicija! Ali ono malopre, to je život!


Nedavno mi je u gostima bio prijatelj Danac, koga sam upoznao u Bocvani, gde sam, pre dosta godina, proveo nekoliko meseci. Ne pitajte me šta sam tražio tamo. Recimo, sebe! Da, znam da glupo zvuči. Kako to tražim sebe, kada sam sve vreme bio tu kod sebe? Potpuna budalaština sa moje strane!

Bio je nepuna tri dana moj gost, a ja sam, pored toga što sam bio njegov domaćin, izigravao i turističkog vodiča. 


Pokazivao sam mu “velelepne” građevine koje danas krase, čuj mene ruže, kažem krase, naš glavni grad. Bio je oduševljen našim čistim rekama, po kojima su slobodnim stilom plivali leševi životinja, zajedno sa omalenim plutajućim ostrvima od plastičnih flaša bačenih sa lokalnih splavova, gde sam ga odveo nešto kasnije to veče. Oduševilo ga je apstraktno uparivanje betonskih kocaka na trotoarima, koje su naši neimari, ne slučajno, nego sa namerom, postavljali tako da na svakih dvadesetak metara dođe po jedno udubljenje sa pokojom kockom koja nedostaje i gomilicom peska ostavljenom sa strane, tako da bi se deca igrala, a kučići veselo zapišavali. 



Pokušavao sam da mu objasnim da u našem gradu, našoj zemlji, dosta novca izdvajamo za infrastrukturu, što se dalo videti iz priloženog. Vodio sam ga na pljeskavice, neku nebitnu tekmu, a uveče bi zajedno skidali filmove sa torenta, dok me je on gledao prekorno i sa nerazumavanjem, jer se takve stvari, tobož, u Danskoj ne rade. Hajte, molim vas! Pitao me je zašto su svi ljudi u Srbiji smrtno ozbiljni i zašto niko nema osmeh na licu, osim nekih par ortaka koji su varili vutru na zidiću kod Platoa. Prećutao sam odgovor. Pa ne mora taj ljubopitljivi Danac baš sve da zna. 


Uostalom, kao da je u Danskoj sve savršeno! Zima im traje duže nego sva tri godišnja doba zajedno, a mrak veći deo godine pada već oko četiri popodne. Pa je l' to ta zemlja savršena za život? Danska ima 5,4 miliona stanovnika, dakle skoro dva miliona manje nego Srbija. Neke glupe statistike pokazuju da sa svojom zaradom žive 25 posto bolje od prosečnog stanovnika EU. I šta sad? Je l' treba da padnemo u nesvest od oduševljenja? Dobro, zaposleno je oko 76 posto stanovništva od 20 do 65 godina, a nezaposlenost je u njihovoj čuvenoj krizi dosegla zabrinjavajućih 7,5 posto. Čuj, kriza? Život u Danskoj nije nimalo lak, pa čak ni kad ste dete. Dok mi sa jedne strane ostajemo da živimo sa svojim roditeljima do svoje 50 godine, neretko i do same smrti, ti nesrećni Danci imaju sasvim drugačiju životnu filozofiju. 


Oni veruju da decu od ranih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sami o sebi i animiraju se sami. Danske mame ne trče za svojom decom i ne viču - Nemoj da trčiš, pašćeš! One veruju da mora da padne i da će jedino tako naučiti. Pa je l' to majka? Evo, vi recite, ja nisam pametan!?



Povrh svega toga, da bi živeo u Danskoj, da bi imao ime, adresu, auto ili televizor, da bi mogao da uplatiš loto, platiš struju, infostan, pozajmiš knjigu u biblioteci ili upišeš pilates klub - moraš da imaš nekakvu žutu karticu sa desetocifrenim brojem. Već se grozim od same boje. Ta njihova “žuta kartica” zna gde živiš, jesi li oženjen i protiv koga, kada imaš seks i koliko traje, koliko imaš dece, u koji vrtić ili školu ona idu. Ona zna gde radiš, kolika ti je plata i zašto tolika? Koliko imaš računa i u kojim bankama, šta poseduješ u Danskoj, a šta u inostranstvu, ko ti je doktor i kakve sise ima medicinska sestra, imaš li mesečnu kartu za metro i koje uloške koristiš… I to je jedini dokument koji Danci imaju - to je i lična, i pasoš, i zdravstvena. I s njom obavljaš apsolutno sve!



Za razliku od Danaca, svaki naš korak pomno prati naša Vlada kojoj bezrezervno verujemo, bar tako tvrde poslednji rezultati izbora, koje poslednjih godina imamo na svakih šest meseci. Uskoro i češće.


U toj truloj državi Danskoj, nema papirologije koja ti treba da bi nešto obavio - nema venčanih listova, ni izvoda iz matične knjige rođenih, ni čekanja na njih. Nikad nisu čuli rečenicu - Donesite nam izvod, ne starijih od šest meseci! Dovoljna je ta jebena žuta kartica. Kakva glupost!



Voleo bih da i Danci jednog dana uspeju da sebi urede život kao što smo to učinili mi. Da bi to postigli i živeli život poput nas, potrebno je mnogo odricanja i donošenja teških odluka, koje naš predsednik donosi svakodnevno umesto nas. Jeste da su neke odluke takve da deo stanovništva jednostavno mora da umre od gladi, ali vazda bilo “Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”.