<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Doba fatalne udobnosti

Ernad Osmić

Ne uspijevamo dotaknuti dno. Štaviše, aktivno se radi na tome da ga nikada u potpunosti ne osjetimo, da se ne bi slučajno u nama probudio bunt

06. maj 2018, 12:00

Čini se kao da smo zakasnili, historijski gledano, da kao društvo dotaknemo dno. Tu smo negdje tik iznad njega. Živimo u stanju vječne nade, kao što Esad Bajtal nedavno u jednom intervjuu reče, koja nam ne dopušta da potpuno sagorimo kako bismo se preporodili.

Čitajući nedavno roman „Jadnici“Victora Hugoa razmišljam o Francuskoj revoluciji, tačnije o motivaciji građana da se suprotstave jednoj apsolutističkoj vlasti, monarhiji. Kao što to često biva s pretjeranim analiziranjem knjiženih djela, čovjeku se dešava da ne vidi šumu od drveća. Odgovor se krije u samom naslovu knjige. Francuzi su potkraj 18. stoljeća dotakli to dno, ili barem veliki dio građanstva jeste. Stjerani u ćošak iz kojeg je jedini izlaz bio juriš. Ionako će se gubiti život, pa zašto ne za revoluciju, za ideale. Hugo u svom romanu govori, između ostalog, o mizernoj cijeni ljudskog života u vremenu koje je prethodilo revoluciji. O policijskoj državi. O represiji. O jadnicima koji plave ulice, dok aristokrati uživaju u svom bogomdanom blagostanju. Ulice su prljave, sanitarni sistem u začecima, ovisan o volji vladara. Nedavne epidemije kuge i trbušnog tifusa i dalje se osjete u zraku…

Premotajmo 230 godina u budućnost. 2018. godina. Doba tehnološkog buma. Daleko smo od prljavih ulica Pariza 1789. godine. Suosnivač firme Intel Gordon Moore je još 1965. godine predvidio da će dinamika razvoja tranzistora, osnove naše savremene tehnologije, eksponencijalno rasti u narednih 10 godina. Njegovo predviđanje se obistinilo i nadmašilo samo sebe. Ovaj Mooreov zakon o eksponencijalnom razvitku i danas dan je na snazi u skoro svim sferama tehnologije, a kraj mu pojedinci naziru tek za stotinjak godina.

Živimo, dakle, u vremenu koje nas iz godine u godinu eksponencijalno udaljava od vremena Hugoovih jadnika. Barem što se tiče uslova za život. Mi ne patimo njihove patnje. Ne bolujemo njihove bolesti. Životni standard nam je danas tik iznad granice očaja. Ne umiremo od gladi, pa da smo natjerani da, kao glavni lik romana, ukrademo hljeb. Naravno, imamo i takvih slučajeva. Patnja nikada u potpunosti nije izbrisana, ali je uopćeno ublažena. Svedena na minimum, na svojevrsne Tantalove muke (da nam Prometej ne bude sam): biti vječno gladan, vječno žedan i u stalnom strahu iako nam je sve, kako se čini, tu na dohvat ruke. Stanje društva je jadno, a ne toliko da bismo sebe poistovjetili s jadnicima. Ne uspijevamo dotaknuti dno. Štaviše, aktivno se radi na tome da ga nikada u potpunosti ne osjetimo, da se ne bi slučajno u nama probudio bunt, ili, bože mi oprosti, revolucija. Zarobljeni smo u fatalnoj udobnosti.


Lijepa si dok spavaš…

Hipotetski, šta bi se desilo kada bi nam se dopustilo da dotaknemo dno? U Francuskoj je ishod bio revolucija koja je zvanično trajala od 1789. do 1799. godine i koja je rezultirala u demokratiji, vladavini naroda i Deklaraciji o ljudskim pravima. Jedna idilična slika koja zanemaruje desetljeća državnog terora tiranina Robespierrea, političkih egzekucija u kojima je giljotinom ubijeno oko 40.000 ljudi i Napoleonskih ratova, nakon kojih je na vlast ponovo došla stara aristokratija, pa i tzv. Julska monarhija. Drugim riječima, jadnici su ponovo bili na dnu više od 50 godina.

Tek su 1848. godine održani prvi predsjednički izbori (napokon demokratija u Francuskoj!?) na kojima je izabran Napoleon III, bratić onoga poznatijeg, prvog Napoleona. Bio je predsjednik do 1852. godine i nije imao pravo da bude ponovo izabran, pa je odlučio sebe proglasiti doživotnim carem Francuske, što je i ostao sve do 1870. godine.

Tek se 1871. godine, kada je izabran Adolphe Thiers za predsjednika Francuske, volja naroda iz te davne 1789. manifestirala u demokratiji. Naravno, stvari nisu ni time odmah krenule nabolje, ali su se od Thiersa pa sve do današnjeg dana predsjednici Francuske u relativno redovnim intervalima smjenjivali. Od revolucije, pa sve do tog trenutka 1871. godine smijenile su se četiri generacije, što znači da su unuci onih koji su živote dali u Francuskoj revoluciji tek u svojim poznim godinama djelomično vidjeli plodove borbe svojih predaka.

Ovo jednima može zvučati kao romantična zamisao o ljudskoj borbi za jednakost i pravdu, dok drugima može izgledati kao preveliki teret koji se stavlja na pleća generacije koja dolazi neposredno iza nas. Iz današnje perspektive, Francuska revolucija je, bez daljnjeg, jedan od najplemenitijih trenutaka borbe protiv vladavine sile i moći. Naglašavam, iz današnje perspektive. Upravo to je razlog zašto stihovi koje pjeva Gino Banana iz Kultur Shocka: „Lijepa si dok spavaš kao revolucija“, i predstavljaju tako uspješnu stilsku figuru poređenja. Sve što je daleko, bilo ono daleko u prošlosti ili daleko u budućnosti, nama se može, bez prevelike brige ili osjećaja krivnje, činiti divnim.


Naša njemačka djeca

Drugačije je, pak, kada je ta ideja o društvenim promjenama imanentna. Kada nam kuca na vrata. Ona je najednom realna, možda i previše realna da bi se iko želio uhvatio u koštac s njom. Jednostavnije je djecu poslati u inostranstvo, gdje su se te revolucije dogodile prije nekoliko stotina godina, što je apsolutno zdravorazumno razmišljanje svakoga roditelja i ne zaslužuje osuđivanje od strane bilo koga. Bilo kakva revolucija bi proizvela barem dvije generacije života u patnji i nestabilnosti, a mislim da ne postoji nijedan roditelj koji je danas spreman to prirediti svojoj djeci kada postoji alternativa u vidu ÖSD ili Goethe certifikata njemačkog jezika.

Lakše je djecu poslati na kurseve njemačkog, nego na barikade. Poduzmi nešto, i djeca će morati nositi tu štafetu; ne poduzmi ništa, i djeca će ti biti u istoj ili goroj jami nego ti. Taj je, valjda, paradoks neizbježan, koliko god napredovala tehnologija. Čemu onda ovaj tekst o tranzistorima, Francuskoj revoluciji i Kultur Shocku? Evo citat Hugoa iz „Jadnika“ koji bi nam mogao pojasniti potrebu za promišljanjem o svemu ovome: „Progovorim li, bit ću osuđen; šutim li, bit ću proklet.“

Ernad Osmić

Brčko, 2018. – Prometej.ba