U prva dva slučaja nasilje je vidljivo i jasno, razultira ubijenim, pretučenim i obespravljenim ljudima. U trećem slučaju ono se čini benigno i cijeli grad ga prepričava sa šprdanjem ili likovanjem jer se radi o «otkrivanju» pokrivene ŽENE. Međutim, po meni, radi se o ozbiljnom ZLOSTAVLJANJU čije je ovaj slučaj očit primjer.
Dakle, desilo se «kod nas» po prvi put (ili ja ne pratim štampu dovoljno?) da MUŠKARAC u dnevnoj novini, na naslovnoj stranici, optužuje i otkriva detalje i ljubavne tajne svoje žene. U zaključku stoji da je njegova žena i nemoralna majka.
Ne ulazeći u istinitost priče, zanimaju me dva fenomena. Jedan je korištenje masovnih medija kao batine, savremeni oblik nasilja u porodici. A drugi je tradicionalna premisa da je loša majka ona žena koja ima ljubavnika.
Nikako mi nije jasno; Zašto bi zaljubljenost u drugog muškarca uticala na ljubav prema djeci? Zašto bi udata žena koja nalazi ljubavnika na bilo koji način zanemarila djecu? Ne vidim nikakvu vezu između seksualne orijentacije i majčinstva, seksualnih potreba i majčinstva, zaljubljivanja u druge partnere i majčinstva.
Postavlja nam se jedna od najmačističkijih podvala; samo je «vjerna» žena, dobra majka.
Imala sam 7 godina kada sam gledala Hasanaginicu. Predstava mi je bila strašna. Mamu sam pitala zašto je Hasanaginica morala ostaviti djecu? Zašto ih nije otela? Mama je objašnjavala da su tada bila druga vremena. Tada sam predstavu gledala iz ugla djeteta. Za mene je Hasanaga tada, kao i sada, bio naprosto Zlostavljač. Danas ga gledam iz perspektive žene: Balada je i ispričana – jer to je tada bio «masovni» medij – da bi mi , žene, nešto naučile. I danas, iz ove lekcije, u kojoj muškarac iz dalekog svijeta poručuje «ne čekaj me u dvoru bijelome» također treba da naučimo – evo šta će nam se desiti ako se zaljubimo!
Vrijeme Hasanaginice je davno prošlo, ali još nam nije jasno da poslušne i vjerne žene ne znače automatski i dobra majke. Odnosno, da žene koje se zaljubljuju i ljube izvan braka jesu i mogu biti najbolje majke. Nasilje je i očekivati od žene da se ne zaljubi.
Moram da kažem da muškarca i ženu koji su povod za ovu reakciju ne poznajem, nikada ih nisam čak ni gledala ni slušala i jedino što nam je zajedničko je društvo u kojem živimo, a čiji je nasilje neodvojivi dio. Srećemo ga svaki dan na ulici i porodici, ono ima pojave koje se čine benigne, mutiraju rapidno i ponekad izgledaju kao obična «prehlada» a radi se o bolesnom i opasnom virusu.
Činjenica da se radi o pokrivenoj ženi to zlostavljanje čini još izraženijim. Zar se pokrivene žene ne zaljubljuju? Zašto bi one bile manje ljudska bića koja vole, pate, razvode se? Zašto bi njeno majčinstvo imalo ikave veze za maramom?
I svako od nas ko je dao marku u kupovini te informacije učestvuje u činu zlostavljanja, kao čovjek koji mirno posmatra tuču na ulici i još zlostavljaču baci pare u šešir.
To nasilje nije ono koje ostavlja vidljive modrice, ali je time još opasnije. Kao što je opasno da naše djevojčice danas uče o Hasanaginici kao o prelijepoj bosanskoj baladi bez kritičkog osvrta.
Da li smo se ikada zapitali kako se Hasanaginica zapravo zvala? Osim što je bila vlasništvo Hasanage, bila je i Fatima Arapović.
Voljela bih vidjeti novu verziju u kojoj Fatima Arapović ranjenog Hasanagu zatjera u p.m (dodala bih još i par pikantnih detalja), pokupi djecu i ode tamo gdje je srce vuče.
Tekst preuzet sa Radiosarajeva
