<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kokošinjac

Jedna obična priča

Zora. Prvi pijetlovi čiste svoje glasnice kukurikanjem. Kokošiji soliter od nekoliko spratova polako se razbuđuje.

16. maj 2018, 12:00

Koke pakuju zrno kukuruza u školske torbe svojih pilića. Meke pahulje lelujavo padaju na zaleđene ceste. Mali i žuti pilići gegaju i na putu do škole, dok februarski vjetar nosi njihova pera na sve strane. U koloni školaraca nalazi se jedno pile, ništa drugačije od ostalih, i razmišlja o okrutnosti pilećeg života. Odjednom, ono prekinu svoj depresivni tok misli i sjeti se prekora napornih kokošaka, kako je njima ovdje divno, a afrički pilići nemaju ni dovoljno pšenice, a kamoli crvića. Međutim, ovo malo pernato stvorenje nisu zanimali afrički pilići, nego svijet iz bliske sredine koji svakodnevno viđa, kao što su siromašne, okrutne kokoške, i one koje nikad ne viđa – umjetnike.

U školi je prolazio čas za časom, dok ne dođe i taj posljednji – čas odjeljenske pileće zajednice na kome razgovaraše o prethodno gledanoj predstavi u pilećem pozorištu. Ta žalosna predstava bila je po svoj prilici pravljena za guske. To je bila ogromna sramota za kokšiji narod, naročito za piliće iz onako ugledne škole. Tekst kao da je bio napisan od strane tek rođenih pilića, realizacija žalosna, a humor izjednačen sa vulgarnim jer današnji „umjetnici“ nisu sposobni da napišu nešto bolje, a „glumci“ da nešto bolje prikažu. Ipak jedna kokoška pomisli da je prikladno izjaviti da sve piliće to isto čeka u životu i da je upravo to njihova svijetla budućnost. Tada svi pilići, učenici jedne veoma ugledna škole, obrazovaše svojim mladim kljunovima jedno zapanjeno O i dok jednim krilom lupaše od sto smijući se, drugim brisaše gorke suze potekle iz sjajnih pilećih očiju. Tragikomedija – prava tragikomedija. Ono naše pile nije moglo da se ne zapita šta jedan umjetik, ako uopšte postoji, misli o činjenici da se onakva propast igra u pozorištu, a neka njegova uzvišena drama nije naišla na odobrenje pijetlova jer nije dovoljno komercijalna, pitka i zaglupljujuća. Sigurno bjesni, plače i kune ovaj svijet, a možda mu gnjev donosi inspiraciju. Pile to zaista nije znalo.

Ono je odavno prestalo da čita. Trudilo se zaista, ali došlo je to vrijeme kada se koristilo izgovorom da nema kad, odbijajući istinu da nema šta pametno da se pročita. Najpoznatija pileća knjižara, ironično nazvana „Kultura“ prodaje na hiljade ljubavnih romana, zaglupljujućih koliko i ona predstava i nijedan ne ostavlja utisak na bilo kojeg čitaoca koji je za života pročitao više od dvije knjige. Jedino što može da se čita su klasici, koji se, naravno, najmanje kupuju. Pravi umjetnici, pisci i pjesnici se sigurno prevrću u svojim grobovima, stomacima ili gdje su već završili. Pile je zamišljeno prolazilo pored ulaza u ironično nazvanu „Kulturu“, tješeći se da, ako ništa drugo, bar razlikuje dobro djelo od lošeg. Nije moglo da se ne zapita kako se jedan savremeni umjetnik osjeća kada se njegovo remek – djelo, pisano godinama i još toliko usavršavano, našlo na policama odmah pored „Pedeset nijansi žute“. Sigurno ga boli, razara njegovu krhku umjetničku dušu izranjavanu okrutnostima života, a ovim saznanjem dokrajčenu. Možda cijepa listove i uništava pileće pisaće mašine, možda još jedan veliki potencijal upravo odustaje od svog talenta i umjetnosti. Pile to zaista nije moglo da zna.

Nakon što je odustalo od proze, odlučilo je dati šansu američkim pilićima koji se međusobno nazivaju pjesnici. Činilo mu se da je svaka pjesma slična, a poruka ista – volim svoje četiri kilograma teške batake. Nije moglo da ih ne sažaljeva jer će te debele batake ubrzo glodati ljudi, a potom ih baciti psima. Žalilo je neobjavljene pjesme koje se bave nekom dubljom tematikom i neshvaćene pjesnike koje ovaj kokošinjac slama. Možda utapaju svoju beskrajnu tugu alkoholom, možda svoju inspiraciju zaključavaju duboko u svoje pileće srce, daleko od površnih pijetlova koji to nikada neće razumjeti. Pile to zaista nije znalo.

Shvatilo je da živi u eri slobode, gdje svako izražava svoje mišljenje, a svaka misao naziva se umjetnost. Božanstveno je što za svaku neobičnu misao kokošja crkva ne šalje narod „u supu“, ili što bi ljudi rekli, na inkviziciju, ali to je dovelo do opšteg haosa. Sada svaka kokoška misli da leti kroz oblake, a svaki pijetao se uporno kiti paunovim perjem koje mu nikako ne pripada. Muzika se odavno svela na kokodakanje; pastirska frula se više ne čuje. Biti umjetnik, boem, neshvaćena duša postalo je popularno, ali je odbilo one prave umjetnike koji svoj dar nose unutra, ispod perja i kože. Oni se ne mogu probiti pored kokošaka koje ofarbaju perje u ljubičasto, stave beretku na glavu, umoče noge u tintu, pa hodaju po platnu. Čak imaju hrabrost da se nazivaju slikarima i da sopstvene tragove prodaju kao umjetnička djela. Pile je zamišljalo kako jedan uplakani umjetnik guta cijanidno zrno, dok se njihova unutrašnja iskra gasi, potopljena bujicom samoproklamovanih slikara. Možda će se njegov sjaj vidjeti kad bude kasno, možda na nečijoj trpezi. Pile to zaista nije moglo da zna.

Noć. Mjesečine kao da nema. U mrklom mraku bezbrižno dišu „umjetnici“. Skoro svih petnaest „umjetnika“ koliko ovaj soliter ima stanovnika, snivahu slatke snove o crvićima. Samo jedno pile gleda u mrak. Izgleda da će umjetnikova sudbina zauvijek biti tragična, a život težak kao ova duga hladna zima. Biće da pravi umjetnik nikada nije bio kriv za sopstvenu nesreću. Pravi krivac je kokošinjac u kom živimo, ali kokoške će zauvijek stanovati u kokošinjcu. Možda je trebalo da pitate umjetnika o njegovom položaju i sudbini, naravno ako ga ikada pronađete, jer ovo pile zaista ne zna.

Za tekst "Kokošinjac", autorica Mia Žabić, učenica 3. razreda banjalučke Gimnazije, osvojila je drugo mjesto na ovogodišnjem Literarnom konkursu Rotarakt kluba Banja Luka.