Maske

Kad padnu maske

Maske

Piše: Sofia Miljatović

- Kada padnu maske, padamo svi. Zašto? Zato što su maske izvor života. Zvuči suludo, besmisleno i prilično neprihvatljivo, ali zar misliš da bi društva bilo da nema maski?

Koliko bi prijateljstava i „prijateljstava“ propalo, koliko veza više ne bi postojalo i koliko puta bismo snosili teže posljedice da se u nekim trenucima ne domognemo one svoje maske sa lažnim osmijehom, stavimo je na lice i preživimo. Da, preživimo. Da li ti je sad malo jasnije zašto su maske tako neophodne za egzistenciju? - reče ona sa podignutim obrvama koje su označavale ljutnju, ali istovremeno je imala dobroćudan izraz lica, kao i uvijek.

- Pa dobro, ali zašto onda uvijek kažemo da treba da budemo iskreni, da ne treba da krijemo osjećanja i tako dalje?“, pitam ja u potpunosti zbunjeno.

- Zato što smo ljudi. Volimo da lažemo sebe čak više nego druge. Volimo da uvjeravamo sami sebe da smo fini, iskreni, dobronamjerni i čestiti... a to što smo juče otpustili radnika na pravdi boga ili što smo danas pogledali drugu ženu, dok nas je naša čekala kući – nema veze. Čudno je to, znaš... možda si još premlada da shvatiš kako stvari funkcionišu na ovoj lopti. A možda je i bolje tako, ne treba još da znaš - kako završi rečenicu, tako se okrenu i zagleda se u daljinu kroz bijelo prozorsko okno koje se nalazilo u uglu naše kuhinje. Meni i dalje ništa nije bilo jasno, sjedila sam na kuhinjskom stolu, klatila se nogama i gledala kako joj se oči sijaju od vanjske svjetlosti.

- Je l' ti isto lažeš sebe? - pitam nekoliko sekundi nakon što shvatim da imamo istu boju kose.

Ona se osmjehnu, pa kaže - Mila moja, neko bi vjerovatno rekao da ne treba ovo da ti pričam, da je loš uticaj na tebe – ali ne mogu lagati te tvoje zelene oke. Teška srca moram ti priznati da lažem sebe, i to vrlo često. Nekad ne mogu priznati da nisam bila u pravu i onda pronalazim kojekakve razloge i izgovore za svoje i tuđe postupke...“

- A zašto moraš biti u pravu? - prekidam je.

- Hm, dobro pitanje zapravo. Vjerujem da je zato što sam ponosna i samoživa da bih nekome prepustila prednost. Ne mogu da...

- A šta znači samoživa? - opet je prekidam.

- To ti znači da nosim svoju masku i nije me briga za tuđe maske.

- Meni sad i dalje nije jasno da li su maske dobre ili ne?

- Gledaj to ovako: ja imam šefa od kojeg mi zavisi posao i plata. Ako se mom šefu ne sviđa nešto što sam ja napravila, a ja znam da sam to dobro uradila najradije bih mu se usprotivila. Ali pošto bih tada vjerovatno dobila otkaz, ja izvučem nasmijanu masku iz svoje torbe i kažem: Dobro, uradiću ponovo. I onda je ta maska super – jer moj šef misli da ga ja podržavam, a ja i dalje imam i živce i posao. Međutim, kada dođe čiko sa nasmijanom maskom, dobroćudnih očiju i nježnog glasa i ti povjeruješ da ta maska zapravo nije maska i da je to njegovo stvarno osjećanje i mišljenje, a na kraju se ispostavi suprotno... na kraju se ispostavi da ti se ispod te maske ne smije, da te ne gleda sa ljubavlju i da bi najradije galamio na tebe sve vrijeme – to nije dobra maska. To je grozna maska! - rekla je sa namrštenim izrazom lica i povišenim tonom.

- Znači mogu birati dobro nasmijane i loše nasmijane maske?

- Kako da ti ovo objasnim... sve maske su loše. Loše su ako želiš da budeš dobar čovjek, ali problem je što je ta sintagma 'dobar čovjek' postala veoma relativna. Šta uopšte znači biti dobar čovjek? Slijediti neke ideale morala, pravednosti, etike... ali kao takav teško da možeš opstati. U današnjem svijetu, rijetko možeš koga naći da je iskren i pravedan, jer su svi potplaćeni, svi imaju neke svoje skrivene ciljeve, svako traži neku korist. Iz tog razloga je dobro imati masku – zaštitiš se da ne budeš izigran, da ne budeš ranjiv i samim tim izbjegneš da budeš povrijeđen. Jedino, u nekom trenutku moraš da se zapitaš da li ti je čitav život laž ako si sve vrijeme pred svima nosio masku i pravio se da si nešto što nisi samo da bi izbjegao da malo patiš... mislim da je patiti ljudski i da ne možemo to izbjeći u potpunosti, jer će nas sačekati kad-tad. Ali ne treba ni davati sve od sebe i trčati pred rudu, tako da sve dok smo iskreni sami sa sobom i znamo gdje nam maska počinje a gdje završava – u redu je da se zaštitimo - činilo se kao da je to rekla ponosno i onda mi se nježno osmjehnula.

Ja tada svoju majku nisam razumjela, činila mi se malo pomahnitalom – htjela sam samo da znam koju masku da izaberem za maskenbal i poslije ovog razgovora, koji mi se urezao duboko u sjećanje, bila sam sasvim zbunjena i nisam znala da li treba da uopšte nosim masku, da li treba da je mjerim da znam gdje počinje i završava i da li treba da marim za tuđe maske. Srećom, danas, nakon toliko godina, shvatam sve što je htjela reći i nosim nekoliko maski u torbi, pa se trudim da ih što rjeđe izvlačim – da ne zaboravim gdje počinju, a gdje završavaju.

 

Za tekst "Maske", autorica Sofia Miljatović, učenica 3. razreda banjalučke Gimnazije (IB program), osvojila je prvo mjesto na ovogodišnjem Literarnom konkursu Rotarakt kluba Banja Luka.

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.