Nacrt Strategije razvoja kulture Banjaluke (2018-2028) dostupan je javnosti. Kroz ovaj nacrt oslikano je trenutno stanje u kulturi grada, prednosti i mane. Jasno je da se mnogo toga treba korijenito promijeniti da bi kultura napokon prodisala, da bi bila društveno važna i u mogućnosti da se razvija. Urednica ove Strategije, koja će u narednom periodu ići pred Skupštinu Grada, Monika Ponjavić, smatra da je promjena moguća, a otkriva nam i šta je potrebno uraditi da se do toga dođe.
Monika kaže da je moguće da Banjaluka iz palanke preraste u mali, kreativni, šarmantni grad na planinskoj rijeci, za šta imamo enorman potencijal, ali to se neće desiti samo od sebe. Na tome je potrebno raditi jasno i sa konkretnom vizijom.
Monika, ti si urednica Nacrta Strategije razvoja kulture Banjaluke (2018-2028). O kakvom dokumentu je riječ, šta se ovim nacrtom predviđa da se treba, mora uraditi da se kultura u ovom gradu razvija?
Da. U izradi su učestvovali i Marko Bilbija, Dijana Grbić, Mladen Banjac i Sara Vujković, a savjetnik u tom procesu bila nam je prof. dr Milena Dragićević-Šešić. Riječ je strateškom dokumentu planiranja razvoja kulture koji je svjetlo dana doživio isključivo zahvaljujući odluci Grada da Banja Luka uđe u proces aplikacije za projekat "Evropska prestonica kulture". Bez kandidature sumnjam da bi se do Strategije razvoja kulture uopšte došlo, i ako bi, onda se to ne bi desilo ovako brzo. Stalno ponavljam da sama kandidatura nije toliko važna u smislu da se titula ponese, koliko je važno da kroz ovaj važni proces prođemo. Jedan od prvih, vidljivih rezultata je upravo ovaj dokument koji će u dobroj mjeri promijeniti sistem funkcionisanja u Gradu kada su kultura i umjetnost u pitanju. Pored toga, sa Nacrtom strategije, koji je završen početkom aprila i na Skupštini usvojen 25. aprila 2018, Banjaluka je postala prvi grad u Bosni i Hercegovini koji ima plan razvoja kulture. To nije mala stvar.
Metodologija izrade je bila takva da je podrazumijevala dva paralelna istraživanja koja su se odvijala na nekoliko nivoa. Istraživanje postojećeg stanja je sprovedeno putem upitnika, pojedinačnih razgovora, te radnih fokus grupa u okviru kojih su bile obuhvaćene sve djelatnosti, a razgovaralo se sa predstavnicima svih institucija kulture, javnih ustanova kulture i organizacija koje djeluju u Banjaluci, te sa umjetnicima i stručnjacima. Govorimo o nekih tri stotine kulturnih aktera grada. Po završetku istraživanja obradili smo sve pristigle podatke i dobili dvadeset ključnih izazova na osnovu kojih smo formirali sedam strateških opredjeljenja, odnosno ciljeva. Ovim ciljevima smo pokušali adresirati najvažnije probleme u kulturi poput finansiranja, razvoja publike, obrazovanja, prenamjene postojeće infrastrukture koja bi bila stavljena u funkciju kulture i umjetnosti, uvođenje institucije arhitektonskog konkursa, pozivanje na odgovorno korišćenje javnog prostora, profesionalizacije u domenu savremenog stvaralaštva, kreativnih industrija i kulturnog nasljeđa, te jačanja nezavisne scene u svim ovim oblastima. Poseban akcenat smo stavili na internacionalizaciju i kulturnu raznolikost, kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Uveli smo sufinansiranje međunarodne saradnje koje do sada u Gradu nije postojalo, kao i automatsko izdvajanje finansijskih sredstava za projekte uspješne na međunarodnim fondovima. Planirali smo i sredstva za podršku rezidencijalnim programima, te generalno uspostavljanju različitih vrsta i nivoa komunikacije koja je jedan od osnovnih problema naše kulturne scene. Kada je kulturna raznolikost u pitanju, tu smo se bazirali na uvođenje projekata interkulturne osjetljivosti, diversifikovanih kulturnih sadržaja i socijalnu inkluziju. Pored svega navedenog, a posebno transparentnosti kulturne politike i finansija, poenta je da se moramo otvarati i komunicirati sa svijetom, ali i jedni sa drugima. Jedino tako se možemo razvijati. Sve do sada što se dešavalo je uglavnom svedeno na incident i ko god misli drugačije, u zabludi je.
Drugo istraživanje, koje je u saradnji sa nama sprovodila organizacija Perpetum Mobile, odnosilo se na istraživanje kulturnih potreba publike i sprovedeno je na slučajno izabranom uzorku od 750 građana. Ono što nam je bilo veliko, prijatno iznenađenje jeste činjenica da je banjalučka publika izrazila želju da kulturni sadržaji budu aktuelniji, više u skladu sa savremenim stremljenjima, da budu profesionalniji i da je neophodno uvoditi više kreativnih programa za djecu i mlade.
Gledajući iz današnje perspektive koje su prednosti, a koje su mane kulture u Banjaluci?
Da sad ne ulazim u svaku oblast i opšti cilj pojedinačno, jer bi mi trebalo nekoliko dana i mnogo stranica da popišem sve što treba promijeniti i unaprijediti, rekla bih da osnovni preduslov kako bi ova Strategija, ali i bilo koja druga aktivnost, uspjela jeste povećanje procenta finansijskog izdvajanja za kulturu koji trenutno iznosi 1.35%. On mora biti minimalno 6%, s tim da je naša projekcija 8% do 2028. godine. Ukoliko se to ne desi, džaba nam svi zakoni, strategije i planovi. A paralelno sa povećanjem finansijskih ulaganja neophodno je raditi na aktivnoj profesionalizaciji kadra koji čini našu scenu, institucionalnu ili nezavisnu, svejedno je. Profesionalizacija, htjeli mi to sebi priznati ili ne, a sigurna sam da ovo neće svima prijati, je jedan od najvažnijih zadataka jer džaba nama finansijska uvećanja ako nemamo dovoljno kadra koji će profesionalno, predano i temeljno pristupiti izradi kvalitetnih projekata i programa u kulturi. Nedostatak sveopšte komunikacije i nemogućnost sprovođenja ideja u djelo, kao i nemogućnost formulisanja ideja i stavljanja na papir, što se u savremenoj kulturnoj i umjetničkoj praksi traži, jer kako ćete drugačije doći do finansijskih sredstava, su naši osnovni problemi. To mi govori dugogodišnje iskustvo rada u kulturi, a posebno iskustvo rada na projektu "Banja Luka 2024". Međutim, sve to se može promijeniti vrlo lako i ta neka vrsta inertnosti bi se mogla iskorijeniti kada bi se napravio novi sistem i kada bi se uvjerenje da se u ovom postojećem sistemu možeš provući sa bilo kakvim projektom konačno razbilo. Sama publika je rekla da nije zadovoljna ponudom i da nam treba više savremenijih sadržaja, tako da je svaka moja riječ tu suvišna. Sa druge strane, ne odgovara svima konkurencija niti kvalitet. Ali, o tome ćemo razmišljati kasnije.
Ono što je pozitivno jeste da Banjaluka ima talentovane i sposobne umjetnike koji se trenutno uopšte ne vide na kulturnoj sceni grada, jer ne konkurišu za sredstva javnih budžeta iz prostog razloga jer im je lakše ulagati sopstvene novce nego se boriti sa silnom papirologijom i izvještajima koji se traže. To nam je pokazo naš poziv za projektne ideje. Umjetnika ima, ali njima je lakše privatno zaraditi dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka, koliko se po konkursima za produkciju daje, nego se povlačiti po administraciji danima za isti taj iznos. Moramo prepoznavati i ulagati u umjetnike, kreativne ljude koji imaju enorman potencijal, u njihove vizije i ideje, uključivati ih u procese, davati im razlog da ostanu, jer oni su u stanju da naprave razliku i bez njih kulturna scena ne postoji. Poenta je, dakle, u pojedincu.
Ne možemo zanemariti činjenicu da su se mnogi kvalitetni kulturni događaji, manifestacije, ugasili, navešću samo primjere Kratkofila i Flastera, drugi su na koljenima zbog premalog finansiranja. Kako to promijeniti, kako pomoći i podržati kulturne događaje koji već imaju neku tradiciju?
Navela si dva projekta kojih sam ja bila dio. Samim tim, znaš kako se osjećam po tom pitanju, jer duboko vjerujem da su i Kratkofil Plus i Flaster bili kvalitetni i da su oba, svako u svom domenu, mijenjali sliku i scenu grada. Međutim, ni jedan ni drugi nisu rasli, niti su postajali samostalni. A kada to kažem, mislim na finansijsku samostalnost. Tako je, između ostalog, uglavnom sa svim festivalima i manifestacijama. Većina organizacija u Banjaluci je navikla da se u potpunosti finansira iz javnog budžeta. Kažem finansira iako je riječ o sufinansiranju. To znači da koliko se dobije sredstava iz javnog budžeta, na oba nivoa, toliko će biti pjesme. Što je problem. Ako uzmemo Sarajevo film festival koji se na svim nivoima (opština, kanton, federalni i državni nivo) sufinansira sa ukupno 18%, onda je jasno o čemu pričam, jer kod nas taj procenat iznosi 98%. Karikirm, ali jasno ti je o čemu govorim. Čak i da su nam budžeti deset puta veći, takav model nije zdrav niti je održiv. Proces sufinansiranja, pogotovo kada je riječ o festivalima koji koštaju, bi trebalo da bude jedan partnerski odnos koji podrazumijeva više izvora finansiranja. I to je prosto tako. Kulturni centar u Trebinju je prije nekoliko dana dobio fond od nekih pola miliona konvertibilnih maraka. Dakle, može se. Ali, da bi se uspjelo u tom poduhvatu, prije svega mora postojati kvalitetna ideja, dobro, jasno raspisan projekat i mora se, na kraju krajeva, aplicirati. Neodostatak iskustva u projektnom razmišljanju, strah od neuspjeha i slično su problemi sa kojima se moramo izboriti. Međutim, i to je jedan začarani krug, jer pojedini fondovi, poput Kreativne Evrope, traže pozitivan bilans stanja i uspjeha, te konstantan protok novca, novca koji je, kada je riječ o javnim budžetima, zaista minimalan. Ali i tu postoji rješenje, a ono glasi partnersko udruživanje na projektima. Moj savjet svim organizacijama jeste da probaju kao partneri na određenim projektima, čime bi sticali iskustvo u apliciranju i čime bi se povezivali sa drugim organizacijama ili institucijama, te, na kraju krajeva, i ostvarivali određeni protok finansija. Sve to zajedno dovelo bi ih na korak bliže prvom samostalnom projektu i budžetima koji se kreću od 400,000.00 do 4,000,000.00 KM. Ako to mogu organizacije iz Federacije BiH i Srbije, onda mogu i organizacije iz Republike Srpske. Prosto je neralno očekivati da se festivali ili manifestacije nakon više od deset godina postojanja ne pomjeraju sa mrtve tačke. Onda više nije problem u sistemu, nego u organizaciji. Svi koji žele da apliciraju na Kreativnu Evropu imaju Desk u Banjaluci na adresi Milana Rakića 9a. Tu mogu dobiti sve informacije i pomoć. Takođe, Kreativna Evropa sufinansira sa 60%, dok se ostalih 40% treba pronaći u zemlji aplikanta i putem sponzorstava i donacija. Ministarstvo civilnih poslova planira uvesti automatsko sufinansiranje sa 10% svim uspješnim projektima, Republika Srpska 20% za aplikante iz Republike, a Grad Banja Luka 5% za aplikante iz Banjaluke. To znači da ostaje 5% koje sam aplikant mora pronaći putem sponzorstava i donacija. Sufinansiranje je automatsko, s obzirom da se svi projekti koji prođu na Kreativnoj Evropi smatraju usješnim projektima, jer je konkurencija izuzetno jaka i jer prolazak na ovom fondu ne zavisi od ličnih poznanstava i veza, nego isključivo od kvaliteta projektne ideje i načina na koji ste raspisali projekat. To su stvari koje se uče i koje moraju biti iznad prosjeka, jer zašto bi neko ulagao u nas, ako zauzvrat neće dobiti pa minimalno dobru ideju, pored godišnje članarine koju uredno plaćamo. SANU u Srbiji je dobila fond u iznosu od maksimalnih 4,000,000.00 KM za projekta "Kvantne muzike" koji pod jednu kapu spaja fizičare i umjetnike koji trenutno rade na razvijanju novog muzičkog instrumenta. U pitanju je hibridni klavir. Ovaj instrument je spoj akustičnog klavira i kombinacije analognih i digitalnih sintisajzera. Upotrebom ovog instrumenta vršiće se prvi kvantno-muzički eksperimenti, a zvuk koji instrument proizvodi zasnovan je na algoritmima, jednačinama, formulama i pravilima kvantne fizike. Hibridni klavir će u okviru daljih eksperimenata funkcionisati na taj način što će u realnom vremenu pratiti vibraciju svake žice klavira ponaosob, utiskujući tako „uhvaćenu“ informaciju u laser kojim se vrši pobuda Boze Ajnštajnovog kondenzata, stanja u kome atomi funkcionišu kao sasvim poseban fenomen. Pored SANU-a koja je nosilac projekta, partneri su dvije organizacije iz Beograda, Škola scenskih umjetnosti iz Kopenhagena, TodaysArt festival iz Haga i Kino Šiška iz Ljubljane. To je to. Projekti ne mogu biti novi muzeji, nove manifestacije i novi festivali koji nemaju ništa novo za reći ili ponuditi. Projekti moraju biti inovativni, interdisciplinarni, hrabri i moraju pomjerati stvari u budućnost.
Kako pomoći festivalima sa tradicijom? Tako što će organizatori festivala biti kulturni menadžeri i producenti koji su u stanju da pronađu dio sredstava neophodnih za stvaranje partnerskog odnosa sa jedne strane, a sa druge tako što vlasti, republičke i lokalne, putem javnih konkursa više neće sufinansirati sve i svašta sa malim iznosima, nego će ulagati mnogo više novca, ali samo i isključivo u najkvalitetnije projekte, vršiće kontrolu uloženog i zahtijevaće kvalitetan sadržaj koji jedan festival, odnosno manifestacija, treba i mora imati. Kvalitet, a ne kvantitet. Odgovornost je i na jednima i na drugima, o čemu se ne govori ni blizu dovoljno. To je zaista jedini način.
Kada je riječ o kulturi na gradskom, republičkom ili državnom nivou uvijek se izdvaja jedan problem, a to su finansije, odnosno nedostatak istih. Kad govorimo o razvoju kulture neminovno mora doći do povećanja sredstava za kulturu, da li je Banjaluka zaista spremna za taj korak, ne govorim o simoličnom povećanju, nego o značajnom koji bi mogao nešto da promijeni?
Mislim da jeste. Stvar je samo političke volje i promjene percepcije kulture i umjetnosti koje se kod nas još uvijek, nažalost, posmatraju na nivou hobija. To vrijeme je davno prošlo i što prije toga postanemo svjesni tim bolje po nas, jer su kultura i umjetnost u drugim evropskim zemljama značajan akter u njihovom ekonomskom razvoju, zbog čega je uspjeh na fondovima o kojima sam govorila maloprije toliko rijedak, jer je stvar dobrog plana i mogućnosti ekonomskog rasta. Statistički podaci studije iz 2015. godine su pokazali da je oko 14 miliona stanovnika Evropske Unije, odnosno njih 6.5%, zaposleno u sektoru kreativnih industrija (arhitektura, IT sektor, marketing, dizajn (grafički, modni, industrijski), film i televizijske serije, izdavaštvo, muzejska i bibliotečka djelatnost, vizuelne i izvođačke umjetnosti, muzika itd.) i da one čine 6.8% evropskog bruto domaćeg proizvoda, odnosno 860 milijardi evra. Bez ulaganja u kulturu nema i neće biti rezultata. Vrlo je to jednostavno. A da bi se do toga došlo, moramo prvo promijeniti percepciju shvatanja toga šta kultura i umjetnost jesu, a zatim istražiti šta su to naši najveći potencijali. U razgovorima koje smo sprovodili ovih godinu dana postali smo svjesni da imamo brojan kadar iz oblasti dizajna koji za strano tržište razvija razne koncepte, pa, između ostalog, i koncepte video igara. Dakle, mi posuđujemo naš kadar drugim zemljama koji za njih pravi promet i stvara ekonomsku dobit. To je klasični "outsourcing". Stvoriti uslove za rad kadru koji imamo je samim tim imperativ. Da bismo to uradili, moramo znati šta imamo, a šta nemamo, i moramo znati u čemu smo ne dobri nego najbolji, a u čemu nismo i prema tome graditi i kulturnu politiku i politiku obrazovanja. Čini mi se da o tome niko posljednjih dvadeset godina nije vodio računa, jer da jeste, ne bismo imali more nezaposlenih arhitekata, ne bismo imali problem gdje smjestiti tolike glumce, dramaturge itd, a bili u deficitu kada su u pitanju kulturni menadžeri ili producenti. Dodatno je poražavajuća činjenica što mi imamo fakultete koji obrazuju ovaj kadar, ali gdje je on? Mislim na teren. Pitajte bilo koga i reći će vam istu stvar.
U nacrtu Strategije piše da grad vapi za novim identitetom, o čemu je konkretno riječ, možeš li nam to malo pojasniti?
Kada kažemo Banja Luka, pet stvari se valjda podrazumijeva: Banja Luka je grad zelenila, kroz nju protiče planinska rijeka, ona je grad žena, mladih ljudi i u njoj se pravi jedinstveni banjalučki ćevap. To je taj identitet kojim se Banja Luka ponosi. Međutim, onako kako ja vidim stvari, to su više neke urbane legende nego činjenice.
Banja Luka odavno nije grad zelenila, jer da jeste, ne bismo imali situaciju u kojoj se cijelo jedno naselje izgradi bez ijednog uplaniranog i posađenog drveta. To je praksa koja je, nažalost, sve učestalija u izgradnji, jer se pod zelenim površinama kod nas podrazumijevaju tanke trake trave, trave koja u ekološkom smislu ne pravi ama baš nikakvu razliku. Nedostatak drveća je taj koji direktno utiče na promjenu klime u gradu, na nivo zgađenja I, na kraju krajeva, stvara određeni identitet. Mi drveća imamo sve manje i manje i tamo gdje smo u mogućnosti da ga posadimo mi to ne radimo, jer drveće oduzima dragocjenu površinu, pa samim tim i košta, a stambeni kvadrat i asfalt za štiklu i automobil do prodavnice je danas mjerilo svih vrijednosti. Dakle, Banja Luka nije grad zelenila.
Kroz nju protiče planinska rijeka. Tačno. Međutim, kroz tu planinsku rijeku, u njenom gradskom slivu, protiče i more fekalija. O smeću da i ne govorimo. Dakle, kroz Banja Luku protiče planinska kanalizacija. O činjenici da je upravo taj Vrbas jedan od naših najvećih potencijala, jer je plovan tokom cijele godine, što ga čini idealnim poligonom za sve vrste ekstremnih sportova na vodi i razne druge aktivnosti koje dovode do ekonomske dobiti, ali Vrbas se kod nas, kao i kultura, posmatra kao neko nužno zlo, ili još gore, kao neko zatečeno stanje u koje nema ni potrebe ni svrhe dirati. Vrbas je dom i zaštićene vrste ribe, što je takođe naše blago. Ogroman je potencijal kinetičke energije koja uopšte nije iskorištena, a dom je i velikog broja šišmiša koji su takođe zaštićena vrsta, i naposlijetku ima, u većem dijelu svog toka, morfološki netaknutu obalu, što je danas rijetkost u gradovima. Kažem u većem dijelu, jer samo kod nas se moglo desiti da vlasnici privatnih posjeda izađu i gerila stilom okupiraju obalu rijeke koja je javno dobro i u javnom vlasništvu, što znači da pripada svima nama, a ne određenim pojedincima. To je problem sa kojim ne znam kako se možemo nositi. Samim tim, dok god ne razvijemo svijest o očuvanju okoline i suživotu, džaba nam planinska rijeka u centru grada.
Banja Luka je grad žena. Šest na jedan. Deset na jedan. Dvanaest na jedan. Broj samo raste. Prvo, to je netačno, što je statistika nebrojeno puta do sada pokazala. Drugo, kakve to veze ima?
Banja Luka je grad mladih ljudi. To je stav koji se javio sa ekspanzijom Univerziteta. Međutim, ti mladi ljudi, pored prilično prosječnog, da ne kažem lošeg (nalazi se na 3.546 mjestu svjetske rang liste, a 4. je u Bosni i Hercegovini), a relativno još uvijek jeftinog školstva, ovdje nemaju drugi razlog za zadržavanje, zbog čega trenutno imamo sve te silne redove pred ambasadama i jednu vrste medicinske migracije u Njemačku. Dakle, Banja Luka je sve manje grad mladih, jer mladi ovdje jednostavno nisu dobrodošli.
I šta nam na kraju ostane? Ćevap nam ostane, Majo. Ćevap. Ako je to naš jedini identitet, onda se tu nema šta reći. A izgleda da jeste, jer to je pokazalo nedavno istraživanje koje sproveo Grad i njihovo insistiranje na Ćevap festu. Da se razumijemo, nemam ništa protiv same ideje, ali mislim da se u njenom sprovođenje i logici nalazi problem, problem koji je takođe lako rješiv, jer, ako želimo postati Evropskom prestonicom kulture, a želimo, onda ne možemo sebi dozvoliti da se Ćevap fest organizuje u samom centru grada, između Muzeja savremene umjetnosti, Kulturnog centra Banski dvor i Gradske uprave. Niti možemo sebi dozvoliti da se Ćevap fest održava ispod šatora tik uz izvođenje grupe Nipplepeople tokom manifestacije Evropska Noć muzeja. To je nedopustivo, a zapravo je samo stvar organizacije. Postoje brojne, mnogo kreativnije ideje koje bi od Ćevap festa (čiji mi je naziv takođe sporan) napravile odličnu turističku ponudu. No dobro.
Pored toga, Banja Luka je grad koji je igrom nesrećnih prilika uvijek iznova mijenjao svoj identitet kroz istoriju. Od pašaluka preko kolonije, do industrijskog grada koji je u jednom trenutku sravnio zemljotres. Pored toga što je fizički gubila svoj identitet, Banjaluka je jako sklona amneziji, pa tako sve što pripada nekom prošlom sistemu ona nastoji zaboraviti, umjesto da, kao u svim drugim gradovima, samo dalje gradi nove slojeve. Samim tim, identitet ovog grada jeste konstantno iznalaženje novog identiteta. Ono na šta smo mislili kada smo rekli da joj treba novi, trajniji identitet jeste da Banja Luka mora pronaći identitet koji će biti samo njen. Mora se odlučiti kakav grad želi biti. Ako je to zeleni grad kroz koji protiče planinska rijeka, grad ekstremnog sporta, kulture, malih dokova na vodi i dajaka, onda se na tome mora ozbiljno raditi, jer imamo sve te potencijale, a zanemarujemo ih. U tom smislu, ona može postati drugačija od svojih komšija, nudeći novi sadržaj, uz prihvatanje svega postojećeg i prošlog. To znači da Banja Luka mora prestati kopirati druge u svom nastojanju da bude privlačna i da mora prigrliti ono što ima i od toga napraviti priču. Dakle, vrijeme je da se ozbiljno zasuču rukavi.
U toku rada na strategijii kroz intervjue sa mnogim kulturnim radnicima došli ste do određenih jasnik problema kada je kultura u Banjaluci u pitanju. Možeš li ti izdvojiti koji su po tebi najveći problemi i na koji način ih je moguće riješiti?
Nedostatak vizije i jasnog planiranja. Kultura se dešava stihijski, neplanski, prepuštena je sama sebi. To mi je broj jedan. Broj dva je politika nezamjeranja, što znači da je proces sufinansiranja prilično kukavički, čime se doprinosi aktivnom gušenju scene. Broj tri bi onda bilo nepostojanje sistema kontrole kvaliteta i evaluacije. Zatim idu nedovoljna finansijska ulaganja u kulturu, nizak nivo profesionalnosti kulturnih radnika, umjetnika i stručnjaka u kulturi i sistem obrazovanja koji ne priprema mlade za kulturu i umjetnost. Prvi se rješava donošenjem strateških dokumenata, akcionih planova po kojima će se strategije sprovoditi i pozitivne zakonske regulative koja će štititi prava kulturnih aktera i stimulisati razvoj kulture i umjetnosti. Na tome se od prošle godine počelo aktivno raditi, i u Gradu i u Ministarstvu prosvjete i kulture, tako da smo na korak do rješenja. Nakon što se svi ovi dokumenti usvoje i kada se po njima počne zaista raditi, neophodno je u procesu sprovođenja zacrtane kulturne politike negdje smoći snage da se ovi procesi depolitizuju, u smislu da se sredstva neće dodjeljivati po političkoj i rodbinskoj vezi niti će se dodjeljivati svima pomalo kako bi se održao status quo, koji negdje svima odgovara, nego će se hrabro ući u proces građenja novog sistema i jedne nove scene koja je zasnovana isključivo na kvalitetu. Ukoliko se uspostavi jasna kontrola kvaliteta, zasnovana na kaznenim odredbama, i ukoliko se uvede evaluacija od strane nepristrasnih stručnjaka iz oblasti koji će izvedene projekte i programe ocjenjivati moralno, etički i principijelno, onda već dobijamo novu sliku, novu scenu i možemo očekivati napredak. Uvećanje sredstava koji bi se izdvajali za kulturu su sljedeći korak, a kada to kažem ne mislim samo na uvećanja sredstva nego i na smanjenjem suzbijajućih instrumenata kulturne politike, poput oporezivanja i carinjenja. Ne znam koliko si upoznata sa situacijom da je u decembru prošle godine po hitnom postupku u Narodnoj skupštini usvojen Zakon o doprinosima Republike Srpske, prema čijim odredbama su poreski obveznici dužni da na ugovor o autorskom djelu umjesto 10% sada moraju plaćati skoro 30% poreza na dohodak. To u praksi znači, da su sve institucije, javne ustanove i organizacije ove godine ostale bez trećine svojih budžeta, a da se pri tom izdvajanja za kulturu nisu povećala. To znači da će se i u budućnosti, ukoliko ne dođe do izmjene ovog Zakona, trećina budžeta za kulturu izdvajati za porez koji, pri tom, ne ide u budžet Republike Srpske, nego u budžet Bosne i Hercegovine. Smanjenjem poreza na autorski ugovor, koje je predviđeno u obje strategije, republičkoj i gradskoj, je samim tim jedan od vidova uspostavljanja pozitivnog finansijskog stanja. O profesionalizaciji kadra, koje se može jačati kroz razna stručna i studijska usavršavanja i putovanja, rezidencijalne programe, partnerske projekte, učenje projektnog razmišljanja, takozvani "job-shadowing", umrežavanja i slično, sam već govorila, dok je obrazovanje priča za sebe koja zahtijeva mnogo vremena i mislim da sve što imam reći na tu temu ne može stati u ovaj intervju.
I kroz Strategiju jasno stoji da nezavisna kulturna scena nije dovoljno razvijena. Ljudi povremeno započnu rad na nekim aktivnostima, ali usljed nedovoljnog sluha i politike i publike odustaju od rada i razvijanju takve scene. Koliko je i ovakav oblik kulturnog angažovanja važan za ravoj grada, peraćenje savremenih kulturnih i umjetničkih tokova i ne manje važno razvoj kritičkog promišljanja u gradu?
Kod nas je sve zasnovano na "entuzijazmu pojedinca". Toliko je problema u ovoj konstrukciji da nisam sigurna odakle početi. Prvo i osnovno, ne može kompletna nezavisna scena koja je, po meni, najvažniji segment kulturne i umjetničke scene jednog grada ili države, i čije je osnovni zadatak da stvara nove (vaninstitucionalne) vrijednosti, biti zasnovana na entuzijazmu. To nije normalno. Drugo, javni budžet ne može i ne smije sufinansirati hobije entuzijastičnih pojedinaca. To takođe nije normalno. Nije zdravo. Nije održivo. U obe ove instance dolazimo do situacije u kojoj se javni novac ulaže u projekat koji traje sve dotle dok ima entuzijazma. Kada entuzijazam presuši, projekti se ugase i opet smo na nuli. I onda se opet vraćamo na nedostatak profesionalnosti, partnerskih odnosa i posmatranja kulture i umjetnosti kao hobija. Ukoliko se određena organizacija upusti u organizovanje nekog festivala ili manifestacije, jer to su projekti koji prestaju sa radom, onda mora imati ozbiljan plan, strateški plan svog djelovanja. Mora znati sa kojim ciljem ulazi u projekat, šta njime želi postići, kako će to postići i slično. Ukoliko se neka institucija, na državnom, republičkom ili lokalnom nivou, prihvati sufinansiranja tog projekta i ona mora imati strateški plan djelovanja, mora znati zašto se odlučila da u taj projekat ulaže i kako će to uraditi. Kada su se gasili Kratkofil i Flaster, a to je bilo početkom 2016. godine, niko od institucija nije uložio dodatne napore da to spriječi, ako ne zbog kulturne i umjetničke vrijednosti ovih projekata, onda barem zbog uloženih finansijskih sredstava koji su od tog trenutka zapravo bačeni u vodu. S druge strane, organizatori su se umorili od lošeg tretmana i konstantnog razbijanja zidova glavom, jer problem nisu samo nedostaci finansija, nego i kašnjenje isplata, koje je često znalo biti i po godinu dana, te nerazumijevanja onih koji kulturu vode. To su nepovoljni uslovi za rad i drugačiji ishod nije ni mogao biti očekivan. Međutim, njihova vezanost za projekat je takođe jedna od stvari koja je te projekte ugušila. Dakle, ponavljam, stvari nisu crno-bijele, nego prilično sive. Umjesto da palicu predaju nekom drugom ili da se pronađe neko rješenje, sa nestankom entuzijazma nestali su i Kratkofil i Flaster. Iako je riječ o nezavisnoj sceni, ona je izuzetno važan partner i Vladi Republike Srpske i Gradu Banja Luka, i mora se podržati, a to se može uraditi samo uspostavljanjem jednog zdravog, održivog sistema. I smanjenem broja sufinansiranih projekata, jer ako ćemo sufinansirati sve koji se prijave, onda nema uopšte potrebe ni za komisijom ni za javnim konkursom kao takvim.
Razvoj kulture neminovno mora da prati kritika, na to mislim na kvalitetnu umjetničku kritiku koja ne mora da bude samo negativna, već konstruktivna, a to je nešto, što smo svi svjedoci, što nedostaje u Banjaluci, na svim poljima kulture. Kod nas kultura, pa čak i ona dobronamjerna, nikako nije dobro prihvaćena. Kako to mijenjati?
Postoji jedan termin, socio-kulturni ciklus, odnosno lanac, koji je u kontekstu kulture i umjetnosti i njhovog funkcionisanja od presudnog značaja. On se sastoji iz nekoliko elemenata. Da sad ne ulazim u detalje, ono što želim da kažem jeste da je bez kritike i stručne procjene evaluacija projekata nemoguća, čime se sociokulturni lanac prekida. On se prekida izostankom bilo kojeg od elemenata koji ga čine, čijih je evaluacija samo jedan dio. Dakle, bez procjene kvaliteta, što je kod nas slučaj, dolazimo do situacije u kojoj imamo mnoštvo sadržaja koji nije nužno kvalitetan, što je kod nas takođe slučaj, a to stvara određeni problem kada govorimo o njegovoj konzumaciji. Nema jednostavnog rješenja, pogotovo jer je Banja Luka "mala bara" u kojoj se svi, koji nešto stvaraju ili na neki način djeluju u ovoj oblasti, poznaju. To dodatno otežava stvar. I onda se opet vraćamo na profesionalizaciju. Ukoliko su autori određenih djela to djelo postavili na scenu ili ga plasirali u javnost, onda je to djelo podložno kritici, ma kakva ona bila, pozitivna ili negativna. Svi toga moramo biti svjesni i moramo to prihvatiti i istrpiti. Jedino tako se može napredovati. Jer ne stvaramo umjetnost samo iz lične potrebe, isključivo za sebe, nego je stvaramo za tržište i publiku. A publika se mora razvijati i njegovati, što se postiže dobrom kritikom, pogotovo sada kada smo iz školskih nastavnih programa izbacili kulturu i umjetnost kao predmete izučavanja koje trenutno možemo pronaći samo u tragovima. Samim tim, prihvatanje i percepciju kritike možemo mijenjati, ako nas bude više i ako budemo snažniji i istrajniji u tom donkihotovskom poslu. Jedino tako možemo nadglasati nekvalitetan sadržaj. I naravno, ako nas relevantne novine, portali, stručni časopisi, nedjeljnici kojih nemamo i koji su nam nužni, te televizije podrže u tom poduhvatu, dajući nam prostor za djelovanje. Na kraju, ništa od ovog nije moguće ako smo u tom procesu neiskreni, ako su naši tekstovi svedeni na pamflet, ako nas se može kupiti i ako nam nije stalo da imamo kvalitetniju produkciju i da Banja Luka stvara odličnu umjetnost. Samo nam jasan, čvrst stav, autonomija i dobar tekst mogu dati autoritet.
Činjenica je da je sama Javna rasprava i komentarisanje istih skoro i izostalo od strane struke, umjetnici, kulturni radnici, profesori koji se bave ovim temama nisu bili zainteresovani da daju svoj glas o ovoj Strategiji. Zbog čega je izostala javna riječ, govor, dijalog o Strategiji za kulturu?
Mislim da dijalog o Strategiji nije izostao, pogotovo jer je ona rađena u saradnji sa strukom, sa umjetnicima i predstavnicima institucija, javnih ustanova i organizacija, pa i publike, o čemu sam govorila na samom početku ovog razgovora. Pored toga, mi smo insistirali da ovaj proces ide dvostepeno, kako bi se svi mogli dodatno uključiti i korigovati ili dodati stvari koje smo mi možda previdjeli. Zašto se na javnim raspravama pojavljuje malo ljudi, pri tom mislim na Banjaluku, jer u drugim gradovima to nije slučaj, zaista ne znam. Možda zato što su već učestvovali u procesu, pa sada nemaju komentara jer su zadovoljni urađenim, možda zato što se javne rasprave obično organizuju u podne, radnim danima u okviru radnog vremena, a možda zato što se javne rasprave ne doživljavaju ozbiljno i što naši kulturni akteri smatraju da njihov glas nije važan i da ne može donijeti promjenu. To nije istina i voljela bih kada bi svi toga bili svjesni. Svaki glas je važan. Svaka kritika je važna, jer nam je cilj doći do što kvalitetnijeg dokumenta, bilo da je riječ o zakonu ili strategiji po kojima ćemo, danas sutra, svi mi raditi i djelovati. Ovim putem bih ponovo pozvala sve koji misle da se Strategija u određenoj mjeri mora mijenjati da nam svoje komentare dostave elektronskim putem dok još nije kasno, jer jednom kada je u Prijedlogu pošaljemo u Skupštinu to je to.
Kako se kroz ovu strategiju vidi razvoj Banjaluke u narednih deset godina? Kako ti vidiš Banjaluku u narednih deset godina?
Pod uslovom da se prati Strategija...Hrabru, odvažnu, svoju. Banjaluku u kojoj se suprotnosti privlače, ljudi komuniciraju, kreativni su i željni novih znanja, u razgovorima koriste argumentovanu kritiku i bave se više svojim nego tuđim poslom. Ili diplomama. Tek tada ćemo iz palanke prerasti u mali, kreativni, šarmantni grad na planinskoj rijeci, za šta imamo enorman potencijal i što nam svima od srca želim.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
