<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Životna tragedija Miše Janketića: Uzalud smo sestra i ja molili da nam ne ubiju majku

život

Miša Janketić, danas puni 80 godina kao jedan od velikana jugoslovenskog i srpskog glumišta. Ne priča često o svom životu, mada teško da ijedna njegova uloga može da se meri sa onim što je prošao.

24. maj 2018, 12:00

Ljubavna priča Miše Janketića koja traje više od 45 godina ostavlja bez teksta, ali životna tragedija koju je u mladosti preživeo uz nadljudsku snagu još više govori o tome kakav je čovek.

Sad već daleke 1973. Janketić je za TV novosti u svojoj potresnoj ispovesti napisao kako je ostao bez oba roditelja i jako mlad postao staratelj svojoj sestri Mileni, ali i šta je uradio kad je godinama kasnije saznao da sinovi ubice njegove majke žive u komšiluku.

"Sećam se dobro tog dana 1943. godine. Kolona naših je izlazila iz Pljevalja. Kolona partizana. Išli smo za njom. Ispraćali je. A kad smo žurili uz brdo, ka kući Đenisijevića, u kojoj smo stanovali, na drugoj stranim, u Pljevlja je ulazila kolona Nemaca.

I danas ih vidim na motociklima. Vidim njihove šlemove. I mašinke. I čizme.

Moj otac, Radomir, bio je u partizanima. Bio je komandant bataljona.

Majku su bili uhvatio četnici, i u Kolašinu osudili je na 21 godinu robije.

Milenu i mene čuvala je strina, pa nas je jednog dana uhvatila za ruke i odvela u Kolašin. Pravo pred čuvenog Pavla Đurišića, i rekla: "Evo ti, vojvodo, ovo dvoje dece Radomirovo. Ti si ih ostavio bez majke, pa ih ti čuvaj!

POGLEDAJTE I

I ćerka Miše Janketića igra u "Ubicama mog oca"

Posle su majku pustili iz zatvora. Odvela nas je u Pljevlja. Radila je na pošti. I tog dana kad smo ispraćali kolonu partizana i dočekivali kolonu Nemaca, majka je od naših dobila zadatak da ostane, da i dalji radili na pošti. Iako za Nemce ... jer će naši opet doći.

Jednoga dana ispratili smo i kolonu Nemaca. Sa druge stranim u gradom je ušla kolona četnika.

Moja majka Milica radila je i dalji na pošti. Sada za četnike.

Ubrzo su počeli da je pozivaju u komandu. Prepoznao ju je četnički glavar, pop Maca. Nekada su zajedno išli u gimnaziju.

Pop Maca je u Pljevljima pronašao još nekoliko partizanskih žena. I one su morale da odlaze u komandu.

Jednom kada se spremala da ide na saslušanje, majka mi reče: "Cile, mene će da ubiju. Milenu ostavljam tebi u amanet. Ti da je čuvaš i štitiš. Ti si muška glava. Ne daj je nikome, nemoj neko zlo da joj učini ".

Nije se više vratila moja majka Milica.

Zaludu smo Milena i ja išli u komandu i molili da ne ubiju našu majku.

Jedne noći, u Ševarima, ubio ju je pop Maca. Sa drugim partizanskim ženama. Njih devet.

Dugo posle tog događaja, ovde u Beogradu, u gimnaziji, reče nam razredna da uzmemo po list hartije. Izdiktirala nam je poziv za roditeljski sastanak. Trebalo je sutradan da ga vratimo sa potpisom roditelja.

POGLEDAJTE I

Poslednji Čkaljin govor: Hvala, Srbijo, što glođem koske

Ja sam odmah potpisao poziv i pružio ga razrednoj.

- Ne ti, nego otac da potpiše - podviknula mi je razredna.

- Ja nemam oca - rekao sam.

- Pa, nek ti potpiše majka - rekla je nešto mirnije.

- Ja nemam ni majku - odgovorio sam.

Posle me je odvela u zbornicu i dugo mi se izvinjavala.

A ja je nisam ni za šta ni krivio.

Tada je i saznala čije sam ja dete. Tada sam ja saznao da je ona školska drugarica moje majke.

- Ti znaš ko ti je ubio majku? - upitala me je u jednom trenutku.

- Znam - odgovorio sam.

- Ti znaš da su živi njegovi sinovi?

- Da.

- Znaš da žive ovde u Beogradu?

I to sam znao.

- Oni stanuju u mojoj ulici, u...

- Ne! - vrisnuo sam i pružio ruku da razrednoj zapušim usta. - Ne, nemojte to da mi kažete. Neću da znam gde stanuju!

Izvor: Yugopapir.com