Konferencija “Suočavanje s prošlošću / Kreiranje budućnosti“, koja je održana proteklog vikenda u Sarajevu, postavila je kulturnu djelatnost i angažovanu umjetnost u fokus, da bi se uz pomoć njih odgovorilo na probleme sadašnjosti.
Na konferenciji se okupilo stotinjak kulturnih radnika iz svih postjugoslovenskih zemalja, tako da su prezentovane situacije iz oblasti društva i kulture ne samo iz centara poput Sarajeva, Zagreba i Beograda, nego i iz mjesta koja nisu u fokusu, poput Skoplja ili Prištine.
Jedan od glavnih ciljeva konferencije jeste skretanje pažnje na dosad potcijenjenu dinamiku djelovanja u oblasti kulture, koju bi svakako trebalo uzeti u obzir pri opštim analizama političkih, ekonomskih, institucionalnih i društvenih zbivanja u zemljama Zapadnog Balkana.
A da je kultura u posljednje vrijeme sve interesantnija u promišljanju demokratičnosti društva u kojima živimo potvrdila je i Borka Pavičević, direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda.
„Osvanuli smo pred značajem kulture i to je vrlo zanimljivo, jer smo godinama švercovali i pakovali kulturnu produkciju pod krinkom demokratičnosti. Danas svi skupovi imaju u fokusu kulturu, umetnost i pomirenje, jer ideje o tome kako da svi zajedno živimo su se ispraznile. Odjedanput u svim dokumentima nailazimo na reči: kultura kao način pomirenja“, rekla je Pavičević.
Umjetnost i kultura igraju bitnu ulogu u proizvodnji novih ideja koje će nam pomoći pri suočavanju sa traumama koje su kod svih nas ostavile devedesete godine prošlog vijeka.
Režiser Haris Pašović iz Sarajeva je rekao da je on do tridesete godine živio u Jugoslaviji i da je u tom periodu bio jako sretan.
„To je bio moj formativni period i kao umjetnika i kao čovjeka. Od '91 do '95 je bio rat i to je bio najvažniji period u mom životu koji bih volio da nisam imao, ali on je najvažniji i taj period se ne može potisnuti i zaboraviti. Ne mogu to potisnuti i živjeti u ovome sada kad sam najnesretniji i kad mi je potpuno bezveze. To neće moći. Ja neću prekrižiti svoj život u ime nekog novog nedefiniranog političkog diskursa“, rekao je Pašović.
Pašović je dodao da se o pozitivnim iskustvima koje proživljamo mora više razgovarati, jer su ona jednako važna kao i ona negativna, jer ipak smo nešto i uradili.
Meštrović je najbolji vajar iz moje zemlje
Proslavljeni režiser Želimir Žilnik iz Novog Sada zapitao se da li danas uopšte ima neko djelo koje je bez tragova bivše zemlje i konstatovao da je komunikacija između zemalja regiona veoma intezivna.
„Kod nas postoji jedno prirodno interesovanje da sve ono što je vezano za sećanja i iskustva o bivšoj zemlji prihvatimo, jer nam taj period deluje kao uspešniji projekat od projekta novonastalih država. Mlađe generacije se interesuju za bivšu državu, jer ne samo da su čuli priče od svojih roditelja da su bolje živeli, putovali, živeli u stanovima izgrađenim u socijalizmu, nego oni pričaju da su se osećali da ne rade kod gazde, da ne strepe da će sutra biti izbačeni sa posla i da ne strepe da neće moći decu nahraniti ili školovati“, objasnio je Žilnik.
Umjetnici su na panelima i diskusijama koje su organizovane poslije predavanja pričali o iskustvima koja nose radeći u svojim zemljama. Problemi društvenog i umjetničkog rada teško se mogu odvojiti od refleksije prema ratnim godinama koje su ostavile dubok trag na svim generacijama, kako onim starijim tako i onim mlađim. Umjetnički angažman u tom kontekstu implicitno je aktivistički, jer ne postoji drugačiji način njegovog izražaja. Da bismo mogli živjeti u zajedništvu u sadašnjosti, moramo se suočiti i biti iskreni prema onome što je bilo i tek se na tim temeljima može graditi nada u budućnost.
Mrđan Bajić, skulptor iz Beograda rekao je da mu se čini da je životno važno da se tragovi, predmeti i ličnosti nestale zemlje podvrgnu detaljnom analiziranju i preispitivanju.
„Namerni i podsticajni zaborav ne može da nam blokira sećanje, jer je svako sećanje bolje od praznine amnezije. Danas imamo važnijih problema i bez nestale zemlje, jer društvena svojina je postala privatna. Ukoliko radite umetnost od toga lokalnog, recimo u Kragujevcu, fićinom rodnom mestu, bez obzira na ideološke i demagoške motive iz današnje perspektive, nestala zemlja je bila društvo koja je pokazivala emancipatorske namere: besplatno školstvo, zdravstvo, penzije, stanovi, ali i fića za sve. Sad nema ništa od svega toga, jer je ekonomija devastirana. Jedino što radničku klasu izvesno čeka je valjda raj, tako da lokalni rad ispada dosta univerzalan“, istakao je Bajić.
Bajić je napomenuo da je sa današnje perspektive razdvajanje u potpunosti gotovo i zna se šta je čije.
„Spolja gledano nestalo je ono što treba da nestane, a ipak kad me nedavno jedan umetnik pitao ko je najbolji vajar iz moje zemlje, ja sam rekao: Meštrović (Ivan Meštrović, op.aut), na što mi je sagovornik odgovorio: pa on je Hrvat. Takve činjenice sad znaju svi ljudi iz Evrope. Znam ih i ja, ali mi nekako tu i tamo promaknu, tako da na kraju ispada da tragovi nestale zemlje i nisu baš u potpunosti nestali“, objasnio je Bajić.
Zatvoreno Kosovo
Erzen Shkololli, direktor Umjetničke galerije Kosova iz Prištine rekao je da je od 1995. godine na Kosovu kad je u pitanju kulturna scena bilo jako teško, jer kosovskim Albancima nije bilo dozvoljeno izlaganje u nacionalnim galerijama i nije im bilo dopušteno studiranje na umjetničkim akademijama.
„Kad sam ja studirao mi nismo uopšte bili povezani sa zemljama bivše Jugoslavije i nismo imali informacije kao ko je Sanja Iveković, Marina Abramović ili bilo šta slično. Za razliku od drugih zemalja regiona koje nemaju problema sa prikazivanjem svojih radova u drugim državama, mi imamo taj problem, jer nam nije dozvoljeno kretanje bez viza. Da biste imali priliku da putujete morate čekati tri ili četiri mjeseca da dobijete vizu i to onemogućava umjetnike u njihovom radu. Za samo tri zemlje mi ne trebamo vizu, a to su Albanija, Makedonija i Turska, a za sve ostale zemlje regiona i svijeta mi trebamo imati vizu“, objasnio je Shkololli.
Istakao je da se njegova priča veoma razlikuje od priče njegovih kolega i da se njegova umjetnička karijera prvo razvijala u zemljama Evrope i svijeta i da je upravo u tim zemljama upoznao umjetnike iz regije.
„Kosovska kulturna scena je zatvorena. Mladi ljudi nemaju priliku da vide velike izložbe i uz nemogućnost putovanja dolazimo do nekomunikacije sa kosovskim umjetnicima, kako u regiji, tako i u svijetu. Mladi sa Kosova se sada koncentrišu na ono što mogu uraditi zajedno i to je dobro, jer se ne vraćaju u prošlost. To je možda matrica na kojoj će se kosovska scena razvijati u budućnosti“, dodao je on.
Andrea Zlatar Violić, esejistkinja iz Zagreba, rekla je da je posebnost umjetnosti to što ona postavlja jednu vrstu etičke obaveze, obaveze promišljanja, jer već unaprijed računa na apeliranje i adresiranje u primatelju (gledatelju, čitatelju).
„Mehanizmi koji su pomogli u selekciji i potiskivanju prošlog još uvijek su prisutni, a oni su doveli i do naknadnog stvaranja novih imaginarnih povijesti pojedinih nacija. Upravo je to ključno mjesto koje zahtijeva posao i analiziranje. U budućnosti ne vidim ništa drugo osim posla, a mislim da taj posao ne mogu raditi oficijelne političke institucije, jer one nemaju onu težinu koju su imale ranije, izgubile su svoju elitnost i ne vjerujemo im“, zaključila je Zlatar Violić.
Konferencija je pokazala da su dijalog i komunikacija među umjetnicima doveli do eksplozije ideja i teorija koje pospješuju regionalni dijalog i da je samo uz razgovor i razumijevanje moguće graditi mirnu budućnost na Balkanu.
Ovaj tekst možemo zaključiti Žilnikovim riječima: „Najveći parazit u našim novim državama je administaracija, odnosno sama država“.
