Goran Ferčec već je poznat kao jedan od najnagrađivanijih ovdašnjih mladih dramskih autora. U proteklih godinu dana radio je kao dramaturg na predstavama “Bjesovi” , “Mauzer” , “Kiklop” , koji mu je baš kao i rad na “Generaciji 91-95” donio nagradu za najbolju dramaturgiju na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci.
U nedjelju će u ZeKaeM-u biti premijerno izveden njegov nagrađeni tekst “Pismo Heineru M.” u režiji Bojana Đorđeva. Riječ je o tekstu sastavljenom od instrukcija koje protagonist prati na putu za aerodrom pri povratku iz neke zapadne metropole u grad na istoku, a u predstavi isti lik glume Goran Bogdan, Danijel Ljuboja i Frane Mašković.
U izdanju Frakture, pak, nedavno je objavljen Ferčecov roman “Ovdje neće biti čuda”, zahtjevan i jako dobar tekst u kojem se tematizira sudbina muškarca koji se, na poziv oca, vraća u ostatke svog rodnog mjesta.
Kolektivan čin
Roman ste pisali gotovo pet godina. Zašto tako dugo?
- Materijal za roman akumulirao se godinama. Nesvjesno sam taložio slike i priče vezane za vrijeme nakon 1995., ne znajući da ću ih koristiti kao narativ za roman. To su slike i priče vezane uz iskustvo jednog dijela moje šire obitelji, različita iskustva svedena u jednu priču. Pokušavao sam pronaći jezik koji bi nabolje odgovarao temi jer sam oduvijek smatrao da je odluka o jeziku kojim ću pisati važna jednako kao i ono o čemu ću pisati.
Dramski tekst podrazumijeva kolektivnu praksu. Koliko to smeta egu pisca?
- Rad u kazalištu za mene je kolektivan čin koji od pojedinca zahtijeva svjesnost da se rad u kolektivu temelji na jednakopravnosti i doprinosu svih suradnika. Redatelj Bojan Đorđev organizirao je rad na predstavi kao autorsku suradnju afirmiranih umjetnika iz različitih disciplina. Scenskim prostorom bavi se vizualni umjetnik Siniša Ilić. Za scenski pokret zadužena je plesna umjetnica, autorica i izvođačica Selma Banich. Zvukom, kao bitnim elementom predstave, bavi se beogradska grupa Nina Levkov. Rad u kazalištu uvijek je borba s konvencijom. Nadam se da smo ovom suradnjom napravili mali korak ka kazalištu koje svakog suradnika prepoznaje kao autora i tako ga plaća.
Kakav vas teatar zanima?
- Teatar kao mjesto jakih autorskih koncepata, kao mjesto svjesno svoje političnosti koje ne strepi od toga da propituje i vlastite mehanizme rada. Kazalište koje se ne plaši hermetičnosti i kompleksnosti. Podilaženje gledatelju stvorilo je pasivnog promatrača koji je razvio istu vrstu percepcije za sve medije, pa pasivno i bez pitanja sjedi ispred TV ekrana, kino platna ili pozornice.
Pasivni malograđanin
Koliko se predodžba o pasivnom gledatelju kosi s time da su se pojavile nove generacije redatelja i dramaturga koje dobivaju prostor, ali i pažnju?
- Nove generacije utjecale su na kazališnu scenu unoseći neke postdramske elemente, razbijajući konvencije i baveći se u širem smislu medijem kazališta. Međutim, želja za emancipacijom nije nešto prenosivo. Nemoguće je kod gledatelja potaknuti želju da se iz pasivnog objekta emancipira u misleći subjekt. Pasivnost je posljedica kojoj je uzrok kontekst širi od kazališnog. Pasivnost je posljedica malograđanstva. Mladi redatelji i dramaturzi time se mogu baviti, ali teško da mogu imati nekog direktnog utjecaja. Svaku priču o sebi malograđanština ignorira.
Vidite li se više u drami ili u prozi?
- Pisanje u teatru zahtijeva kompromis. Tekst je uvijek u službi neke šire ideje. Spreman sam na taj kompromis jer mi rad na tekstu i dramaturgija omogućuju jasniji uvid u strukuru bilo koje druge forme ili medija. Iskustvo dramaturgije bilo mi je od velike pomoći u strukturiranju romana, dok mi je rad u kazalištu osiguravao prihode da bih isti taj roman mogao dovršiti. Za mene je pisanje alat primjenjiv u raznim disciplinama i medijima, a sebe percipiram kao kulturnog radnika čiji je medij jezik, a kreativna disciplina pisanje.
Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista
