Je li vršnjačko nasilje tabu tema u BiH: KO JE KRIV - RODITELJI, ŠKOLA ILI SVI MI SKUPA
Foto: A. Trifunović

Mladi

Je li vršnjačko nasilje tabu tema u BiH: KO JE KRIV - RODITELJI, ŠKOLA ILI SVI MI SKUPA

Piše: E. Padalović i M. Plavšić

Daćemo im 15-16 predmeta, a oni na kraju neće znati kako da komuniciraju jedni sa drugima, kako da pozitivno komuniciraju, da razumiju jedni druge, da prepoznaju nasilje, da znaju šta je za njih dobro, a šta loše, da se uče da postavljaju pitanja, da kritikuju, da budu samokritični… Ko ih uči tome?

Kada govorimo o vršnjačkom nasilju, najčešće prvo pomislimo na fizički sukob među mladićima ili, rjeđe, djevojkama. To jeste prva asocijacija, ali to nije najučestaliji, niti nužno najopasniji oblik vršnjačkog nasilja. Mnogo češće se to nasilje ispoljava verbalno ili psihološki, kroz vrijeđanje, ruganje, izopštavanje iz društva, prijetnje, spletkarenje, širenje laži ili slično ponašanje kojim se žrtvi nanosi duševna bol. Takvo ponašanje rijetko prepoznajemo kao nasilje, ne pridajemo mu dovoljno pažnje, pa samim tim ne reagujemo adekvatno. Mladi koji su žrtve takvog nasilja često ni sami nisu svjesni, ili dovoljno informisani, da to što im se dešava nije društveno prihvatljivo, da ne moraju trpiti takvo ponašanje i da imaju kome da se obrate za pomoć. Za mladu osobu u najranjivijem periodu života, ovakva iskustva mogu biti veoma traumatična, a u proteklih nekoliko godina svjedočili smo, nažalost, i tragičnim posljedicama upravo ovog vida vršnjačkog nasilja u našoj zemlji.

Nedovoljno razgovaramo sa mladima

Među savjetima stručnjaka o tome kako se nositi sa ovim problemom u društvu, izdvaja se jedan univerzalni -  razgovor. Razgovor između nastavnika i učenika na času odjeljenske zajednice, između roditelja i djece, sa školskim pedagogom, psihologom ili sa drugarima, vršnjacima.  Ali valjda upravo zato što je tako jednostavan, dostupan, podrazumijevan u svakodnevnim odnosima s ljudima, razgovor je često podcijenjen, zanemaren i nisko na našoj listi prioriteta. Premalo razgovaramo, ne samo sa mladima, već generalno nedovoljno njegujemo kulturu razgovora u našem društvu, a razgovor je ono što je mladima, naročito adolescentima, potrebno da bi prebrodili ovo burno razdoblje u svom životu, praćeno mnogim dilemama, izazovima, pa i traumatičnim iskustvima kao što je vršnjačko nasilje.

Mladima je ponekad teško da govore o problemima koji ih tište u odnosima sa vršnjacima, bilo da ih je stid ili se plaše da će naići na nerazumijevanje odraslih. Mnogi mladi zauzimaju buntovnički stav prema roditeljima i nastavnicima ili se sve više povlače u sebe, pa je do njih teško doprijeti. S druge strane, roditelji su prezauzeti borbom za egzistenciju, nastavnici su preopterećeni nastavnim programom i drugim obavezama, pa čas odjeljenske zajednice često posvećuju drugim “prioritetima”, a odlazak na razgovor sa psihologom još uvijek je stigmatizovan u našem društvu.

Srećom, proteklih godina sve je više omladinskih udruženja, nevladinih organizacija i projekata koji se bave problemom vršnjačkog nasilja i koji pokušavaju pomoći mladima upravo putem edukovanja i savjetovanja mladih o tome kako da razvijaju zdrave odnose sa svojim vršnjacima.  

Naš sagovornik B.S., srednjoškolac iz jednog manjeg mjesta u BiH, i sam je bio žrtva vršnjačkog nasilja, a sada kroz aktivnosti omladinskih udruženja u svom gradu pomaže drugim mladim ljudima da se lakše nose sa sličnim iskustvima. 

“Verbalno nasilje i problemi asocijalizacije pojedinaca su vrlo česti, tako da postoji mnogo slučajeva gdje se pojedini učenici iz različitih razloga verbalno linčuju ili na drugi način svakodnevno psihički maltretiraju u školi”, priča nam B.S. o situaciji među srednjoškolcima u svom gradu.

Žrtve su obično djeca koja su "drugačija"

Žrtve ovog vida vršnjačkog nasilja obično se nečim “izdvajaju iz mase”, kaže naš sagovornik. “Možda su  ‘otvorenijeg uma’ i širih vidika, ili imaju neke ožiljke iz prošlosti ili su marginalizovani zbog samog fizičkog izgleda,” kaže on.

On sam trpio je maltretiranje zbog toga što je dijete bez roditeljskog staranja.

“To su bila svakodnevna izrugivanja i odbacivanja, te razne uvrede na račun toga što sam dijete bez roditelja. Nakon nekog vremena, bilo je tu i raznih tuča jer su uvijek znali ‘na koga smiju‘ napasti. Kako sam odrastao, to je postajalo sve rjeđe na račun toga što sam bez roditelja, a više iz nekih drugih razloga. Kad sam pošao u srednju školu, imao sam problem sa gojaznošću, te sam zbog toga često bio podvrgnut izrugivanju i isključivanju iz društva”, prepričava B.S. ružna iskustva kojima je bio izložen.

Na pitanje kako se nosio sa tom situacijom, B.S. kaže da mu je bilo teško, ali da je u sebi našao snage da se s tim nekako izbori.  “Branio sam se koliko sam znao i umio. Takve stvari se i danas dešavaju, no kako sam odrastao, sve manje su me doticale te stvari , prosto naučiš s vremenom da si sam na ovom svijetu i da te u životu samo roditelj i pravi prijatelj nikad neće povrijediti na takav način. Dok si manji, te stvari znaju da ubiju želju za životom u tebi , znaju da učine da djeca zamrze život, zamrze sebe i bude im neugodno da žive u svojoj koži...takve stvari su se dešavale i meni, no sreća, prevazišao sam te probleme i raščistio sam sa sobom. Danas živim s tim da sam uvijek podvrgnut nekoj vrsti nasilja, ne nedam da me takve stvari dotiču više od toga da me samo podsjete da trebam još raditi na sebi”, priča nam B.S.

Kao srednjoškolac, B.S. se aktivno uključio u rad omladinskih organizacija i sada na taj način doprinosi boljoj situaciji za mlade u svom gradu. Udruženje u kojem je aktivan provodi radionice za mlade koji su bili žrtve vršnjačkog nasilja. “Radimo na resocijalizaciji tih ‘marginalizovanih’ učenika, tako što ih uključujemo u razne vannastavne procese i aktivnosti  i na taj način stvaramo ‘pozitivnu klimu’ za njihov povratak u socijalne krugove”, kaže B.S., koji nas je zamolio da ne objavljujemo njegovo puno ime iz razumljivih razloga.

Omladinska udruženja koja se kroz svoj rad bore protiv vršnjačkog nasilja su i Budi muško klubovi, koji su proizašli iz projekta Budi muško, organizacije Perpetuum mobile iz Banjaluke.

Budi muško klubovi postoje ili su u formiranju u Banjaluci, Tuzli, Travniku, Novom Travniku, Gradišci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu, Livnu, Jablanici, Brčkom, a rade na prevenciji nasilja, sa fokusom na vršnjačkom nasilju, promovišu zdrave stilove života, edukuju mlade o reproduktivnom zdravlju i drugim temama koje ih u tom uzrastu interesuju.

Verbalno i psihološko nasilje je mnogo veći problem

Aleksandar Slijepčević, koordinator projekta Budi muško, kaže da je fizičko nasilje među mladima najuočljivije, ali da ono nije najveći problem kada je u pitanju vršnjačko nasilje. “Kada se mladići potuku, neko to snimi, mediji to objave, i svi znaju za taj slučaj, ali šta ćemo sa maltretiranjem koje se dešava među vršnjacima, a koje niko ne primijeti, sa psihološkim zlostavljanjem, sa maltretiranjem online, gdje nemamo ni najmanji stepen kontrole? Tome je teško ući u trag i mladima je teško da se brane protiv toga, ako ne posjeduju bar neka znanja koja će im omogućiti da se odbrane“, kaže Aleksandar.

Mlade ne učimo kako da komuniciraju jedni s drugima

On kaže da su kroz rad sa mladima primijetili da mladi postaju otvoreniji za razgovor na temu vršnjačkog nasilja, ali da to još uvijek nije dovoljno i da mladima niko ne pruža znanja koja su im potrebna da, prije svega, prepoznaju određeno ponašanje kao nasilje, a zatim da se na pravi način sa tim nose.

“Oni nekad ni sami nisu svjesni da je to zlostavljanje, niti ih u obrazovanom sistemu neko tome uči. Sistem obrazovanja nam je zastario, ne podržava se učenje mladih životnim vještinama, to se smatra nebitnim. Bitno je da znaju sve iz istorije i geografije, a nije bitno na koji način će iskazivati svoje emocije, na koji način će razgovarati sa drugim mladim ljudima, na koji način će prepoznati nešto kao nasilje prema njima i  braniti se od njega. Sistem ne prepoznaje da je to veliki problem i ništa se ne mijenja. Daćemo im 15-16 predmeta, a oni na kraju neće znati kako da komuniciraju jedni sa drugima, kako da pozitivno komuniciraju, da razumiju jedni druge, da prepoznaju nasilje, da znaju šta je za njih dobro, a šta loše, da se uče da postavljaju pitanja, da kritikuju, da budu samokritični… Ko ih uči tome?”, pita se Aleksandar.

Aleksandar Slijepčević

Kroz projekat Budi muško, ostvarena je saradnja sa tri banjalučke srednje škole, gdje je problem vršnjačkog nasilja nešto izraženiji u odnosu na druge škole. Na edukativnim radionicama koje se održavaju u ovim školama, mladi saznaju i za Budi muško klub, pa se neki od njih samoinicijativno uključuju u rad kluba.

“Sastanci Budi muško kluba su otvoreni za sve, i mladići i djevojke mogu doći i nepozvani, a oni koji dođu su u najvećem broju slučajeva bili izloženi vršnjačkom nasilju, u manjoj ili većoj mjeri, ili su sami bili počinioci. U pozadini toga je obično disfunkcionalnost u porodici, alkoholizam, nedostatak jednog roditelja, razvod, pa čak i nasilje u porodici, što se na neki način odrazi na samo dijete i  dijete nesvjesno traga za nekom vrstom pomoći. Većina istraživanja pokazuje da dječaci kada imaju nekakav problem postaju hiperaktivniji, pokušavaju da to prikriju osmijehom, dok djevojčice to potiskuju i budu tužne, depresivne. Dječaci tim načinom pokušavaju da skrenu pažnju na sebe, što ponekad eskalira nasiljem prema vršnjaku, prema toj sredini koja je prostor socijalizacije, a to je škola i, pored škole, ulica, koja je katalizator svim tim lošim stvarima kojima klinci mogu biti izloženi danas, ako nemaju osobu  koja ih, uslovno rečeno, mentoriše ”, objašnjava Vanja Jošić, koji takođe radi na projektu Budi muško u organizaciji Perpetuum mobile.

Mentorski odnos mladi mogu uspostaviti sa psihologom ili pedagogom u školi i Aleksandar kaže da stručno osoblje u školama sa kojima oni sarađuju dobro radi svoj posao. Problem je u tome, kaže on, što obrazovni sistem nedovoljno podržava i promoviše ulogu pedagoško-psihološke službe u školama.  

“Ta funkcija u školama postoji i dobra je, i te osobe pokušavaju da riješe probleme u svojim školama, ali škole su ogromne, to je jedna osoba na 700-800 đaka, što je stvarno malo. Pored toga, kod nas još uvijek postoji averzija prema psihologu, odlazak kod psihologa na razgovor je još uvijek stigmatizovan”, kaže Aleksandar.

Potrebno je razvijati kritičko razmišljanje kod mladih

Vanja dodaje da su tokom saradnje sa školama na projektima koji se tiču vršnjačkog nasilja, primijetili “evoluciju” radnog mjesta pedagoga i psihologa, te da u tim školama psihološko-pedagoška služba intenzivnije radi sa mladima na rješavanju problema koji ih tište.

Ono što obojica ističu kao izuzetno važno jeste neformalni pristup u radu sa mladima, te razvijanje kritičkog razmišljanja i vještina komunikacije.

Vanja objašnjava da na edukativnim radionicama koje drže u školama  nastoje “razbiti” frontalni tip nastave, tako da radionice nisu koncipirane kao “predavanja”. Odrasli su tu samo kao moderatori, a  glavnu riječ vode sami učenici.

„Na taj način mladi ljudi razvijaju kritičko razmišljanje, podstičemo ih da razmišljaju, da postavljaju pitanja. Često primjećujemo da, kako djeca prolaze kroz naš sistem obrazovanja, od osnovnog, srednjeg, do fakulteta, sve manje postavljaju pitanja. U drugom razredu osnovne škole ima više rukica u vazduhu nego na drugoj godini na fakultetu, tako da mi pokušavamo da promijenio tu atmosferu, jer mladi moraju imati svoje mišljenje na bilo koju temu, a pogotovo na temu vršnjačkog nasilja“, kaže on.

Program koji koriste u edukacijama „Program Y“ prošle godine je dobio nagradu evropske obrazovne mreže GENE (Global Education Network Europe) kao jedan od najboljih edukativnih programa u svijetu.

Vanja Jošić

Mladi ljudi koji dolaze u Budi muško klub su šarolika grupa, kaže Aleksandar. Među njima ima i onih koji su na neki način bili izloženi vršnjačkom nasilju ili ga počinili, ali i onih koji nisu imali takvih iskustava. 

„Ne vršimo tu vrstu segregacije, oni svi dolaze iz svojih škola i ima ih dosta tu koji jesu počinili neko nasilje. Ne razvrstavamo ih po tome, ali to ispliva nekad kasnije. To je jedna jako raznolika grupa, ima mladih koji nikad nisu počinili nasilje, ima ih nad kojima se nasilje sprovodilo jako često ili jako rijetko, ima onih koji su počinioci nasilja. Nakon nekog vremena, nekoliko mjeseci, godina ili već nakon tri sastanka, ispliva priča. Neke priče su isplivale nakon tri godine, jedna osoba je priznala da je činila nasilje, ali ta osoba se promijenila. Tako da, pratimo te priče, razgovaramo sa njima i pratimo kako se mijenja njihova svijest kroz aktivnosti Budi muško kluba“, priča on. 

Problemom vršnjačkog nasilja moramo se baviti sistemski

Mladi koji dolaze u Budi muško klub kažu da je to prostor gdje oni mogu slobodno da pričaju o svim temama, pa i o onome o čemu u školi ne mogu, kaže Vanja. „To je jedna slobodna zona po pitanju svih tema, sve je dozvoljeno, dok nikoga ne vrijeđa. Tu preispituju sami sebe, svoja mišljenja i stavove“.

Iako su zadovoljni saradnjom sa školama, Aleksandar i Vanja ističu da se problemom vršnjačkog nasilja mora baviti sistemski.

“Mlade ljude treba naučiti kako da razmišljaju, ne davati im gotovo mišljenje ‘to tako mora da bude’, već da ih pitamo šta oni misle, jer oni imaju dobra mišljenja i znanja, samo ih treba pustiti da to izraze. Treba postojati čas ili predmet gdje će mladi razgovarati o svojim problemima u potpuno drugačijoj postavci tog cijelog časa. Meni je drago da su neki profesori prepoznali koristi te neformalne edukacije  u školama u kojima radimo. Jedan profesor nam se javio sa pitanjem imamo li neku radionicu na temu izražavanja emocija, jer je htio o tome da razgovara sa svojim učenicima. To je dobra inicijativa, pojedinci imaju dobre inicijative, ali škole i ministarstva to moraju podržati”, zaključuje Aleksandar.

 

Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj.

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.