Treba li dijete učiti da na nasilje uzvrati istom mjerom?

Vršnjačko nasilje

Treba li dijete učiti da na nasilje uzvrati istom mjerom?

Piše: M. Plavšić i E.Padalović

Ne govori ružne riječi, nije lijepo rugati se drugima, ne tuci se s djecom, budi dobar drug, podijeli svoje stvari sa drugarima…savjeti su kojima ispraćate svoje dijete u školu. A onda vam se ono vrati kući sa modricom koju mu je nanijelo drugo dijete, koje roditelji možda nisu na isti način savjetovali, ili ih ono nije poslušalo.

“Moje dijete je sa 6 godina krenulo u jednu privatnu školu i nakon mjesec dana mi se počeo žaliti da ga neko dijete stalno udara. Obratila sam sa učiteljici i osoblju škole i dobila uvjeravanje da će oni razgovarati sa djetetom da vide o čemu se radi. Međutim, nasilje se nastavilo, a u školi nisu poduzeli ništa da riješe situaciju. Na kraju sam odlučila da ispišem dijete”, priča nam jedna majka iz Sarajeva, koja je nakon ovog iskustva počela da preispituje način na koji odgaja svoje dijete i vrijednosti kojima ga uči, jer, kako kaže, nije sigurna da će dijete koje odrasta u porodici u kojoj se njeguje poštovanje prema drugima, nenasilje i tolerancija, moći da se snađe u društvu u kojem ne dijele svi iste vrijednosti.

Poput ove majke, mnogi roditelji  u našoj zemlji pitaju se treba li odgajati dijete da bude pacifista u društvu u kojem veoma često prevlada “zakon jačeg”. Treba li ga učiti da uzvrati istom mjerom kad ga napadaju? Postoji li način da se dijete zaštiti od nasilja, a da se ne posegne opet za nasiljem?

Psihologinja Belma Žiga, zaposlena u Fondaciji Krila nade u Sarajevu, kaže da roditelji suočeni sa nasilnim ponašanjem u školi često prave grešku, pa savjetuju djeci da vrate istom mjerom. “Čuvena je roditeljska rečenica: ‘Ti nemoj prvi počinjati ali ako te neko udari, vrati mu na isti način’. Vraćanje istom mjerom je opet rješavanje problema na agresivan način. Time ostajemo u začaranom krugu nasilja i možemo trpiti posljedice kao što su određene kazne u školi.“

Djetetu svakako treba pomoći da se suprostavi nasilniku, kaže ona, ali ne na agresivan način. “Odrasli trebaju djeci pružiti podršku i ohrabriti ih da zaustave nasilnika tako što će jasno i glasno tražiti da prestane i tako što će tražiti podršku odraslih.  Dijete je potrebno podučiti da insistira sve dok ne dobije podršku odraslih. Također mu treba pomoći u sticanju prijatelja, djeca koja su okružena prijateljima rjeđe postaju žrtve nasilja.”

Roditeljima čije je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, Belma Žiga savjetuje prije svega da ne reaguju burno na sumnju ili saznanje da je njihovo dijete pretrpjelo neki oblik nasilja od strane vršnjaka.

“Roditelji često reaguju ljutnjom, pa je reakcija jaka, ali neefikasna za rješenje problema ili ljutnju okreću djetetu koje okrivljuju što se nije znalo odbraniti od nasilja ili zauzeti stav pri zastrašivanju. Istina je da se djeca ne mogu sama nositi s vršnjačkim nasiljem. Većina djece živi u nenasilnim porodičnim prilikama i ne snalaze se u agresivnim okršajima.”

Roditelji mogu učiniti dosta toga kada je u pitanju podrška djetetu koje je žrtva nasilja. Veoma je važno saslušati dijete, dopustiti mu da ispriča ono što mu se dogodilo ohrabrujući ga da nije krivo za to što se događa i da je dobro postupilo rekavši roditeljima, savjetuje Žiga.

“Roditelji bi trebali ispitati radi li se o uobičajenom sukobu  između vršnjaka, bezazlenom zadirkivanju ili nasilju. Glavne razlike su u namjeri da se izazove šteta žrtvi, u činjenici da se nasilje ponavlja ili postoji prijetnja ponavljanjem, kod žrtve se javlja strah i postoji neravnopravnost što se tiče snaga (ili moći) između žrtve i nasilnika.”

Ona napominje da kod žrtava vršnjačkog nasilja ponekad nailazimo na oklijevanje da se povjere odraslima, najčešće jer se brinu da bi time nasilje eskaliralo, odnosno da bi vršnjaci postali još nasilniji.

“Roditelji trebaju reagovati ako primijete promjene u ponašanju kod svog djeteta kao što su pocijepane ili uništene stvari, ako stalno gubi novac za užinu, ako je promijenilo put kojim ide u školu, ako se često žali na bolove u stomaku ili glavobolju, pa ne želi da ide u školu, ako izbjegava vršnjake ili ako se i samo počelo ponašati agresivno.”

Važno je znati da se djeca ne mogu sama izboriti sa nasiljem i da roditelji trebaju preuzeti inicijativu, kaže Žiga.

“Mogu kontaktirati nastavnika i pedagoga škole,tražeći da škola postupi po protokolu o postupanju u slučaju pojave nasilja. Također mogu predložiti i sastanak sa drugim roditeljima da se raspravi o problemu i predlože rješenja i mogu tražiti od škole da im predoči plan koji će poduzeti kako bi se problem riješio. U slučaju da dijete ima posljedice vršnačkog nasilja kao što su noćne more, strahovi, stalna zabrinutost i tjeskoba i/ili depresivne reakcije, roditelji bi trebali potražiti stručnu podršku psihoterapeuta za djecu i adolescente.”

Kada su u pitanju počinioci vršnjačkog nasilja, ako se nasilničko ponašanje ne zaustavi i promijeni, djeca koja pokazuju nasilna ponašnja također imaju dugoročne posljedice od takvog ponašanja, upozorava naša sagovornica.

“Posljedice se kreću od socijalne izolacije, depresije, do niskog školskog uspjeha ili čak kriminalnog ponašanja kasnije u životu.  Različiti su razlozi zbog kojih se dijete počinje nasilno ponašati. Uzroci nasilnog ponašanja mogu biti u deficitu socijalnih vještina ili u deficitu vještina rješavanja problema. Istraživanja pokazuju da djeca s nasilnim oblicima ponašanja češće biraju agresivna rješenja nekog problema, a takva rješenja smatraju boljim jer donose brže rezultate. Razlozi za pojavu agresivnog ponašanja mogu biti i u činjenici da je samo dijete bilo žrtva ili svjedočilo nasilju u porodici.  Kod djece i adolescenata depresivnost se često iskazuje kroz agresivna ponašanja. Ovo su sve razlozi za pojavu reaktivne agresivnosti koja je više nepromišljeno, impulsivno ponašanje. Postoji i proaktivna vrsta agresivnosti kada se agresivnost koristi kao instrument za postizanje ciljeva, najčešće dominacije nad ostalim članovima grupe. U ovom slučaju i dobri učenici i učenice mogu biti nasilni, a često nisu prepoznati od strane odraslih kao nasilni.”

Prije nego što dođe do ozbiljnih socijalnih, emocionalnih ili problema u školi, roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć psihoterapeuta zbog nasilnih ponašanja svog djeteta, savjetuje Žiga. “Stručna pomoć će vjerovatno obuhvatiti psihološku procjenu i nakon toga tretman djeteta u cilju izgradnje vještina i u cilju kontrole ljutnje. Tretman obično traži aktivno učešće roditelja.”

Iako roditelji često smatraju da je na nasilje najbolje uzvratiti istom mjerom, time samo dodatno promovišemo nasilje kao kulturološki i društveno prihvatljiv oblik ponašanja, smatraju stručnjaci.  

Umjesto toga, djetetu možete pomoći na sljedeći način:

Razgovarajte sa djetetom o problemu i pokažite razumijevanje, ljubav i empatiju.

Izbjegavate direktno konfrontiranje sa zlostavljačem i njegovim roditeljima, jer biste time mogli dodatno pogoršati situaciju i svoje dijete izložiti dodatnim traumama.

Nemojte ohrabrivati dijete da na nasilje odgovori nasiljem, jer se situacija može oteti kontroli i može doći do ozbiljnih povreda.

Pažljivo razmotrite šta vaše dijete može promijeniti u svom ponašanju kako bi se zaštitilo.

Ukoliko se radi o ozbiljnijem problemu ili ne znate kako da se nosite sa situacijom, najbolje je ipak da se obratite stručnoj osobi u školi ili van nje.

 

Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj.

 

Komentari na tekst (5)
Objavljeno:
Treba pokusati uci u psihu djeteta zlostavljaca i nasilnika i mudrim i promisljenim razgovorom izvuci od njega razlog takvog njegovog ponasanja.Kad se to postigne ,onda ce se postici i to da dijete shvati da nije u redu zadavati bol svojim drugovima i drugaricama iz razreda.A samim tim bi onda i prestalo nasilnicko ponasanje djeteta zlostavljaca i nasilnika,jer vise ne bi imao potrebu za takvim ponasanjem.Bilo bi suvisno.
Objavljeno:
lijepo odgojiti dijete na balkanu!?poslije ovakvih zlocina i psihopata koji su na slobodi?pa svi se kunu u karadzice,mladice,kordice,praljke,cele,orice i tu da dijete bude fino vaspitano..ko je bio fino vaspitan vidio je kako je u ratu bio silovan,prebijen,ubijen,ponizen.zato pamet u glavu nemoj da ti se ponovi srebrenica,prijedor,brcko,sarajevo...
Objavljeno:
I za dijete i za rodotelja treba strpljenja i tehnike disanja da se suzdrzi od odmazde. Jer nasilje radja nasilje.A mrznja se mrznjom uvecava. Siriti ljubav i sticati prijatelje a neprijatelje prepoznati i izbjeci. Nasilnici su najnemilosrdniji prema sebi jer nikad ne nauce voljeti niti zadrzati ljubav drugoga.
Objavljeno:
PSIHOLOZI ZIVE U KULAMA OD U OBLACIMA. U OSNOVNOJ SKOLI SAM BIO DEBEO I NOSIO NAOCALE. DOK GOD ME OTAC NIJE NAUCIO DA SE FIZICKI ODBRANIM DJECA SU ME TUKLA. KAD SAM IZMLATIO SVE SILEDZIJE KOJE SU ME TUKLE BIO SAM MIRAN DI KRAJA SKOLOVANJA. I NISAM IZRASTAO U KRININALCA, STAVISE ZAVRSIO SAM I FAKULTET, I TO PSIHOLOGIJU. JA BIH UVIJEK SAVJETOVAO ONOME KO JE FIZICKI JACI DA SE BRANI FIZICKI, A KO JE MENTALNO JACI NEK SE BRANI MENTALNO. ONAJ KO NIKAKO NI U CEMU NIJE JACI, ON TREBA DA TRAZI POMOC ODRASLIH.
Objavljeno:
Da i da,zbog nasilja mnoga dijeca su izvrsila samoubijstvo zbog toga sto su bila lijepo vaspitana.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.