<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Svetlana Cenić:Drug Tito jaše na čelu kolone

<p><strong>Inostranih investicija gotovo da i nema, a od tih tzv. stranaca gro je onih koji će prodati nešto ili maznuti štagod uz podršku vlasti, pa zbrisati. Nakon pranja para. Ozbiljan kapital ne dolazi tamo gde ne funkcionišu institucije, prvenstveno zbog zaštite privatnog vlasništva, bilo fizičkog, bilo intelektualnog. Ekonomisti i kreatori politike, koji zanemaruju važnost institucija za ekonomski rast, ulaze u rizik one čuvene zablude da traže izgubljeni novčanik ispod uličnog svetla ne zato što je tu ispao, već zato što je tu osvetljeno.</strong></p>

09. oktobar 2011, 12:00






Godinu dana od izbora, vlast nije formirana. Svi mediji obradiše, prežvakaše ili bar upitaše šta građani time gube, ali nameće se i teza kako je svejedno ima li Saveta ministara ili ne, a posebno iz Republike Srpske dolaze čak i tvrdnje da je ovako bolje.

Kako za koga. Za onoga što bi u svom ataru da oglođe svaku kost, možda i jeste. Ili za one koji sanjaju kako je to put u nezavisnost, u kojoj će benzin biti i deset maraka litar, pošto je taj period kad se čeka priznanje raj za švercere, birokrate, nadasve korumpiranu vlast. Vodeći srpski socijaldemokrata je već izjavio (05.10.2011) da je Republika Srpska zaokružila svoju državnost, samo još priznanje fali. Oprem! Što bi rekli moji preci.

I ovako imamo monopole,  a kako bi tek izgledala ova vakuum faza, bar delimično pamtimo iz rata. Ne znam ima li koga da ne zna da tada većina osiramašuje sve više, manjina još više obogati, a u tom procepu nestade i kamen, i vazduh, i voda, a i nebo je u opasnosti.   Doduše, tako nešto pogoduje ovima što kao uzgrednu aktivnost otvoriše fitnes centar ili parfimeriju, na primer. Nadaju se da će upravo ta novoobogaćena elita pohrtliti da troši pare održavajući svoju dragocenu muskulaturu, sa ili bez kičme. Uglavnom bez. Šta ga boli uvo hoće li iko proizvoditi, odakle sirovine, na šta će ličiti zdravstvena zaštita, odakle sredstva za socijalnu zaštitu i da ne nabrajam dalje. Pasoš Srbije (ili Hrvatske) je uglavnom tu, a kad se para ima, ništa tamo skupo nije. Deca će vani na školovanje, pare pred njima ili za njima na račune kojekuda, a kad se vrate, zagarantova su neka šefovska mesta spasioca nacije. Ako još nafta pokulja iz datih koncesija, svi u kaljinku i kazačok. Zato talasaj Kosovom, udri balvane i dokazuj da je bolje bez Saveta ministara. Razumljivo, zar ne? Nemam baš nekih iluzija ni u delu BiH gde se političke partije, kao, grlato zalažu za državu, sve usput uslovljavajući svojim rasporedom snaga. Eto, SDP će održati kongres krajem oktobra, a cilj je da se usvoji odluka o pomeranju unutarstranačkih izbora za dve godine. Neće biti posle lokalnih izbora, već posle opštih izbora. Socijaldemokratski, nema šta. No to ukazuje na činjenicu da postoji i među takvim "demokratama" jasna svest o tome da su razočarali, podbacili i da ni tu ne treba tražiti državu. Posebno ne za čoveka. Vodeći federalni socijaldemokrata već je 20 godina na čelu, a smeši mu se još tri godine.

Drug Tito jaše na čelu kolone, s obe strane. Kolona je tu, ali upitno je u kakvom stanju i je li strojev korak ili se puže.

Onda dođe vreme za  ono "ali". Ode Hrvatska u EU, ode Crna Gora. Srbija se koprca, ali sa ovakvom politikom, mogla bi joj se ostvariti ona prognoza da će biti kao Nokia - sve manja. Malo, malo, pa novi manji model. Pa će sandžački čip, vojvođanski ekran i južni mikrofon put Evrope i sveta, a ostali neka vide šta će. Skok s motkom, kamena sa ramena, dok šverc cveta. Jer, odavno nije više važno kad ćemo u tu Evropsku uniju, već koliko košta ne biti tamo, ako je svo okruženje podiglo evropske granice i uvelo evropsku kontrolu, a nešto ne vidim da nam je roba evropskog kvaliteta. Moći ćemo da kupujemo, ali ne znam čime?!

Inostranih investicija gotovo da i nema, a od tih tzv. stranaca gro je onih koji će prodati nešto ili maznuti štagod uz podršku vlasti, pa zbrisati. Nakon pranja para. Ozbiljan kapital ne dolazi tamo gde ne funkcionišu institucije, prvenstveno zbog zaštite privatnog vlasništva, bilo fizičkog, bilo intelektualnog. Ekonomisti i kreatori politike, koji zanemaruju važnost institucija za ekonomski rast, ulaze u rizik one čuvene zablude da traže izgubljeni novčanik ispod uličnog svetla ne zato što je tu ispao, već zato što je tu osvetljeno. Jer, svesno ili nesvesno se prenebregava valorizacija njihovog postojanja, pa se poseže za primerom Belgije, koja nema vlast, možeš misliti, duže nego mi. Nažalost, propuste da kažu da imaju znatan ekonomski rast, privreda sve jača, kao što zaborave da kažu da je to valjda zahvaljujući funkcionisanju institucija i pravnog sistema. Kojih kod nas nema. Ovde kad nema ministra, svi imaju izgovor za nefunkcionisanje. Autoriteta ni u tragovima.

Trebalo bi bar deset puta više prostora da se upute sva pitanja: o kojem evropskom putu pričaju, ko će vraćati kredite kad nema ni budžeta, imaju li odgovornost prema narodu upravo zbog celih familija koje su na narodna leđa zbrinuli na državni nivo sa kojim se sprdaju, čemu služe državni poslanici kad sve zavisi od toga u kojoj kafani i iz kojeg šešira će se povaditi kadrovi za Savet ministra, koliko košta taj ogromni nerad zakovanog državnog aparata, a koliko li bi tek koštala avantura sviranja razlaza... A ne znam ni kome, ni čemu, samo pouzdano znam, ma kako priučeni tvrdili drugačije, da će ovakvo stanje dokusuriti ovo jada od privrede. Upitajte Indiju, Kinu, Rusiju kad je počeo ozbiljan ekonomski rast i kako su izrasli u sile. Koliko god se temeljile na različitim konceptima, istovetno im je da su uzlaznom putanjom krenuli sa jačanjem funkcionalnosti institucija i u razmeni sa svetom. Naglašavam funkcionalnost, a ne pretrpanost. Jer, gomilanje nekvalitetnog kadra i postojanje institucija samo da bi se reklo da postoje, imamo.

Na kraju, sve i da se mirno raziđemo, što je ravno nemogućoj misiji, ostaje pitanje vraćanje dugova i gde naći pare ako te ne priznaju. Preuzeti dug se mora vratiti, koji god nivo vlasti da se obavezao, a novi krediti slabo stižu u nepriznate zemlje. Kad i dođu, visoka im je cena - i kamata i poltički uslovi, koji iza toga stoje, uz napomenu da uvek teže prođe onaj koji nije postao miljenik sveta. Nove tehnologije i sve ono što dovodi do rasta i razvoja, ostaju samo pusti san. Tek kad bi se dohvatli tehnikalija i šta bi se desilo u još nestabilnijim političkim uslovima, da ne govorim. Pojam kapitala koja beži poznat je svakome ko se ikada dohvatio osnova ekonomije. Prvo, kao što je sada slučaj, šunja se ka izlazu, a u sledećoj fazi beži glavom bez obzira.

Svakom od ovih, koji pretenduju da budu neki novi Tito, nije strano šminkanje i neba, a kamoli statistike. Uostalom, nije li Benjamin Disraeli (a popularisao Mark Twain) dao gradaciju za neistinu - laž, prokleta laž i statistika? Zna čovek, bio je britanski  premijer u dva navrata. Znaju i u Grčkoj. Plaćaju cenu. Videćemo i mi, kad se podvuće crta. Do tada sumnje se izražavaju u rasponu od primljene plate do odlaska u kupovinu i na šalter da se plate računi. Kad ta putanja postane bespotrebna, jer nema rašta ići ni u prodavnicu, ni na šalter, od sumnje se prelazi na optužbe, od optužbi na njihovo ne baš dioplomatsko ispoljavanje. Već viđeno toliko puta.

Na kraju, za razliku od onoga koji im je bio idol zbog dužine vladanja i ovlaštenja koje je imao,  a koji je za svoje vladavine diplomatiju podigao na respektabilan nivo u svetu, mali titići izginuše oko te pozicije, pa ako se ikad i dogovore oko toga, ni  od diplomatije i ugleda ionako ništa ostati neće.

Dok god ime je važno samo da budu na čelu kolone. "Titov glas se prosu kao dažd/ Na izmučenu čeljad, uvijek žednu/ Njegovih reči: Naprijed!" Jer, titići potvrdiše onu da je za njih korak napred i kad iskoračiš u provaliju.

Kako god me zvali vi mališani od palube, koji sa ekonomijom imaju veze koliko ja sa neurohirurgijom, ima jedna ključna razlika između nas: ja se nikad ne bih prihvatila skalpela, niti bih ulazila u raspravu sa neurohirurgom kako treba odstraniti, recimo, tumor, dok se ovi mališani iz potbalublja proglašavaju znalcima iz ekonomije čim se dohvate kakve olovke. Pri tome, od visokih škola prijavljuju samo obuku u inostranstvu, koju im je obezbeđivala Vlada SAD-a u vreme demokratizacije. Ili, učešće na nekim radionicama, seminarima i skraćenim edukacijama, koje su finansirale inostrane fondacije. I to je sve. U međuvremenu, ako se na kojekakve načine još otvorila kakva parfimerija, fitnes klub ili štagod, sunce ti poljubim, onda 'ajde što negiraju neko moje znanje ili obrazovanje, nego pod noge bacaju i sva znanja dobitnika Nobelove nagrade u ovoj oblasti.

Digresija. U prozivci kako me plaćaju stranci, kako radim za njih, napravismo inventuru. Ja nikada ni o čijem trošku nisam bila na bilo kojim obukama, studijskim putovanjima ili ekskurzijama, dok je to slučaj sa svim ovim odjednom antiameričkim, antievropskim mališanima. Da ne bi američke škole novinarstva, pitanje da li bi se neki srednjoškolci ikada novinarima zvali. Da ne bih bila pogrešno tumačena, niti potcenjujem srednje obrazovanje, niti omalovažem ljude koji se nisu odlučili na dalje školovanje. Ali, nije se baš upuštati u davanje ocena o nečem za šta je bilo potrebno bar nekoliko godina čitati, ako ništa drugo. Red je, valjda, steći prvo osnove. Osim ako nije diploma kupljena na rasprodaji, uz geštetner i partijski blagoslov. Pa, i tada bolje ćutati, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju u to kako je diploma stečena. 

Dakle, lični animoziteti na jednu stranu, ko god da ih ispoljava, ali još uvek se ne trpam metalostrugaru u posao, niti govorim neurohirurgu kako da radi operacije, a još manje mi pada na pamet da se zalažem za ukidanje čak i dokazanih blogabalegara, apartčika ili neobrazovanih tipova koji su uobrazili da su novinari sa subspecijalizacijom iz svih oblasti. Neka ih. Na onu mnogo puta citiranu Volterovu: "Ne slažem se sa onim što kažeš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da o tome govoriš." , dodajem i one njegove:

"Najfilozofskija strana istorije je u tome što nas upoznaje sa ljudskom glupošću." i "Dok čovjek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca; čim uobrazi da je popio svu mudrost, odmah postaje budala."