<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Italija: svijetla strana populizma?

The New York Review of Books

Pitanje nije da li populisti generalno mogu da vladaju – u mnogim zemljama su pokazali da mogu – već da li je novi tehno-populizam jednokratni eksperiment ili vesnik budućih događaja u zapadnim demokratijama.

16. juni 2018, 12:00

U poslednje dve decenije Evropa je doživela dve velike krize: izbegličku i krizu evra. Iako su obe još uvek nerešene, one su već duboko promenile političku geografiju kontinenta. Izbeglička kriza je pospešila razvoj populističke desnice u severnim zemljama, a kriza evra je izazvala revolt protiv mera štednje propisanih za spasavanje jedinstvene evropske valute i na kraju dovela do poplave levog populizma na jugu.

Italija je mikrokosmos te dinamiike: ksenofobična Liga (ranije poznata pod imenom Severna liga) dobro se drži u svom tradicionalnom uporištu na severu, Pokret pet zvezdica, nagnut ulevo, sa svojom prepoznatljivom politikom garantovanog osnovnog dohotka za sve građane, najveći uspeh je postigao na južnom delu italijanske čizme. Oni su sada u naizgled neskladnoj koaliciji koja kao da potvrđuje staro pravilo o krajnostima koje se dodiruju. Liberalnu demokratiju istovremeno napadaju levi i desni populisti. Ipak, kao što pokazuju događaji u Španiji, koja je takođe dobila novu vladu prošle nedelje, taj utisak je pogrešan. Nove partije levice u južnoj Evropi nisu znaci sve dublje krize predstavničke demokratije, već pre njeno moguće rešenje. Da li će ovaj zaključak važiti i za Italiju u velikoj meri zavisi od Pokreta pet zvezdica, još uvek nepoznatog i po mnogo čemu novog entiteta, zasnovanog na odbacivanju partijskog organizovanja i profesionalnih medija kao načina povezivanja biračkog tela i politike.

Pokret pet zvezdica u Italiji i Podemos, radikalnu levicu u Španiji, često opisuju kao proizvode mobilizacije gnevnih građana, posebno mladih, posle međunarodne finansijske krize 2008-2009. i mera štednje nametnutih južnim zemljama u doba krize evra. Obe grupe se definišu kao pokreti i ograđuju se od tradicionalnih partija (koje je Beppe Grillo, osnivač Pokreta pet zvezdica, okarakterisao kao „zlo“). One imaju koristi od toga što ih građani povezuju sa idealima neposredne demokratije, posebno sa sistemom neprestane onlajn participacije u odlučivanju kao procesom suprotnim delegiranju moći partijskim profesionalcima. Ali ta priča, „od barikada preko blogova do glasačke kutije“ je ipak donekle varljiva. U Španiji su se veliki građanski protesti protiv politike status kvoa odigrali 2011, ali je Podemos (doslovno „Možemo“) formiran tek 2014. Njegovi osnivači su bili politikolozi koju su shvatili da je glavna pouka protesta da ideje levice više nemaju podršku građana. Umesto podele levo-desno, smatrali su oni, glavna podela treba da bude ona između kaste (la casta) profesionalnih političara i naroda (pueblo), ili prosto: gore (arriba) naspram dole (abajo), ili predstavljeno živopisnom metaforom koju su rado koristili ovi profesori: elite su mačke, a narod miševi. Osnivači Podemosa su čak zaključili: „Ako želite da postupate ispravno, ne radite ono što bi uradila levica“, mada su njihove aktuelne političke ideje, na primer o stambenoj politici i zapošljavanju često bliske ponudi tradicionalne socijaldemokratije.

Taj svesno postideološki pristup je išao zajedno sa neskrivenim naglašavanjem snažnog (i uglavnom muškog) liderstva. Razlog, čini se, nije to što su južni Evropljani nužno skloniji mačizmu, već to što harizmatične ličnosti pomažu uspostavljanju brenda: u ranoj fazi Podemos je na glasačku kutiju stavljao samo portret svog lidera Pabla Iglesiasa, profesora političkih nauka iz Madrida, s njegovim zaštitnim znakom – konjskim repom. Posle izvesnog vremena Iglesiasa su kritičari iz partijskih redova optužili za hiperliderazgo, tj. za „onlajn lenjinizam“, a koristili su i druge epitete da bi opisali autoritarno vođstvo koje manipuliše naivnim aktivistima. On je odgovorio, parafrazirajući čuvenu Marksovu rečenicu, da se konsenzusom ne može jurišati na nebo.

Brendiranje se oslanjalo na kreativno preusmeravanje ili potpuno zaobilaženje tradicionalnih medija. Iglesias je postao poznat zahvaljujući sopstvenoj emisiji na kablovskoj televiziji. Lideri Podemosa su tvrdili da je televizija danas za politiku ono što je barut bio za rat u ranom modernom dobu i da su „televizijski studiji postali pravi parlamenti“. Kao što nas je Alexander Stille nedavno podsetio, Grillo je proteran s televizije zbog svojih grubih šala na račun korumpiranih političara. Zatim je uz pomoć internet gurua i biznismena Roberta Casaleggioa napravio izuzetno uticajan i popularan blog, na kojem je svoja uverenja ojačao nečim što je prikazivao kao ekspertsko mišljenje zasnovano na činjenicama, ali što su njegovi kritičari često videli kao prostu teoriju zavere. Njegov pokret je sebe definisao kao „antipartiju“; obećavao je direktnu demokratiju i oslobađanje „kolektivne inteligencije“ pomoću kontinuirane onlajn participacije građana. Gillo nije kritikovao samo kastu profesionalnih političara već i profesionalne novinare. Uzimajući za primer svoj blog, predložio je da obični građani dele svoja znanja i brige (a on će pojačavati njihove glasove), umesto da se oslanjaju na tradicionalne medije koji se po njemu nikada ne zadovoljavaju prenošenjem informacija, već ih uvek iskrivljuju. Ideja da se isključi posrednik (u tradicionalnoj katoličkoj Italiji i provodadžike su retkost) dalje je ojačala kada je kompanija Cassaleggio, koja je bila zadužena za funkcionisanje Pet zvezdica, razvila sistem onlajn participacije, koji se sada zove Rousseau – što je pokušaj da se prisvoji najradikalniji teoretičar demokratije iz doba Prosvetiteljstva. Sam Grillo je rekao da non c’e web senza piazza, non c’e piazza senza web (nema mreže bez trga, nema trga bez mreže) – drugim rečima, njegov novi pristup politici je bio kombinacija internet aktivizma i ulične politike. Kao i u Podemos, svako se može učlaniti u Pet zvezdica; nema članarine. Ali kao i kad je reč o Podemosu, uskoro su se pojavile prve primedbe da je ova navodna antipartija autoritarna u praksi: Grillo je zadržao autorska prava na simbole Pokreta i nije dopuštao da ih koristi iko ko je, po njegovoj proceni, prekršio pravila partije.

Odavde, međutim, priče o novim partijama južne Evrope počinju da se razilaze. Podemos nije uspeo po sopstvenim standardima: njegovi prvaci su sebe opisali kao „zanatlije koje rade s rečima“, ali novi politički jezik koji su napravili nije uspeo da zameni tradicionalni diskurs levice i desnice. Podemos nije uspeo da dobije više glasova od španske Socijalističke partije na izborima. Prvog juna on je pomogao da na vlast dođe socijalistički premijer Pedro Sánches, nakon što je vlada konzervativnog Mariana Rajoye pala zbog korupcijskog skandala. Podemos je počeo da liči na običnu parlamentarnu stranku. On čak ima i svoje skandale: Iglesias i njegova partnerka Irena Montero, koja je portparolka Podemosa u parlamentu, nedavno su obznanili da su kupili skupu vilu izvan Madrida; suočeni s unutrašnjim kritičarima, njih dvoje su održali plebiscit o tome da li treba da ostanu na dužnosti (koji su dobili s dve trećine glasova). Još 2016. godine jedan od ranih vođa ove profesorske partije, Juan Carlos Monedero, javno je izrazio mišljenje da populistička „hipoteza Podemos“ nije uspela da ostvari svoje težnje i fundamentalno promeni špansku politiku. Miševima ide dosta dobro, ali nisu uspeli da nadmudre mačke.

Ali Podemos i Pet zvezdica, kao i Siriza u Grčkoj, omogućili su da glavni sukob u današnjoj južnoj Evropi – za štednju ili protiv nje – bude uveden u politički sistem. Radikalni kritičari bi mogli reći da to nije mnogo. Ali u poređenju sa utiskom, posebno mladih južnjaka, da se partijski sistem sastoji od dva glavna politička bloka koji se smenjuju na vlasti i koji se u praksi mnogo ne razlikuju, kao i da na obe strane vlada korupcija, taj rezultat je važan. Podemos i Pet zvezdica uspeli su da vrate pred glasačke kutije obrazovane mlade ljude koji su bili nezaposleni ili zaposleni daleko ispod svojih kvalifikacija. Ali nije se moglo računati na to da će mladi ljudi čije je životne prilike teško oštetila kriza evrozone najpre protestovati na trgovima, zatim glasati za nove partije – i onda, pošto te partije ne osvoje većinu, odlučiti da ponovo pokušaju. Sedamdesetih godina prošlog veka, na primer, mladi u Italiji su imali vrlo različite ideje – kao što su pokazali terorističko nasilje Crvenih brigada i njihovih fašističkih protivnika. Suprotno uobičajenom mišljenju, nove formacije poput Podemosa i Sirize nisu nužno znak krize predstavničke demokratije, već dokaz sposobnosti partijskog sistema da se prilagođava.

Ova slika je možda previše optimistična: na kraju krajeva, Siriza je vladala više od tri godine i nije uspela da izbegne politiku štednje (mada je to pokušavala u nizu dramatičnih konfrontacija sa Evropskom unijom i moćnim severnim državama u proleće i leto 2015). To pokazuje da obnova nacionalnih demokratija treba da se dopuni novom arhitekturom za EU kako se kriza predstavljanja ne bi prosto reprodukovala na evropskom nivou. Ako građani osećaju da zaista imaju izbor – na primer, na izborima za Evropski parlament – verovatno će lakše prihvatiti da budu na strani koja gubi. Upravo zato što je tako teško izraziti opoziciju unutar EU, neslaganje se često pretvara u protivljenje EU kao takvoj.

Priča je još komplikovanija u Italiji, koja je često opisivana kao laboratorija moderne politike. Najzad, Hitlerov uzor je bio Mussolini; često se kaže da je Berlusconi najavio Trumpa; a sada Steve Bannon promoviše ideju da je populistička koalicija Italije izvanredno važna. Ovde se čini da je „hipoteza“ o prelasku s podele levo-desno na podelu establišment-antiestablišment zaista dokazana. U stvari, ne događa se prvi put da Italija ima populističku vladu: iako Berlusconija sad smatraju predstavnikom desnog centra, zaboravlja se da se njegova vladavina, zajedno sa onim što se tada još zvalo Severna liga, zasnivala na tvrdnji da samo on brani „prave“, „obične“ Italijane od navodno tuđih levih elita.

Međutim, nesumnjivo nova pojava je „antipartija“ čiji lideri smatraju da demokratska politika najbolje funkcioniše bez dve institucije koje su najuverljivije povezivale biračka tela s državom: političkih partija i medija. To je radikalni eksperiment, a ishod je zasad ono što su neki posmatrači nazvali „tehno-populizam“ (koliko god to paradoksalno zvučalo). Glasne izjave Pokreta pet zvezdica o poverenju u građane slažu se sa davanjem ovlašćenja politički neopredeljenim tehnokratima, počev od premijera koji je profesor građanskog prava. Grillo je jednom predstavnike Pet zvezdica u parlamentu nazvao „tehničarima“ (što ga nije sprečilo da se posvađa s mnogima od njih). Ipak, 2012. godine je obećao da na položaj ministra finansija neće postaviti profesora ekonomije, već zaposlenu majku troje dece.

Protivrečnost ovde manje bode oči zato što tehnokratija i populizam nisu potpune suprotnosti, već imaju jednu sličnost: tehnokrata smatra da postoji racionalno rešenje za svaki politički problem; populista tvrdi da govori u ime jedne jedine autentične volje naroda, koja nužno predstavlja zajedničko dobro. Kad se te dve stvari saberu, dobije se nešto poput paradoksa aktuelne italijanske vlade: dva nesvršena studenta – Matteo Salvini i Luigi Di Maio, lideri Lige i Pokreta pet zvezdica, koji su celog života živeli za politiku, u politici i od politike – predstavljaju narod, a nominalno apolitični, visoko obrazovani eksperti su zaduženi za važna ministarstva.

I tehnokratija i populizam su antipluralistički ili čak direktno antipolitični u smislu da nastoje da zaobiđu politički proces i tvrde da za svaki problem postoji jedan pravi odgovor (bilo racionalna politika ili jedinstvena autentična volja naroda). U praksi se čini da Liga, koja ima veliko iskustvo na lokalnom i nacionalnom nivou, nadigrava Pokret pet zvezdica; koalicioni ugovor očigledno daje prednost desnici i obećava zakon i red, a ta obećanja je lakše održati nego recimo obećanja Pokreta pet zvezdica o garantovanom osnovnom prihodu ili jedinstvenoj poreskoj stopi.

I dalje je sasvim moguće da smo svedoci porođajnih muka nečega što će se pokazati kao obnovljeni dvopartijski sistem: Liga će dominirati na desnici a Pokret pet zvezdica na levici, možda u koaliciji sa etabliranim socijaldemokratima, koji su posle teškog poraza na martovskim izborima u potpunom rasulu. U tom slučaju italijanska priča bi na kraju bila slična španskoj. Tada nauk ne bi bio da južna Evropa proizvodi dobar levi populizam, za razliku od autoritarno-nacionalističkih populista koji vladaju u Mađarskoj i Poljskoj. Umesto toga bi se pokazalo da protestne partije mogu da odigraju ključnu ulogu u obnavljanju demokratskih sistema – posebno time što pokazuju da su moguće stvarne alternative. Ali to je moguće samo ako izbegnu iskušenja populizma i tehnokratije.

Važno pitanje o današnjoj Italiji nije, dakle, da li populisti generalno mogu da vladaju – u mnogim zemljama su pokazali da mogu – već da li je novi tehno-populizam jednokratni eksperiment ili vesnik budućih događaja u zapadnim demokratijama. Tu je i jednako zanimljivo pitanje da li će se obećanja Pokreta pet zvezdica o direktnoj participaciji svesti na onlajn plebiscite, kao što predviđaju njegovi kritičari, ili zaista postoje pouzdane alternative političkim partijama kakve danas poznajemo.

The New York Review of Books, 08.06.2018.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 14.06.2018.