U Hrvatskoj su odjednom prepoznali vaš rad?
- Sve mi je to prilično nestvarno. Već nekoliko godina želim prikazati svoj rad Zagrebu, a ta mi se želja ostvarila u travnju, istog dana kada je u New Yorku otvorena moja samostalna izložba, kada je jedan moj rad, uz djela nekih velikana moderne hrvatske umjetnosti, prikazan u Galeriji Marisall. U rujnu je otvorena moja samostalna izložba u studiju “Josipa Račića”, na čije sam otvorenje došao izravno s aerodroma.
Skupljam mentalne slike
U Zagrebu ste diplomirali biokemiju, pa otišli u New York. Iako ste sada na putu da ostvarite američki san, početak zasigurno nije bio lagan?
- Nakon diplome na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu postao sam nezadovoljan, jer sam shvatio da me znanost u potpunosti ne ispunjava. Interesirala me umjetnost. Nije to bio samo hir, želja za umjetnošću uvijek mi je kipjela u podsvijesti, no zbog spleta okolnosti nikada se nije realizirala. Preko interneta našao sam povoljnu dvogodišnju školu u New Yorku sa širokim izborom kolegija iz raznih umjetničkih disciplina i u ljeto 2002. otišao onamo s najboljim prijateljem Tonijem. Početak je bio izrazito težak: živjeli smo u Bronxu, dijelili kartu za subway, jedan vrlo jeftini fotoaparat i jeli instant juhice. Da mi nije bilo roditelja, sestre i prijatelja, vjerojatno bih se već prve zime spakirao i vratio doma. Problemi nisu bili samo financijski, bilo mi je izrazito teško prilagoditi se kulturi koja mi je bila u potpunosti strana. S druge strane, prvi sam semestar slušao razne umjetničke kolegije: skulpturu, slikarstvo, crtanje, kompjuterski dizajn, fotografiju. To mi je otvorilo nepoznat svijet umjetnosti, koji me odmah oduševio. Fotografija je bila nešto zaista posebno. Već nakon nekoliko tjedana, znao sam da sam pronašao svoju pravu ljubav.
Mora li se za umjetnički uspjeh otići iz Hrvatske? Je li ovdje moguće baviti se intimnim prostorima i queer/lesbian tematikom?
- Ne mislim da se mora otići, New York je bio moj put. Da nisam otišao, nikada ne bih napravio prijelaz od znanosti do umjetnosti, mislio bih da sam predodređen baviti se nečim što sam odabrao u osamnaestoj godini. U Americi su fakulteti puni 40 i 50-godišnjaka koji se školuju za novu ili dodatno obrazuju za postojeću profesiju. U New Yorku ima nebrojeno mnogo umjetnika koji su došli ostvariti svoj san, pa u šali znam reći da ljude ne moram ni pitati kojim se poslom bave, unaprijed znam da su glumci, pjevači ili fotografi. Koliko god su ondje neke stvari lakše, toliko su druge puno teže.
Koje bi bile vaše teme ovdje: manjine, drugačiji ljudi?
- Zanimaju me antagonizmi, razne grupne podjele, pripadanja i isključivanja drugih u maloj sredini. Podjele po bilo kojoj osnovi: navijačke, lokalne, nacionalne… Morao bih neko vrijeme provesti ovdje i promisliti kako bih im pristupio, a to i namjeravam.
Jedan od vaših mentora bio je Philip-Lorca diCorcia, jedan od najvažnijih suvremenih fotografa ulice, no rad drugog vašeg profesora, Gregoryja Crewdsona, koji režira prizore u američkim domovima, čini mi se bliskiji vašem senzibilitetu?
- Inspiriraju me velikani ulične fotografije – Garry Winogrand, Robert Frank te neponovljivi Brassai i Weegee – ali im moji radovi nimalo ne nalikuju. No, fascinira me njihovo do savršenstva istrenirano oko, da kliknu okidač trenutak prije nego što će se on dogoditi. Nesposoban sam za takvo što, ali skupljam mentalne slike dok hodam gradom ili se vozim vlakom i kasnije ih koristim kao inspiraciju za teme koje me zanimaju. Kada je riječ o Philipu i Gregoryju, obojica me nadahnjuju na svoj način. Philip je briljantni um koji će od silne šume informacija u glavi uvijek iskristalizirati nekoliko rečenica na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Gregory je tehnički perfekcionist, koji tjednima radi na jednoj fotografiji, sve dok ne bude upravo onakva kakvom ju je zamislio.
Neslužbeno nepodobni
S radom “Partners In Crime” privukli ste nevjerojatnu pažnju njujorške publike. Koliko je gay tematika posh u Americi?
- Ne bih se složio s time. Jako mi je, primjerice, teško prikazati radove u institucijama koje financiraju gradovi ili države; mislim pritom na Ameriku općenito, ne na New York. Nekoliko su mi puta ljudi na višim pozicijama u tim institucijama u povjerenju rekli da ne smiju prikazati radove seksualne tematike. Stvar postaje komplicirana kada dodamo privatne donatore, koji imaju svoj senzibilitet i čije se mišljenje donekle mora poštovati. To, dakako, nije kritika i nije tipično samo za Ameriku, i druge sredine imaju neslužbeno nepodobne teme.
Život doživljavate kao kazalište, intrigiraju vas scene ljudi u njihovim domovima, ali se u radu “Home Theater” bavite intimnim mizanscenom bez ljudi, osim na jednoj fotografiji, čime prikazani čovjek dobiva na važnosti. Zašto uopće potez koji iskače iz serije?
- Moj se prijašnji rad temeljio na portretima, a tako je započeo i ovaj serijal, no prikaz ljudi u domovima uređenima za sado-mazo aktivnosti postao mi je vrlo brzo didaktičan, a to me nije zanimalo. Takav bi pristup rezultirao fotografijama koje previše govore o samom sadomazohizmu, a to nije tema rada. Kako praktikante sadomazohizma i njihove domove koristim kao metaforu, nisam želio da gledatelj prvo vidi njihov individualizam i osobnost: želio sam prikazati domove kao filmske ili kazališne scene i postići balans između hladnoće scene i topline doma, kao i balans između stvarnosti i fantazije.
Iz novinskih je arhiva iskopana činjenica da ste bili prvak Jugoslavije u trčanju na 1.500 metara, neposredno prije raspada bivše države?
- Bio sam prvak Jugoslavije u krosu i višestruki prvak Hrvatske na 1.500 i 3.000 metara. Atletikom sam se počeo baviti u petom razredu osnovne škole, prestao sam tek kada sam se upisao na fakultet. A i Prehrambeno-biotehnološki fakultet upisao sam zato što me tada zanimala prehrana sportaša.
Tekst je preuzet iz Novossti
