<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vjeronauka u srednjim školama u RS: Kako ćemo sada izgovarati „mračni srednji vijek“?

BRANKA LJUBOJEVIĆ

Čak i da niti jedno dijete u srednjim školama u Republici Srpskoj ne izabere vjeronauku, njeno uvođenje u nastavu građanskih škola je poražavajuće za svakog čovjeka građanske orijentacije. Izbornost ne umanjuje veličinu ove odluke.

02. juli 2018, 12:00

Magistrica Branka Ljubojević, profesorica srpskog jezika i književnosti koja predaje u jednoj srednjoj školi u Banjaluci za Buku komentariše uvođenje vjeronauke u srednje škole u RS.

Branka nam kaže da ne vidi svrhu postojanja vjeronauke u školama, ni osnovnim, a pogotovo ne u srednjim.

Branka, sad je već sigurno da će srednjoškolci u RS izučavati vjeronauku. Koje je tvoje mišljenje o ovoj odluci Ministarstva prosvjete i kulture RS?

Na moju veliku žalost, u pravu ste. Dopis je prije nekoliko dana stigao u sve srednje škole kako čujem, pa i u školu u kojoj ja radim. Lično smatram da je odluka iznenadna, neopravdana i nepripremljena kada je u pitanju mišljenje stručne javnosti, ako se profesori još uvijek smatraju stručnom javnošću. Ja zaista ne vidim svrhu postojanja vjeronauke u školama, ni osnovnim, a pogotovo ne u srednjim. Imamo mi mnogo važnijih poslova i većih problema no što je nepostojanje relgijskog predmeta u obrazovnom sistemu. Škole nam prokišnjavaju, biblioteke su nam potpuno osiromašene i prepuštene na milost donacija, udžbenici za jezik i književnost prepuni su pravopisnih i materijalnih grešaka, nastavni kadar nam ima sve veći prosjek, a sve manje znanja i umijeća kada je prosvjetni posao u pitanju...Inflacija petica bez pokrića, kalkulantskih umova i ličnih interesa, sujeta i smodopadnosti bez osnova će nas pojesti...

Bojim sa da vjeronauka neće i ne može riješiti sve ove probleme. Može samo povećati ključne probleme u bosnaskohercegovačkom društvu, ali i u svakom pojedincu i porodici za sebe. Sve u svemu, ne vidim smisao ovakve i na ovaj način donesene odluke o kojoj se nigdje i ni na koji način nije razgovaralo ni sa nastavnicima, ni sa roditeljima, ni sa učenicima. Vjerujem da je protivargument svima koji se sa mnom ne slažu mogućnost izbora i ta tzv. Kultura religija koja se navodi u Odluci Ministarstva i ostavlja se kao mogućnost učenicima. Čak i da niti jedno dijete u srednjim školama u Republici Srpskoj ne izabere vjeronauku, njeno uvođenje u nastavu građanskih škola je poražavajuće za svakog čovjeka građanske orijentacije. Izbornost ne umanjuje veličinu ove odluke. U obrazovnom sistemu RS nema izbornih predmeta, bar ne u opšteobazovnim školama, a trebalo bi da ih bude; nije li malo ironično da se kao prvi izborni predmet pojavi baš vjeronauka?! Ima sigurno i onih koji će kao protivragument navesti škole u Federaciji koje već godinama, što tajno, što javno organizuju nastavu vjeronauke i to za pojedine konfesije, ali to nikako ne bi ni smjelo ni trebalo da nam bude uzor. Kamo domaćinstvo, ekonomija, komunikacija, više časova umjetnosti, književnosti; vratiti geografiju, istoriju; uvesti debatu kao izborni predmet?
I posljednje uporište jednog đaka koji je posljednji razred svoje osnovne škole imao nastavu vjeronauke jeste vjera. Istinska vjera i na njoj zasnovana crkva ne treba instituciju druge vrste da joj pomogne u širenju misli, ideje, ljubavi i vjerovanja. Nastava vjeronauke nije me naučila da vjerujem. Pomogla mi je da popravim ne tako sjajan prosjek u 8. razredu osnovne škole. Vjeru mi je prenijela topla bakina riječ i misao.

Na koji način će to uticati na kritičko mišljenje, imajući u vidu da su djeca pod uticajem vjeronauke već od početka osnovne škola?

Iskreno, kao neko ko radi sa srednjoškolcima ne vidim neki pretjeran uticaj vjeronauke čiju nastavu imaju učenici osnovnih škola. Kao što sam već napomenula, smatram da vjera i odnos prema vjeri nema baš mnogo veze sa nastavom vjeronauke, jer ako porodica, kao prvo okruženje djeteta, ne izgradi odnos prema vjeri i religiji, nema tog nastavnika koji to može. Isto tako, ako porodica njeguje određene stavove i njihove vrijednosti ugradi u svoje potomstvo, niko ih i nikada istinski ne može iščupati. Kao debatni trener i profesor književnosti, trudim se da razvijam kritičko mišljenje kod učenika, samostalno, i utemeljeno na istraživanju i činjenicama, i uvijek bez vrijeđanja bilo koga. Imajući u vidu svoje učenike, kako one kojima predajem književnost, tako i one sa kojima radim na debati, mogu samo reći da im ja ne bih bila vjeroučitelj ni za duplu platu! Iskreno, maldi ljudi sa kojima radim izuzetno su inteligentni, načitani, imaju veoma široka interesovanja, tako da su njihova poimanja kao i pitanja često vrlo nezgodna, zahtjevna i ponekad ih je nemoguće izbjeći. Autoritet profesora istinski počiva samo na znanju. Ako škola kao odgovor nudi religiozno poimanje svijeta, pitam se čemu onda sve ostalo? Biologija, hemija, fizika, istorija, sociologija, filozofija? A poenta slobodne misli i slobodnog djela sasvim se gubi. Možda je to ono čemu danas težimo: čovjeku bez sopstvene misli, nespremnom da slobodno misli i javno govori to što misli, jer samo takav biće slijepi poslušnik na kojeg će se svaka vlast i u svakom trenutku bezrezervno moći osloniti.

Da li je vjeronauci mjesto u školi ili bi se ona trebala izučavati u okviru crkve?

Napominjem da sve što govorim ovdje, govorim kao mr Branka Ljubojević, samo i jedino u svoje lično ime. A moj stav je svakako da je vjeronauci svih konfesija mjesto u crkvi/džamiji/ sinagogi ili bilo kojem drugom vjerskom objektu izabrane religije. Nikako u školi. Za mene je vjera vrlo bliska seksualnoj orijentaciji čovjeka: vrlo intimna stvar koja ni u kojem slučaju ne treba biti javno iznošena niti namtena niti propagirana. Kako god nisam za parade različitih ponosa niti bilo koju drugu vrstu promovisanja seksualnih izbora bilo čijih, tako smatram da je i vjera lična stvar svakog pojedinca i bilo kakvo promovisanje, nametanje ili propagiranje je ugrožavanje ljudskih sloboda. Kao institucija crkva je tu da pruži vjernicima sve što im je potrebno, pa i vjeronauku onima koji su zainteresovani. A škola ima druge obaveze i poslove! Kamo sreće da je škola sve svoje zadatke izvršila na najbolji mogući način pa da joj je ostalo još samo da pomogne crkvi... Ako je crkvi uopšte pomoć ove vrste potrebna!



Zašto je važno odvojiti crkvu od škole, crkvu od države, ne izmišljamo mi sad to, mnogi umni ljudi, filozofi, društveni teoretičari su smatrali da crkva i država trebaju biti odvojeni?

Čitajući ovo vaše pitanje, pade mi na um jedna stvarno moguća situacija a koja se tiče predmeta koji predajem. Kako ćemo sada izgovarati „mračni srednji vijek“? Kako ćemo sada izučavati ideje i načela srednjovjekovne književnosti, a kako uvoditi humanizam i renesansu?

Živimo u 21.vijeku i svuda oko nas vidimo da postoje građanske i vjerske škole. Vjerske škole kakve su u BiH medrese i KŠCovi sasvim legitimno imaju religijske predmete. I razumljivo. I očekivano. Ali u građanskim školama, ma gdje one bile, religijskim predmetima nema mjesta. A sekularna država je valjda nešto o čemu više ne bi trebalo da razmišljamo. Ili bi možda ipak trebalo???

Gdje nas ovakav put školstva vodi, kakve se generacije obrazuju?

Već u odgovoru na prvo pitanje istakla sam ključne probleme u prosvjeti, a onda i u društvu. Pogrešno redanje prioriteta, dopuštanje različitih vrsta politizacije u školama, miješanje politike u sve, a struke ni u šta upropaštavaju društvo u kojem živimo. Posljednjih mjeseci često sam razmišljala o tome kako neke književne klasike za koju godinu nećemo imati kome predavati. Naši učenici često sa sažaljenjem gledaju nas, profesore književnosti, čiji posao neminovno ima veze sa društvenim i ljudskim vrijednostima. Pokušavajući im ukazati na prave vrijednosti, one ljudske, moralne, nerijetko primijetim sažaljivi pogled koji se pita u kojem vijeku je zapela ova profa, o čemu ona govori?!

Prosvjeta je na koljenima, na vrlo niskim granama, i ne samo zbog materijalnih uslova u kojima profesori žive, već mnogo više zbog drugih, ozbiljnijih stvari. Vi danas imate anonimne prijave inspekcijama, koje može na svakog nastavnika u svako doba napraviti bilo ko; imate inspekcije i provejre različitih nesuštinskih stvari, a to kako vam čas izgleda i kakav je utisak koji ostavljate na đake i rezultat koji postižete sasvim je svejedno! Profesorima danas roditelji ispravljaju i fotografišu već ispravljene pismene zadatke pa nose svojim privatnim profesorima da provjeravaju i ispravljaju ispravljeno. I rijetko ko i rijetko kad stane na stranu tog nesretnog profesora. U prosvjeti, kao ni u drugim poslovima u našim javnim institucijama, nema kazne i nema nagrade i to je najveća greška! Radio ne radio – svira radio! Još ako ste, ne daj Bože, entuzijasta koji voli svoj posao i radi ga bez misli o plati,a uživa sa svojim đacima, u velikom ste riziku da budete prepoznati kao onaj koji talasa, koji sigurno negdje nešto ima od toga, koji podiže očekivanja, koji voda djecu ko zna kuda i uči ih da se svađaju... I sve tako u krug, dok svi entuzijasti ne pocrkaju od miline, ne umire se od ljepote ko nesretni narod Davida Štrpca! Da je Kočić znao u šta ćemo se prometnuti, ne bi za nas onako pisao ni onako u Saboru ginuo! Al, što bi rek’o David, AJ ZNAJ!

Imajući u vidu da si u direktnom kontaktu sa učenicima, šta je njima u ovom trenutku sigurno potrebnije od vjeronauke?

Mnoge su im stvari potrebnije od vjeronauke! Potrebne su im vrijednosti u društvu, obaveza, pravo i pravda. Potrebno im je da vide da ljudi koji žive i rade od svog rada jesu oni koji su prizanti članovi društva; potrebno im je da vide da obrazovanje znači obraz+zvanje! Nažalost, oni to danas ne vide nigdje, ni u društvu, ni u medijima, a, nažalost, sve manje i u školi! Svijet u kojem žive u potpunom je naskladu sa onim što im knjige govore. Evo, ove godine čitali smo Orvelovu „1984“ i Pekićevo „Besnilo“! Oni žive i jedno i drugo i čini im se da su i Orvel i Pekić bili proroci, a oni su samo imali snažnu stravalačku imaginaciju...koja je, na našu žalost, postala naša stvarnost. I njihova.

Potrebno im je da pređu s one strane zida, da upoznaju drugog i drugačijeg, da putuju, da pokušaju primijeniti bilo šta od svog znanja, da se uporede sa vršnjacima iz drugih krajeva prvo zemlje, a onda i svijeta, jer samo tako mogu realno sagledati i sebe i svijet oko sebe.

I biću malo i subjekivna, potrebna im je debata! Debata kao argumentovana rasprava zasnovana na istraživanju, činjenicama, kulturi dijaloga i poštovanju sagovornika! I sve gore navedeno kroz debatu i ulaganje u nju imamo, ali nažalost, debatu samo u 2 banjalučke škole imamo kao sekciju bez institucionakne podrške! A divnu i pametnu djecu imamo koja nam svima služe na čast smao kada im damo šansu!

Kao profesor, koji je po tebi najveći problem u našem školstvu, šta bi se hitno trebalo riješiti da stanje bude bolje?

Huh, pitanje je vrlo teško!, Ako baš moram da se odlučim smao za jedan, najveći problem, mislim da je inflacija visokih ocjena bez pokrića. Možda pomislite da to nije gorući problem, ali upravo to stvara lažnu sliku o ljudima u očima drugih, ali, što je još opasnije, u očima njih smaih. Neznanje i ljenost će nas uništiti kao narod, kao narode, i samo kada i ako znanje, a ne ocjena, kvalitet, a ne lični interes postanu prioriteti koje će sistem prepoznavati, možemo očekivati promjenu svijesti i napredak društva. U protivnom, sva ova divna, pamtena djeca sa kojom radim potražiće i pronaći sistem u nekoj zemlji svijeta koji prepoznaje njihovu vrijednost!



Razgovarala Maja Isović Dobrijević