Naomi Klajn:U borbi smo sa najmoćnijim političkim silama na Planeti

 Ako išta znam, onda je to da onih 1% vole krizu. Kada su ljudi u panici i kada su očajni, to je idealno vrijeme da ovi proguraju politiku koja ide u prilog korporacijama: privatizacija obrazovanja i socijalne zaštite, ukidanje javnih usluga, uklanjanje posljednjih prepreka korporativnoj moći. Usred ekonomske krize, ovo se dešava širom svijeta.

Samo jedna stvar može osujetiti ovu taktiku, a na sreću, to jako velika stvar: onih 99%. A tih 99% je izašlo na ulice od Medisona do Madrida kako bi kazali: "Ne. Nećemo plaćati zbog vaše krize."
Taj slogan je počeo u Italiji 2008. godine. Odjeknuo je u Grčkoj, Francuskoj i Irskoj, a na kraju je došao do trga gdje je kriza i započela.

Mnogi ljudi povlače paralele između Okupirajmo Wall  Street i takozvanih antiglobalizacijskih protesta koji su privukli pažnju svijeta u Sijetlu 1999. godine. To je bio posljednji put da je globalni, omladinski, decentralizovani pokret bio usmjeren direktno protiv moći korporacija. Ponosna sam što sam bila dio onoga što smo nazivali “pokret nad pokretima”.

Ali postoje i značajne razlike. Mi smo izabrali samite za naše mete: Svjetsku trgovinsku organizaciju, MMF, G8. Samiti su prolazni, traju samo sedam dana. To je i nas učinilo prolaznima. I u ludilu hiperpatriotizma i militarizma koje je uslijedilo nakon 9/11, bilo nas je lako potpuno pomesti, barem u Sjevernoj Americi.
Sa druge strane, Okupirajmo Wall Street  je izabrao fiksiranu metu. Bez roka trajanja. To je mudro. Tek kada ste prisutni dovoljno dugo, možete pustiti korijen. To je ključno. Činjenica je da u eri informacija previše pokreta nikne kao prekrasno cvijeće, ali ubrzo uvene. To je zbog toga što nema korijene. I nemaju dugoročne planove kako će se održati. Pa kada dođu oluje, odnese ih bujica.

Divno je što ovaj pokret ima horizontalnu strukturu i što je istinski demokratski. Ovi principi su u skladu sa teškim radom na izgradnji struktura i institucija koje su dovoljno čvrste da izdrže nalete oluja. Uvjerena sam da će se to desiti.

Postoji još nešto što ovaj pokret radi ispravno: Obavezali ste se na nenasilje. Odbili ste dati medijima slike razbijenih prozora i uličnih borbi kojih su očajnički željni. A ta ogromna discipina sa vaše strane, opet je naišla na sramotnu i ničim izazvanu brutalnost policije.

Ali najveća razlika u odnosu na deceniju ranije jeste to što smo 1999. godine napadali kapitalizam na vrhuncu vrtoglavog ekonomskog buma. Nezaposlenost je bila niska, berzanski portfoliji su bili ogromni. Mediji su bili opijeni lako zarađenim novcem. Tada su se preduzeća pokretala, a ne zatvarala.

Mi smo tada isticali da deregulacija u pozadini te euforije ima svoju cijenu. Da nanosi štetu radnim standardima. Da je štetna po ekološke standarde. Korporacije su postajale moćnije od vlada, a to je štetilo našim demokratijama. Ali biću iskrena, dok su bila dobra vremena, ljudima je bilo teško povjerovati u priču o ekonomskom sistemu zasnovanom na pohlepi, barem u bogatim zemljama.

Deset godina kasnije, čini se da više nema bogatih zemalja. Samo gomila bogatih ljudi Ljudi koji su se obogatili pljačkajući javno bogatstvo i iscrpljujući prirodne resurse širom svijeta.

Poenta je da danas svako može vidjeti da je sistem duboko nepravedan i da izmiče kontroli. Nezajažljiva pohlepa je uništila globalnu ekonomiju. A uništavamo i prirodni svijet. Vadimo previše ribe iz naših okeana, zagađujemo vodu naftnim bušotinama, okrećući se najprljavijim izvorima energije na Planeti. Atmosfera ne može apsorbovati količinu karbona koju ispuštamo u nju, što dovodi do opasnog zagrijavanja. Ono što je sada postalo normalno su serijske katastrofe: ekonomske i ekološke.

To su činjenice na terenu. One su toliko očigledne da je sada mnogo lakše uspostaviti konekciju sa publikom nego 1999. godine, i brzo izgraditi pokret.

Svi znamo, ili barem osjećamo, da je svijet okrenut naopačke: ponašamo se kao da nema kraja onome što je zapravo ograničeno: fosilna goriva i atmosferski prostor koji apsorbuje njihove emisije. Sa druge strane, ponašamo se kao da postoje stroge i fiksirane granice onome čega zapravo ima u izobilju: finansijski resursi za izgradnju društva kakvo nam je potrebno.

Zadatak našeg vremena je da ovo preokrenemo: da opovrgnemo ovu lažnu oskudnost. Da insistiramo na tome da možemo priuštiti da izgradimo pristojno, inkluzivno društvo – istovremeno poštujući stvarne granice onoga što Zemlja može podnijeti.

Klimatske promjene znače da za ovaj posao imamo rok. Ovoga puta naš pokret ne smije biti ometen, podijeljen, ne smije sagorjeti ili nestati pred drugim događajima. Ovoga puta moramo uspjeti. I ne govorim o regulisanju banaka i povećanju poreza bogatima, mada je i to važno.

Govorim o promjeni vrijednosti na kojima počiva naše društvo. To je teško sročiti u jedan zahtjev koji će biti zgodan za medije, i teško je smisliti kako to izvesti. Ali iako je teško, to ne znači da nije hitno. To je ono što se dešava na ovom trgu. U načinu na koji hranite jedni druge, grijete jedni druge, dijelite informacije besplatno i pružate zdravstvenu njegu, časove meditacije i obuke osnaživanja. Moj omiljeni znak ovdje kaže "Brinem o tebi ". U kulturi koja trenira ljude da izbjegavaju da pogledaju jedni druge u oči, da kažu “Neka umru”, to je duboko radikalna izjava.

Ušli smo u borbu sa najmoćnijim ekonomskim i političkim silama na Planeti. To je zastrašujuće. A kako ovaj pokret bude rastao u snazi, to će postati još strašnije. Uvijek imajte na umu da će biti iskušenja da se preusmjerite na manje mete, – na primjer, na osobu do vas. Odolite iskušenju. Ovoga puta, hajde da se ponašamo jedni prema drugima kao da planiramo da se borimo rame uz rame u borbi koja će trajati mnogo, mnogo godina. Jer to zahtijeva zadatak koji je pred nama. Hajde da tretiramo ovaj divni trenutak kao da je najvažnija stvar na svjetu. Jer to je zaista tako.

Arhiva BUKE

Tekst sa Guardiana za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić