Komentarišući pobjedu Francuske na Svjetskom prvenstvu, kolumnista lista The New Yorker Adam Gopnik kaže da je njegov omiljeni fudbalski tim svojom igrom demantovao sve one koji se protive imigraciji, a naročito Donalda Trumpa koji je prošle sedmice tokom posjete Velikoj Britaniji izjavio da ova država “gubi svoju kulturu zbog imigracije”.
Pročitajte isječke iz njegove kolumne:
Francuski tim, sada najbolji u najpopularnijem sportu na svijetu, u potpunosti duguje svoju veličinu imigraciji, izuzetnim stvarima koje samo kosmopolitska civilizacija može postići. Hibridni spisak igrača je već slavan: odlični i nevjerovatno zabavni tinejdžer Kylian Mbappé, koji je u pojedinim trenucima izgledao kao da igra neku drugu igru, drugačijim ritmom od svih ostalih, potiče iz alžirsko-kamerunske porodice. Roditelji N’Golo Kantéa su sa Malija, a Paula Pogbe iz Gvineje. A nisu samo igrači koji dolaze u očigledno postkolonijalnom povratnom talasu dio ove priče, već i mnogi drugi igrači koji imaju bezbrojne identitete. Lucas Hernández, koji je igrao ključnu ulogu u pobjedi, rođen je u Marseju, ali je odrastao u Španiji, gdje se uvijek takmičio na nivou kluba, što ga nije spriječilo da odigra prekrasnu ulogu za Francusku, ili da slavi jednako glasno kao i svi ostali.
I, naravno, ova grupa je tek najnovije izdanje višestruko poliglotskog tima koji je bio toliko dominantan u proteklih 20 godina – od proboja imigrantskih zvijezda, sa veličanstvenim Zidanom, čiji su roditelji došli iz Alžira. Nije slučajnost da je francuski tim postao veliki kada je postao kosmopolitski i nije nefer reći da je postao veliki uprkos francuskom skepticizmu prema kosmopolitizmu.
Jedno drugo mjesto, poslije sporta, gdje je ta vrsta kosmopolitizma najvažnija jeste trgovina. Još u Bronzano doba, pluralizam, makar i samo u lukama, bio je preduslov za prosperitet. Svaki uspješan biznismen ga praktikuje, mada svi ne priznaju, a Trumpova nesposobnost da razumije koristi od imigracije – kako ona donosi novu energiju, nove talente – ide ruku pod ruku sa njegovom nesposobnošću da razumije prednosti dvosmjerne slobodne trgovine. On očigledno može da razumije svijet samo jezikom siledžije, samo jezikom dominacije jednog plemena ili familije nad drugima, on ne može razumjeti zašto fudbal i slobodna trgovina postaju bolji što ih više ljudi ili više vrsta ljudi igra.
Naravno, teško da je priča o imigraciji u Francuskoj uvijek slavna. Oni od nas koji su slavili prvu pobjedu Francuza na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, kao nezaobilazan korak prema francuskoj samouvjerenosti i kosmopolitizmu, bili su razočarani, mada nismo trebali biti iznenađeni, kada su svjedočili kontinuiranim poteškoćama koje proces imigracije predstavlja na obje strane. Kontinuirana snaga Nacionalnog fronta je podsjetnik duboko ukorijenjenih starih etničkih i religijskih mržnji, a masakri u slučajevima Bataclan i Charlie Hebdo su podsjetnik kako brutalna i okrutno iracionalna nova mržnja može postati. Imigracija je uvijek teška priča, koja zahvata niz generacija. Najgora stvar koju je bilo ko mogao reći o sicilijanskim imigrantima u Americi početkom 20. vijeka je da će oni donijeti svoja tajna kriminalna društva sa sobom u američke gradove. Neki jesu. Ali nama je potpuno nemoguće zamisliti američki život bez italijanskog prisustva u Americi, da to postaje još jedan primjer šire istine: pluralizam je ključ za sretan život.
Sport ne liječi ništa, ali simbolizuje mnogo toga. Šta francuska pobjeda u nedjelju simbolizuje jeste to da takmičiti se protiv svijeta oko sebe znači takmičiti se sa svijetom oko sebe – imati svijet i sve njegove resurse na svojoj strani, a ne odbaciti svijet u samoizolujućem tantrumu.
