To je mjesto gdje žene vladaju, brak ne postoji i svi rođaci po majci žive zajedno. Ali da li je to za žene dobro kao što zvuči – i koliko još dugo to može potrajati?
Zamislite društvo bez očeva, bez braka (ili razvoda), društvo u kojem ne postoji porodica kao nukleus društva. Baka sjedi na čelu stola, njeni sinovi i kćeri žive s njom, zajedno sa djecom tih kćeri, po majčinoj rodbinskoj liniji. Muškarci su tek nešto više od rasplodnih mužjaka, donatora sperme koji oplode žene, ali najčešće imaju vrlo malo učešća u odgoju svoje djece.
Ovaj progresivni, feministički svijet – ili anahroni matrijarhat, jednako iščašen kao bilo koje patrijarhalno društvo – postoji u plodnoj dolini u pokrajini Yunnan, na jugozapadu Kine, u dalekom istočnom podnožju Himalaja. Drevna plemenska zajednica tibetanskih budista po imenu Mosuo, živi iznenađujuće modernim načinom života: žene se tretiraju kao jednake, ako ne i superiorne, u odnosu na muškarce. I jedni i drugi imaju onoliko mnogo, ili malo, seksualnih partnera koliko žele, bez osude društva. Rodbinske zajednice odgajaju djecu i brinu o starima.
Djeca pripadaju samo svojim majkama, njihovi biološki očevi žive u svojim matrijarhalnim porodičnim kućama. Djecu odgajaju majke, bake, tetke i ujaci.
Djeca se rađaju izvan braka, što je u ostatku Kine neuobičajeno. Za Mosuo, brak je nezamisliv koncept, a djeca su „bez oca“ jednostavno zato što njihovo društvo ne pridaje puno važnosti očinstvu. Porodica kao nukleus društva postoji, samo u drugom obliku.
Muškarci i žene praktikuju „slobodan brak“ – što je elegantan izraz za tajne noćne sastanke sa ljubavnicima. Muški šešir na kvaki od vrata ženskih odaja je znak drugim muškarcima da ne ulaze. To može biti seks za jednu noć ili redovni susreti koji se prodube u ekskluzivno cjeloživotno partnerstvo – koje može, ali ne mora završiti trudnoćom. Međutim, parovi nikada ne žive zajedno i niko ne izgovara sudbonosno „da“.
Zažene, seks je često tek prijatna digresija od napornog svakodnevnog života, a ljubavnik potencijalni donator sperme.
Žene su vlasnice i nasljednice imovine, one su zadužene za sjetvu u ovom agrarnom društvu, i vode domaćinstva – kuhaju, čiste i podižu djecu. Muškarci obezbjeđuju snagu, oni su zaduženi za oranje, gradnju, popravke u kući, klanje životinja i pomoć u donošenju velikih porodičnih odluka, iako baka uvijek ima posljednju riječ.
Iako muškarci nemaju roditeljskih obaveza – uobičajeno je da žene ne znaju ko je otac njihove djece, i s tim u vezi ne postoji stigma – oni imaju dosta odgovornosti kao ujaci prema djeci svojih sestara.
Mosuo muškarci su feministi po svim standardim. Dječacima ništa ne smeta da brinu o svojim mlađim sestrama ili da svuda vode svoju malu braću za ruku.
U odsustvu braka kao cilja, jedini razlog da muškarac i žena imaju nešto nalik vezi jeste ljubav, ili to što uživaju u društvu jedno drugog. Ako ostanu zajedno, onda to nije zbog djece, društva ili finansija.
Sve Mosuo žene su u suštini same.
Obizirom da je život organizovan oko majčine porodice, majčinstvo je svetinja. Za mladu Mosuo ženu, to je životni cilj. One jako žele da zatrudne. Kada postanete majka, onda se smatrate kompletnom.
Šta se desi ako žena ne želi da ima djecu? To za njih jednostavno nije opcija. A šta ako ne mogu imati djecu ili rađaju samo dječake? Onda će usvojiti dijeteiz neke druge porodice ili češće od nekog od rođaka sa majčine strane.
Za nekoga ko dolazi sa Zapada, ovo je manje progresivna strana Mosuo načina života. Da li društvo u kojem su žene emancipovane od braka i koje imaju seksualnu slobodu, zapravo proizvodi domaćice koje nemaju drugog izbora osim majčinstva?
Ali stvari se mijenjaju. Od kada su većinom kineski turisti počeli pristizati početkom devedesetih, donijevši asfaltirane ceste, aerodrom i poslove za pripadnike naroda Mosuo, njihov tradicionalni način života počeo je djelovati zastarjelo mlađoj populaciji.
Određen broj mladih žena možda još uvijek žive za majčinstvo, ali su isto tako dio pionirske generacije u tranziciji: udate su, ali žive u vlastitoj kući sa svojim mužem i djecom. Iako generacija njihovih baka, sada u svojim 60-im i 70-im, još uvijek praktikuje slobodni brak, kao i mnoge žene u svojim 40-tim, oko polovice žena 30-ih godina žive sa svojim partnerima – očevima njihove djece. Manji broj muškaraca i žena se vjenčavaju sa partnerima izvan Mosuo zajednice i odlaze.
Razlog za promjenu je obično obrazovanje: na jezeru Lugu postoji srednja škola za mlađe razrede, a najbliža srednja škola za starije razrede udaljena je 100km, i malo djece je pohađa. Još manje ih ode dalje na školovanje.
Ali to mladima iz zajednice Mosuo nije ni važno – turizam im obezbjeđuje poslove – od konobara do vlasnika pansiona, turističkih vodiča ili vozača taksija – što su do sada bili nepoznati koncepti. Ova nova klasa koja se formira ima novac i šansu da upoznaju ljude izvan svoje zajednice – mnoge porodice iznajmljuju zemlju na kojoj će se graditi hoteli. Poljoprivredna proizvodnja za potrebe domaćinstva je na izdisaju, polako je zamjenjuje komercijalna poljoprivreda lokalnih sorti koje su na dobrom glasu. Tamo gdje se zemlja još uvijek obrađuje za potrebe porodice, većinom u udaljenim ruralnim dijelovima, djeca se vraćaju kući da pomognu oko žetve. I znaju da će za njih uvijek biti hrane u majčinom domu.
To je društvo u tranziciji, u zemlji koja se brzo mijenja. Feministički aktivizam je u porastu u Kini, boreći se protiv postojeće diskriminacije. U Kini se neudate žene preko 27 godina još uvijek opisuju kao “ostaci“. Mogu li emancipovane Mosuo žene – i muškarci – pokazati Kinezima drugačiji pristup porodičnom životu?
Mladi iz zajednice Mosuo kreću drugačijim putem od stvojih roditelja, usvajajući zapadni koncept braka i porodičnog života sa oduševljenjem. Neki prognoziraju da će Mosuo kultura nestati za 30 godina, dok drugi vjeruju da će im se njihova tradicionalna porodična struktura činiti kao raj kada uvide šta je alternative tome.
Izvor: The Guardian
Prevod Buka
