<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Gutljaj slobode

InLiberty.ru

Spadam među srećnike koji žive dovoljno dugo da bi me fudbalski dani koji su veselo tekli ulicama mog rodnog grada živo i precizno podsetili na jedno drugo, davno prošlo uzbudljivo moskovsko leto 1957.

22. juli 2018, 12:00

Meni se zaista posrećilo. Spadam među srećnike koji žive dovoljno dugo (a i pamet me još uvek dosta dobro služi) da bi me ovi letnji fudbalski dani koji su veselo tekli ulicama mog rodnog grada neizbežno i živo, začuđujuće precizno podsetili na jedno drugo, davno prošlo, uzbudljivo moskovsko leto 1957.

Bilo mi je već punih deset – ne tako mnogo da bih sve razumeo i ne tako malo da ne razumem ništa. Tog leta je građanima prestonice bilo usrdno preporučeno da svoju decu privremeno odvedu van Moskve. Kako se desilo da su mene ostavili – ne znam. Uglavnom, tih dana smo Saša Smirnov i ja, moj drugar i komšija kojeg su iz nekog razloga takođe zaboravili, bezbrižno švrljali po centru grada i blenuli u nama dotad nezamisliva čudesa kao što su živi crni ljudi i Indusi. A oni su veselo šetali ulicama našeg grada, radosno se smejali, pevali na nekim nama nedokučivim jezicima i svirali na nekakvim nama misterioznim instrumentima.

Poklanjali su nam značke i razglednice koje smo dugo brižno čuvali u našim zbirkama egzotičnih predmeta, pre nego što su godine učinile da svi ti čarobni predmeti netragom iščile i nestanu.

Taj VI Svetski festival omladine i studenata je bez preterivanja bio epohalan. Odjednom je postalo očigledno da smo do tada živeli u crno-belom svetu. Duh nezamislive slobode lebdeo je nad specijalno za tu priliku uređenim gradom, nad umivenom i prolepšalom Moskvom.

Ne gvozdena, već čelična zavesa iza koje smo živeli – tih dana je bila otvorena. Tačnije odškrinuta. Ali kroz taj procep je grunula tako moćna bujica svetla i vazduha da je celo pokolenje mojih sunarodnika još mnogo godina ostalo ošamućeno.

Ova dva događaja – tadašnji svetski festival i sadašnje svetsko fudbalsko prvenstvo – i pored očiglednih razlika se ipak negde rimuju. I nisam ja jedini koji je primetio tu očiglednu rimu.

Osim spoljnih sličnosti primetne su i bitne razlike, i to ne samo u epohama i informacionim i tehnološkim okolnostima. Čini mi se da je glavna razlika između ova dva događaja u tome što su oba dohujala i prohujala s vihorima koji duvaju iz dva dijametralno suprotna pravca.

Festival iz daleke 1957. nauk je o tome da sloboda nije apsolutan pojam. Ona je opipljiva samo u kontekstu neslobode. Ona se da opipati isključivo čulima. Sloboda je tek osećaj slobode i ništa više od toga. A taj osećaj smo tada zaista imali. Ne, slobodu nam naravno nisu dali. Samo su nam je kroz odškrinutu zavesu pokazali.

Slobodu nismo imali, ali osećaj jesmo. I mada sam tada bio tek deran, taj osećaj sam snažno doživeo i zapamtio.

Danas, po svim (kako vole da kažu) kvantitativnim pokazateljima slobode ima mnogo više. Toliko da je čak neumesno porediti ta dva vremena. Da je neko tada rekao da će jednoga dana naši građani slobodno putovati u inostranstvo i čitati svaku knjigu koju požele, niko mu ne bi verovao.

Naravno, slobode danas ima neuporedivo više nego tada. Ali osećaja slobode… Ne bih se usudio da tvrdim.

To je sada. A tada…

Mnogi slikari starije generacije su docnije više puta priznali da je francuska izložba u Moskvi potpuno preokrenula njihove predstave o umetnosti i dala prvi snažan impuls svemu što se i danas naziva savremenom ruskom umetnošću. I koliko god se sovjetsko ideološko rukovodstvo kasnije trudilo da se ti „pederasti apstrakcionisti“ stave na svoje mesto, svi ti pokušaji su ostali bez rezultata. Na ideološkom planu je stvar s umetnošću zauvek bila završena.

Posle Festivala su se pojavili šminkeri (стиляги) – prvi estetski disidenti. Posle Festivala su se pojavile i prve predodžbe o modi. Posle Festivala se pojavio i rokenrol. Posle Festivala je naša omladinska subkultura stekla prve, možda plašljive, možda i provincijalne, ali zato veoma izrazite karakterne crte. Na ulicama su se pojavili i prvi muvatori (фарцовщики), svojevrsni kulturni heroji, često vrlo koristoljubivi, no zato odvažni i dosledni posrednici u živoj razmeni koja je tekla između sovjetskih žitelja i predmeta, uglavnom zapadne svetske materijalne kulture. I duhovne – takođe. Ko vam je tada moga prodati ploču Elvisa Prislija ako ne oni? Bili su to Hermesi tog vremena. I Prometeji, a vlast se prema njima otprilike isto tako loše odnosila.

Meni je dopalo da doživim taj moskovski Festival i to i danas smatram velikom srećom u životu.

A ljudi 15 ili 20 godina stariji od mene često su se sećali jednog drugog, kratkog, takođe sjajnog vremena kada su se vratili s fronta, puni priča o tome kako su videli neki drugi svet, sreli nekakve druge ljude, družili se s vojnicima i oficirima savezničkih armija. Njima se činilo da će od tada pa nadalje „sve biti drugačije“. Oni su to takođe smatrali svojom velikom srećom, bez obzira što im je ubrzo bilo objašnjeno kako stvari zaista stoje.

Istorijsko iskustvo nam govori da kada je totalitarna ili autokratska vlast, pod uticajem ovih ili onih – najčešće spoljašnjih – političkih pritisaka prinuđena da svojim građanima ponudi „gutljaj slobode“, to se potom gotovo uvek preokreće u agresivnu reakciju režima. „Gucnuli ste malo – dosta“, kaže vlast građanima koji su se nečemu ponadali.

Kratka posleratna avantura sa časopisom Amerika i gramofonskom pločom na kojoj je s jedne strane Edit Utjosova na engleskom pevala Letimo kroz maglu, a s druge Aleksandra Kovalenko na ruskom Johnny is a boy for me, završena je mrakobesnom državnom kampanjom „borbe protiv kosmopolitizma“.

A direktna posledica sve te festivalske vrtoglavo-ushićene euforije bili su istorijski susreti Hruščova s predstavnicima stvaralačke inteligencije, na kojima im je jasno stavljeno do znanja da prestanu da se zanose.

Šta nam se sprema posle ovog karnevalsko-fudbalskog leta? Nešto će nam se sigurno desiti. U to sam uveren. Ali bolje da ne pogađamo, da ih ne inspirišemo. I da im ne sugerišemo.



InLiberty.ru, 25.06.2018.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 19.07.2018.