Izgleda da se slučaj nesrećnog Davida
Dragičevića pretvara u slučaj Davora Dragičevića! Jedna tragedija i
jedan krivičnopravni slučaj ulaze u novu fazu manipulacije, ovog puta
političke. Kada je svako razuman, poslije svih institucionalnih
inscenacija, očekivao da se Tužilaštvo oglasi o uzroku smrti nesrećnog
Davida Dragičevića, ponovo se oglasio Predsjednik.
Ovaj put u ekskluzivnom obraćanju
građanima preko javnog TV servisa sa sinopsisom scenarija za ometanja
oktobarskih izbora u Banjaluci, u kome (scenariju) Davor Dragičević sa
kompanijom negdje na putu za Banjaluku otima kamion s glasačkim
listićima!?
Zašto je Predsjednik javno objavio pripremanje jednog ozbiljnog
antidržavnog i terorističkog djela? Otkrivanje pripremanja takvih djela
pravno se može smatrati ozbiljnom opstrukcijom obavještajno-istražnih
aktivnosti. Ako je u svemu bilo indicija, makar i malog stepena
vjerovatnoće, o tome je trebalo da brinu institucije u strogoj tajnosti.
Krivci su trebali biti pohapšeni u pokušaju i završiti u zatvoru.
Medijska upotreba takvih informacija diskredituje i naratora i
institucije.
Sve dok državne institucije mjesecima ćute o uzrocima tragične smrti
Davorovog sina Davida, neumjesno je i neprimjereno dovoditi slučaj u
politički kontekst. Ćutanje o uzroku smrti Davida Dragičevića je
kontekst sam po sebi i upotrijebiće ga svako ko od toga očekuje korist.
Ključ rješenja je da državne institucije slučaj rasvijetle. Zašto se to
ne čini!? Zašto je ključno pitanje postalo periferna stvar?
Davor Dragičević živi svoj život s neizmjernim teretom boli. Ko nije
sahranjivao svoje dijete nema pravo da Davoru Dragičeviću bilo šta
zamjeri. Tuga i ljudska muka s kojima živi Davor Dragičević daju mu za
pravo da urla do neba, da sumnja i da optužuje, da proklinje i kune, da
bude neodmjeren i da bude neprijatan svuda i prema svima. Taj nesrećni
čovjek, mogli smo da se uvjerimo, misli i govori srcem, a ne razumom.
Zamjeriti mu na riječima koje nisu birane i nisu sasvim jasne, nije
pristojno. Ni Davoru Dragičeviću ponekad ne koriste vlastite izgovorene
riječi. Treba li ga zbog toga javno optuživati i očekivati da ima mjeru?
Treba li Davor Dragičević da javno govori o svojoj patnji? Treba, sve
dok će mu to olakšati muku i dok ima nadu da će ga neko čuti. Možda
Davor ponekad pogrešno zaključuje, možda ga nedobronamjerni koriste,
možda ga neki ljudi pogrešno savjetuju!? Možda ga i razne službe koriste
za razne ciljeve, što je politički omiljena teza i tema? Da li on sve
to može znati? Skrhan bolom, čovjek vjerovatno vjeruje da je to što čini
dug prema mrtvom djetetu. Da li neko misli da Davor treba da ćuti i da
čeka? Šta da čeka?
Država se teško ogriješila o Davora Dragičevića i nema pravo da bilo
šta od njega traži. Davor Dragičević ima pravo da od države traži da mu
kaže istinu o smrti njegovog djeteta. Ništa više od toga Davoru ne
treba! Ako država nema odgovor, Davor ima pravo da sumnja i optužuje.
Ima pravo da traži da mu u tome pomogne svako ko ima bilo kakvu moć, pa
makar to bila i opozicija. (Da li Predsjednik zaista misli da opozicija
nema legitimno pravo da bude na strani građana kojima država neće ili ne
može da pomogne?)
Bilo je nepotrebno i nesmotreno reagovanje Predsjednika. Iznenadilo
me, priznajem. Poznajem Predsjednika po spremnosti da razumije i da
pomaže. I da održi datu riječ! Šta ga sada lišava empatije i odvodi na
put osionosti? Da li je zaista tačno da svaka vlast kvari, a apsolutna
kvari apsolutno?
Očekivao sam od Predsjednika da nakon traljave policijske istrage
zatraži ostavke ministra i direktora policije. Ne zbog njihove krivice
(a i ona, izgleda, postoji!), nego zbog moralne odgovornosti. Ugled i
dostojanstvo vlasti zasnivaju se na moralnoj odgovornosti. Nema
odgovorne države ako nema odgovornih pojedinaca. Da je Predsjednik to
učinio, ne bi mu trebala izborna kampanja. Bila bi to snažna poruka da
je Predsjedniku, kao i posljednjem građaninu ove zemlje, stalo do pravde
i odgovornosti. Predsjednik mora da zna da više nije bitan Davor. Nije
slučaj Davora Dragičevića važniji od slučaja Davida Dragičevića. Svaki
građanin ove zemlje želi da zna kako je stradao Davorov sin David. Ako
je ubijen, svaki građanin ove zemlje želi da ubica bude otkriven i
kažnjen. Zašto Predsjednik ne upire prstom u istražni predmet Davida
Dragičevića i traži odgovornost pravosuđa?
Pokušavam da se sjetim da li je Predsjednik nekada sankcionisao
nekoga iz javne vlasti. Izgleda da nije! Kao da su mu svi s oreolom
bezgrešnosti. Prosto ne znam kako da to razumijem!? Ali znam da će
krivica za grijehe mnogih ministara, direktora i svojih partijskih
činovnika na kraju pasti na njegova pleća i da taj teret neće izdržati.
Da budem iskren, nadao sam se da će zatražiti od glavnog tužioca
Republike Srpske da preuzme istragu i obavijesti javnost o uzroku smrti
Davida Dragičevića. To je adresa na koju je trebalo da se obraća
Predsjednik. Nadao sam se i da će zatražiti i od Visokog sudskog i
tužilačkog savjeta da formira nezavisno stručno tijelo koje će istražiti
na koji način je Okružno tužilaštvo u Banjaluci vodilo istragu u
slučaju “Dragičević”. Bilo je mnogo razloga da se istraži da li su
učinjeni propusti koji ukazuju na nekompetentnost i disciplinsku
odgovornost postupajućih tužilaca. Takvi potezi Predsjednika bi bili
institucionalni put koji bi zaustavio spekulacije i političke
manipulacije slučajem. I koji bi dali značaj institucijama i učinili
sistem vlasti odgovornijim. Predsjednik je propustio šansu da
predsjednički reaguje.
Ne pišem ovo da bih savjetovao Predsjednika. Ponekad mi se čini da
pretjerujem i ne osjećam se dobro. Pišem zbog toga što je i meni stalo
do odgovornog pravosuđa i odgovornog društva. Pravosuđe, kojem pripadam,
teško se obrukalo na slučaju “Dragičević”. Stvari poprimaju neočekivane
obrte. Institucije se ruše, društvo se rastače, moral je u teškoj
krizi! Ne želim da slušam priče kako pravosuđem u Republici Srpskoj
upravlja Dodik, a u Sarajevu SDA i Radončić. Nadam se da to ne želi ni
Predsjednik.
Autor je Sudija Suda BiH
Izvor Nezavisne