Kristina Ljevak rođena je u Sarajevu 1980. godine. Završila je komparativnu književnost i Visoku školu novinarstva Media Plan. Osamnaest godina radi za domaće i regionalne medije. Najduže je bila angažovana kao novinarka i urednica u Redakciji za kulturu Federalne televizije.
Kada je prije skoro četiri godine odlučila zaplivati nemirnim frilenserskim vodama, ozbiljnije se posvetila angažmanima iz različitih oblasti umjetnosti. Urednica je u Izdavačkoj kući Buybook te glasnogovornica Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Sa umjetnikom Sašom Bukvićem posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju „Zvono“. Rijetko propušta priliku da naglasi kako je feministica i LGBTI aktivistica. U narednom periodu za BUKU će raditi intervjue sa brojnim domaćim i regionalnim autorima/cama. Bio je to povod i za naš razgovor.
Kristina, kako bi ocijenila današnju kulturu u BiH, sa kojim problemima i izazovima se ona danas susreće?
Kad samo pogledam vlastiti ovoljetni profesionalni kalendar, sve mi djeluje kao pjesma (smijeh). Juni je počeo u Banjaluci na odličnom prvom festivalu književnosti Imperativ. U julu je bio treći Bookstan, najbolji do sada, pred koji je Buybook objavio 19 novih knjiga. Onda sam otišla na Festival kulture Slovo Gorčina u Stolac koji je ove godine bio u bitno izmijenjenom i unaprijeđenom izdanju. Dok razgovaramo u Zvonu se, nakon izložbe Milomira Kovačevića Strašnog postavlja izložba slika Emira Osmića. Danas će u Trebinju predstavljati roman Namika Kabila „Amarcord“. Ali znam da je sve uglavnom rezultat posvećenih pojedinaca/ki i da je entuzijazam, što ponavljam kao papagaj, potrošna kategorija. Neophodna nam je ozbiljna strategija, valorizacija, podrška po zasluzi, nije umjetnost krempita - mada je i pravljenje dobre krempite umjetnost - pa da se svakome odreže jednako parče. To je i sa krempitama teško.
Šta znači raditi u sferi kulture, koliko je to ujedno težak, ali i lijep posao. Da li ste se ikad pokajali što se izabrali kulturu kao životni poziv?
Znači biti privilegovana mogućnostima komunikacije, saradnje i druženja sa izuzetnim ljudima. Biti okružena onim što je van osrednjosti. Prva pročitati neki odličan rukopis ako govorim o uredničkom poslu u izdavaštvu naprimjer. Hrabriti talentovane da ne odustaju. Vidjeti sjaj u očima autora/ica kad knjiga izađe. Raditi intervjue za medije na način koji je po vlastitoj mjeri ili moderirati promocije knjiga u nekim posvećenim tišinama, obraćati se onima kojima je zaista stalo do autora/ice i napisanog. I biti svjesna činjenice da se nemali broj tih promocija pretvori u izaponoćne svetkovine duha i pjesme. I iako nas je za stolovima sve manje, jer češće ispraćamo nego što dočekujemo, ovaj posao mi je ipak omogućio da budem okružena ponajboljim što ih ova zemlja ima. Pokajem se svaki put kada je uloženo u disproporciji s uzvraćenim ili kad se trud s kojim radim svaki svoj posao počne podrazumijevati. Ne volim kad ne čujem „hvala“, jer meni to nikada nije teško da izgovorim. Kao i kad izostane „oprosti“. Ali sve to ide u rok službe za koju i dalje vjerujem da je najljepša na svijetu.
Koliko se danas kultura cijeni, imajući u vidu da su neke nove vrijednosti važnije, kako izaći iz tog vrtloga i vratiti se iskrenosti, kulturi, ljudskoj normalnosti, ako je to ikako moguće?
Nedavno sam pričala kod kolegice Jelene Kojović Tepić nešto što mi je važno, pa ću i sada ponoviti. Školsku 98/99 godinu sam provela u Banjaluci zbog posla moje mame. Mijenjale smo podstanarske stanove na mjesečnom nivou, a ja na dnevnom redala jedinice u školi jer sam išla u čuvenu banjalučku Gimnaziju i jer mi je predavala generacija profesora/ica koja je, nakon što je nas ispratila, otišla u penziju - sreća za nove generacije. Zbog egzistencijalnih i školskih briga, bila mi je to jedna od najtežih godina u životu. Da nije bilo mojih prijatelja/ica i umjetnosti, ne znam kako bih preživjela. Doslovno nisam izbivala iz Narodnog pozorišta RS-a. Nijednu izložbu u tadašnjoj Galeriji ili promociju knjiga nisam propuštala iako promocije poslovično važe za najdosadnije događaje na svijetu. I kasnije, iz svih mojih depresija, izbavljivale su me najčešće knjige. Zaista mislim da je umjetnost ljekovita. Nemam vlastitu djecu i ne znam šta bih da ih moram uvjeravati kako je to važnije od gledanja jutjubera. Ali znam roditelje koji nekako pronađu balans. Od malih nogu se djeca moraju učiti vrijednostima, ne znam puno ljudi koji su pozorište otkrili u tridesetoj. Ali mi se čini da postoje oni/e koji ga nikada nisu otkrili/e.
Živimo u užurbanom svijetu, često nemamo vremena za čitanje, upražnjavanje umjetničkih i kulturnih dešavanja, mislimo da ima vremena, a sve to utiče na osiromašenje našeg duha. Da li je moguće promijeniti i kako?
Često su to izgovori. Ja se ni u gradskom prevozu ne vozim bez knjige. I uvijek se obradujem kad otkrijem slične saputnike/ce. Pa barem nam je tehnološki razvoj omogućio da stavimo slušalice i na mobilnom telefonu pogledamo/poslušamo nešto van sadržaja koji nisu trešteća muzika s istoka. Istovremeno se neću pretvarati kako nisam svjesna da će neko ko prvi put dođe naprimjer u pozorište i shvati da je žrtva scenskog zlostavljanja, poželjeti da mu se ponovo vrati. Mnogo manje vremena nam treba za dobru knjigu ili film nego za Parove, Zadrugu i kako li se već sve zovu ti užasi uz koje ljudi osviću.
Foto: Erol Čolaković Šehić
Čini mi se da je mladim generacijama najteže, oni se ne sjećaju onog vremena bez društvenih mreža, bez te mašinerije i mnoštva informacija kojima smo zabljesnuti svakog trenutka. Kako u svemu tome održati sebe, ne izgubiti koncentraciju i smisao?
Na mnogobrojnim kulturnim manifestacijama na kojima učestvujem, penjući se vjerovatno ljudima na glavu vlastitim sveprisustvom, najviše se obradujem kad u publici vidim djevojčice i dječake. Kada im roditelji pokažu da postoji neka čarolija van onoga što im je nametnuo savremeni način života i kad čike i tete sa bilo koje vrste scene opravdaju povjerenje, onda će poslije sve biti lakše. A kad meni na pragu četrdesete ponekad dođe da dignem ruke od svega i na instagramu potagujem kakve brendove, pa vidim može li se od toga živjeti lagodnije, nije ni čudo da mladi posežu za prečicama. Mada ja nemam ni osnovnih preduslova za karijeru influenserice. Telefon mi je marke koju ne znam ni izgovoriti, a za novi računar ću morati kreirati indiegogo kampanju. Jedina je sreća što nikada nisam živjela u iluziji da se i sloboda ne plaća.
Imajući u vidu da ste dugo u sferi kulture i umjetnosti, šta je po Vama najznačajnije u BiH u ovoj oblasti, šta je kulturni i umjetnički ponos BiH?
Imamo vrhunsku generaciju novih književnika/ca, ne koristim namjerno termin mladi jer se osipam od njega, a godine su svakako konstrukt. Imamo vrhunske likovne umjetnike/ce koji preživljavaju, kao i književnici/e, od rezidencije do rezidencije. S filmom smo osvojili sve što se osvojiti moglo. Uz malo više reda i finansijske podrške, čuda bismo pravili. Pogledajmo samo primjer Mladena Miljanovića i šta se desi kada dobije priliku da izlaže na Bijenalu u Veneciji i kakvu karijeru, uz sve prethodne rezultate, napravi. A i oko te Venecije smo se kilavili godinama, dozvoljavajući birokratiji da bude ispred umjetnosti. Iako Damir Šagolj s razlogom nikada za sebe neće reći da je umjetnički fotograf, ali njegov primjer i Pulicer pokazuju kakav smo rasadnik. Ili Hemon i njegov planetarni uspjeh. Mi smo samo žrtve malog jezika i malih budžeta.
Koje su neke lijepe stvari koje ste doživjeli kroz Vaš posao, a koje i nisu tako lijepe...
Lijepo je naprimjer kad mi pokojni Ljubiša Samardžić autobusom pošalje DVD u vrijeme prije wetransfera, kada sa mojim kolegama/icama i sa mnom pokojni Izet Kiko Sarajlić podijeli viski koji je te večeri dobio od nekoga na prvim Evropskim književnim susretima u Sarajevu. Kada oni/e koje sam posvećeno čitala postanu moji prijatelji/ce, kada zadovoljim vlastita visoka očekivanja i s vremenske distance pročitam neki svoj tekst i kažem: „nije ovo loše“. Neka mjesta na kojima sam bila i ljudi koje sam srela isključivo su rezultat profesije. Ono što je ni najmanje lijepo, a vezano za novinarstvo, je prekarnička pozicija u koju smo dovedeni/e ili smo se sami/e, praveći kompromise, doveli/e.
U narednom periodu na Portalu Buka radićete intervjue sa ljudima iz svijeta kulture, upravo i sami dajete jedan intervju. Koliko je važan dijalog, razgovor sa ljudima koji su nešto uradili, postigli? Koliko smo danas zaboravili razgovor?
Dijalog je najvažniji, u bilo kojoj formi, iz bilo kog razloga. Čak ni konflikt nije nužno negativan, barem tako kaže moj psihoterapeut. Zaboravili/e smo razgovarati. A prije toga smo zaboravili/e slušati. Razgovori sa ljudima koji su nešto postigli, osim informacija nerijetko su inspiracija i za publiku i za one koji intervju rade. Mnogo sam naučila od mojih sagovornika/ca i hvala im na tome.
Kada su intervjui u pitanju ko je osoba sa kojom niste razgovarali, a željeli biste. Za mene je to filozof Slovoj Žižek, ali uvijek kažem sebi možda se desi. Koje intervjue biste mogli najaviti za Buku?
Za početak vjerujem da je važno vrijeme. I da ne moramo sve sad i odmah. Možemo mi i da se na glavu nasadimo, ali ako se ne desi neka vrsta hemije između novinara/ke i sagovornika/ce, piši propalo. Mislim da sam najbolje intervjue uradila onda kad se sve poklopilo, uključujući i to vrijeme, odnosno vlastitu zrelost. E, ko mi je neostvarena želja. Za sada jedino Marina Abramović, dobar dio vlastitog boravka u Americi sam potrošila ne bi li se to dogodilo. Njen tim asistenata i ja nismo uspjeli naći zajednički jezik. Zapravo ja nisam uspjela da ispunim listu želja. Za Buku nećemo sve okrivati, osim da ćemo nastojati da za početak uradim intervjue sa najznačajnijim domaćim i regionalnim književnicima/ama.
I za kraj, jedno „ljetno pitanje“, koje biste nam knjige preporučili za čitanje?
S obzirom na tempo života, nemamo luksuz za šarene knjige, a možda bih i ja nekada posegnula u debeloj hladovini za kakvim Dnevnikom šopingholičarke. Ovo mi je teško pitanje jer za one knjige koje je samo Buybook objavio u zadnjih mjesec dana treba dvogodišnji a ne godišnji odmor. Pa neka budu tri preporuke. „Kintsugi tijela“, Senke Marić, reizdanje „Mame Leone“ Miljenka Jergovića i „Me'med, crvena bandana i pahuljica“ Semezdina Mehmedinovića.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
