Banjalučanka Vesna Zarić, predsjednica udruženja „DIABETno1“ već duže vrijeme se bori za bolji položaj oboljelih od šećerne bolesti u Srpskoj. Sa njom smo razgovarali o najvećim problemima dijabetičara životno ovisnih o inzulinu, među kojima su najveći nedovoljan broj trakica za kontrolu šećera, ukidanje savjetovališta, nepostojanje adekvatnog registra oboljelih i edukacija, koja se svela na samo jedan dan u godini - 14. novembar.
“Život sa dijabetesom je prilično komplikovan u smislu stalne kontrole, 24 sata dnevno, 7 dana u nedelji, 365 dana u godini. Lijekovi koje imamo dostupne u Banjaluci, ali i cijeloj Republici Srpskoj su najboljeg kvaliteta, ako govorimo iz pozicije dijabetesa tipa 1. To su najnoviji inzulini, koji su u nekim dijelovima svijeta još uvijek nedostupni. Međutim, liječenje ne podrazumijeva samo inzulin, za regulisanje bolesti potrebno je prije svega izmjeriti šećer u krvi, što se vrši uz pomoć kontrolnih trakica. Tek kada se izmjeri šećer, na osnovu datih vrijednosti daje se doza inzulina i pojede obrok kako bi se na kraju dobio rezultat koji je zadovoljavajući. Nažalost, mi nemamo dovoljan broj trakica za mjerenje šećera u krvi, tako da na kraju svakog mjeseca oboljeli od dijabetisa tipa 1 moraju sebi da dokupe 1 do 2 pakovanja, a cijena jednog je 35 - 45 KM. Ako ovome dodate i ishranu koja je poprilično skupa, te lijekove - neki se moraju platiti, neki doplatiti, na kraju mjeseca sve košta više od prosječne plate”, pojasnila je Zarić.
Na pitanje koliko ima oboljelih u RS, naša sagovornica kaže da registar o oboljelima nemamo, već samo podatak da je u odnosu na ukupno stanovništvo oboljelih oko 3 posto, s tim da je na inzulinu 18. 742 oboljelih.
Kontaktirali ste Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske kako bi se postojeći Pravilnik izmijenio?
Da, jer smatramo da nije dobar. Po njemu, stariji od 18 god na intenziviranoj terapiji imaju 600 trakica godišnje, do 18 god, trudnice i oboljeli na inzulinskim pumpama 1.200 godišnje, dok oni koji su na inzulinu, ali nisu na intenziviranoj terapiji 150 godišnje. Poslali smo im prijedlog novog Pravilnika sa planom koliko bi koji oboljeli trebalo da dobije trakica i isti su prvo rekli da će uvažiti, ali su nam nakon toga poslali odbijenicu sa objašnjenjem nacionalnog koordinatora za kontrolu dijabetesa u RS da oni nemaju adekvatan registar oboljelih, te je samim tim nemoguće znati koliko kome ide trakica. Tada je nacionalni koordinator predložio svoju promjenu pravilnika na koju mi nećemo da pristanemo zato što mislimo da će njim biti oštećeni oboljeli i tipa 1 i tipa 2.
Poređenja radi, kako je ovo pitanje riješeno u susjednim zemljama?
Razvijene države izlaze u susret pacijentima, prije svega iz ekonomskog razloga, jer dijabetes izaziva niz komplikacija koje nisu nimalo jeftine, poput komplikacija kardiovaskularnog sistema, ili oftalmoloških i nefroloških. Nerijetko pacijenti završavaju na dijalizama, a i amputacije su sve češće. Stoga su evropske zemlje već odavno zamijenile trakice senzorima putem kojih se vrše očitanja vrijednosti šećera u krvi, a da se pri tome ne morate pet puta dnevno bosti u jagodicu prsta i putem aparatića i trakice mjeriti nivo šećera u krvi. Pored izuzetne komocije, vi na ovaj način u svakom trenutku imate i podatak koliki vam je nivo šećera, čime u ogromnoj mjeri spriječavate nastanak komplikacija koje su izuzetno skupe.
Navešću primjer Slovenije, gdje su trakice već godinu-dvije prošlost i Hrvatske, gdje se upravo ovih dana dešavaju znatni koraci za olakšavanje života oboljelih. Tako od sada pacijenti u Hrvatskoj imaju mogućnost da izaberu žele li koristiti senzore ili trake. Mi smo izračunali da su senzori jeftiniji za korištenje od trakica. Tako primjerice dva koštaju 240 KM i pokrivaju mjesec dana, a toliko koštaju i trakice koje se mjesečno utroše na mjerenje šećera.
Kod nas je loše i što se skidaju određeni lijekovi sa liste A. To se dogodilo u avgustu prošle godine kada su antidijabetici, DPP-4 inhibitori, sa liste A prešli su na listu B, a to znači da oboljeli od dijabetisa tipa 2 koji su koristili ove lijekove na preporuku endokrinologa koji imaju problem jer ih sada moraju plaćati ili doplaćivati. Fond ZO je dao indikacije za ove lijekove u kojima uopšte nisu navedeni pacijenti sa bubrežnom insuficijencijom. Njima često inzulin nije potreban i navedeni lijekovi su jedini koje oni smiju koristiti.
Fond zdravstvenog osiguranja (FZO) Republike Srpske je nedavno obezbijedio 100.000 KM za nabavku 25 insulinskih pumpi za osiguranike koji boluju od dijabetesa. Da li je to zadovoljavajući pomak?
Inzulinske pumpe svakako olakšavaju svakodnevni život. Kontrola šećerne bolesti znatno je bolja, nema većih oscilacija, ali je i dalje potrebna redovna samokontrola glukoze u krvi. U Sloveniji oko 80 posto djece oboljele od šećerne bolesti već je dobilo inzulinsku pumpu na račun države, a stručnjaci navode da taj uređaj štedi novac zdravstvu, jer uveliko sprečava posljedice progresije bolesti.
Svakako bih pohvalila ovu investiciju jer ranije je Fond plaćao potrošni materijal za inzulinsku pumpu, ali njih su pacijenti nabavljali sami. Cijena jedne je 5.600 KM, garancija 4 godine. Ipak, niti jedna pumpa još uvijek nije dodijeljena nikom, niti se zna pravilo po kojem će se pumpe dodjeljivati.
U svom zahtjevu za izmjenu Prvilnika ste naveli da želite da ponovo počne sa radom Savjetovališta za dijabetes. O čemu je riječ?
Savjetovališta su ranije postojala, pri domovima zdravlja i time je edukacija bila dostupna široj populaciji. Takođe, u Kliničkom centru Banjaluka, sprovodila se edukacija za pacijente na intenziviranoj inzulinskoj terapiji, po ugledu na najsavremenije centre koji se bave dijabetesom, i ta edukacija je bila čak i značajnija od najskupljih inzulina. Rad u malim grupama posebno osnažuje oboljele, kroz razmjenu iskustava. Zašto su ukinuta zaista mi nije jasno, niti je ko od odgovornih dao objašnjenje zašto se u Univerzitetskom centru edukacija oboljelih od dijabetesa više ne sprovodi. Nažalost, i u većini drugih mijesta, edukacija nije dostupna
Savjetovališta ne postoje, ne postoji edukacija, pretpostavljam da se ni u javnosti o dijabetesu ne govori dovoljno?
Kod nas se samo 14. novembra govori o dijabetesu. Tada se organizuju punktovi besplatne kontrole nivoa šećera u krvi i tada se naslušamo radijskih i televizijskih priloga ili načitamo tekstova o tome kako je dijabetes tihi ubica, kako je poprimio ogromne razmjere, da obolijeva sve više djece.
To hitno treba promijeniti i početi raditi, ne samo na edukaciji, već i prevenciji i to još u vrtićkom dobu, preko ishrane, kretanja, faktora rizika, svega.
Za sve to je neophodna briga i pomoć od strane države, odnosno resornog Ministarstva zdravlja, jer bez njih nema ni mogućnosti da se na pravi način zaštiti zdravlje, prije svega djece, a onda i svih ostalih.
O dijabetesu ukratko
Dijabetes ili šećerna bolest je najčeće oboljenje metabolizma koje pogoršava kvalitet i dužinu života pacijenta. Glavni uzročnik je relativni ili apsolutni nedostatak insulina.
Dijabetesa ima tri oblika - tip 1,tip 2 i gestacijski dijabetes
Tip 1 se javlja kod dece i u mlađem uzrastu, počinje vrlo naglo, a javlja se i kod potpuno zdravih, čak i kod mršavih osoba, a odmah treba krenuti sa insulinskim lečenjem.
Tip 2 javlja se u starijem uzrastu, najčešće kod gojaznih osoba. Za ovaj tip dijabetesa, podmuklog i sporog početka, postoji pristup koji može da dovede do smanjenja rizika za dijabetes, a to je jedan skup mjera, odnosno ponovnog uspostavljanja vrste zdravog života, koji podrazumjeva poboljšan, zdrav način ishrane i povećanje fizičke aktivnosti.
Tip 2 je bolest koja naoko izgleda blaga, tako da je veoma mnogo osoba koje boluju, a da to ne znaju-smatra se da na osobu koja zna da ima dijabetes dolazi jedna koja to ne zna.
Gestacijski dijabetes se javlja u trudnoći i najčešće je pokazatelj inzulinske rezistencije. Trudnoće opterećene gestacijskim dijabetesom su u svakom slučaju rizične trudnoće te je neophodna adekvatna medicinska terapija.
