Vijest od prije nekoliko dana da je Drago Ćosić, sportski komentator Hrvatske televizije koji je prenosio Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, svečano dočekan tokom boravka u rodnom Tesliću, uglavnom je tretirana posprdno, u rubrikama rezerviranim za bizarnosti, tipa "i to se događa". Smiješno je, navodno, bilo to, što su ljudi koji su euforično dočekali komentatora Ćosića, zatucani, neinformirani, neznanjem ostrašćeni, pa običnog sportskog novinara doživljavaju kao jednog od "Vatrenih", ravnporavnog sudionika hrvatskog nogometnog čuda, smatraju ga nacionalnim herojom nešto manjim odDejana LovrenaiZlatka Dalića, a znatno većim odDavora ŠukeraiZdravka Mamića.
Nije, barem meni, doček Ćosića u Tesliću bio nimalo bizaran, niti je bio, kako se javno sugerira, smiješna provincijska zabava. Bilo je u njemu neke skoro zaboravljene, poražene i prokazane lokalpatrioske topline i čednosti. "Jebo te, koliko nas ima", kazao je iznenađeni i ozareni Ćosić pred nekoliko tisuća teslićkih Hrvata. Iskreno, da nije bilo Drage Ćosića i njegovog dolaska u rodni grad i medijske pozornosti kojom je sve praćeno, ko bi ikada znao, ili podsjetio da hrvatska zajednica uopće postoji u općini u kojoj su do rata Hrvati činili trećinu stanovništva. Kako su teslićki Hrvati, kao i njihovi sunarodnici iz okolnih općina nestali iz tog dijela Bosne i Hercgovine, kako su humano raseljeni po BiH (manje) i Hrvatskoj (mnogo više) uglavnom je poznato, barem onim koji to žele znati.
Doček Drage Ćosića, masovan i euforičan, pokazuje da taj nehumani, zločinački projekat nije do kraja završen, čak i ukoliko su, a vjerojatno i nažalost jesu, većinu novinarovih fanova činili teslićki Hrvati koji su iz dijaspore došli na ljetne ferije. Dragan Ćović, za razliku od Drage Ćosića, ne obilazi Teslić, niti mu je taj dio domovine-dodikovine i po čemu zanimjiv.
JE LI TESLA BIO IZ TESLIĆA
Dragu Ćosića nije u Tesliću dočekalo lokalno poltičko rukovodstvo, niti je to očekivao, ali je Dejana Lovrena, jednog od heroja blistavog uspjeha Hrvatske u Rusiji, nakon povratka iz Rusije i slavlja u Hrvatskoj, u Kaknju primilo i čestitalo mu općinsko čelništvo. U Lovrenovoj rodnoj Kraljevoj Sutjesci na njegovom dočeku se okupilo također koja tisuća lokalnih Hrvata, od kojih, opet, na žalost, većina tu predivnu varošicu obilaze sporadično, ljeti, ili za zimske blagdane. Nogometaš "Liverpoola" najavio je da će u Sutjesci graditi starački dom, što je lijepo znati, mada bi bilo neuporedivo ugodnije uhu čuti da će mještanima pokloniti kakav sportsko-rekreativni objekat. Nažalost, starcima koji pretežno naseljavaju Sutjesku, nije do sporta i reakreacije.
Nije sport ovoga ljeta u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u regiji, generirao samo negativne emocije, nacionalizam i ekstremizam, masovne izljeve šovinističkih i fašistički resentimana. Niti je sport, mada bi mnogi voljeli da jeste, samo Thompson na Jelaćića placu, nisu uvrede albanskim nogometašima u dresovima Švicarske, niti ponižavanje kosovskih košarkaša od učesnika u predizbornom srbovanju u Bosni i Hercegovini.
Sport je, pored ostalog, onaj divan doček i veličanstven aplauz za najbolju odbojkašicu svijeta reprezentativku Srbije Tijanu Bošković, ovih dana u sportskoj dvorani u Kaknju. Poznata je ta priča, a opet je treba iznova obnavljati i dopunjavati da njeno mjesto ne bi zauzeli nevažne efemerne, ekspresne sportske nus-pojave, koje, zapravo, i nisu sportske. Tijana Bošković, djevojka rođena u Bileći, najbolja svjetska odbojkašica, reprezentativka je Srbije koja hljeb zarađuje u Turskoj. Prije nekoliko mjeseci tokom posjete toj zemlji ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak je sjajnoj odbojkašici uručio diplomatski pasoš. Tijanina starija sestra Dajana Bošković je reprezentativka Bosne i Hercegovine. Igrala je košarku na američkim sveučilištima i odazvala se pozivu selektora da igra za BiH. U dvije utakmice koje su ovih dana igrale (i pobijedile) bosanskhercegovačke odbojkašice, Dajana je bila najbolja igračica.
Na utakmicu protiv Latvije u Kaknju kao podrška sestri i cijelom ženskom timu BiH, stigla je Tijana Bošković, i nagrađena ogromnim pljeskom i podrškom. Mogao bi se sa sestrama Boškovič, koje igraju za dvije različite reprezentacije, ako se naše odbojkašice plasiraju na Evropsko prvenstvo, ponoviti slučaj sa mostarskom braćom Karaćić, Ivanom i Igorom, rukometašima, koji su se na SP u Kataru našli na suprotnim stranama: jedan je igrao za Hrvatsku, drugi za Bosnu i Hercegovinu.
U STAMBOLU NA BOSFORU BOLAN DUŠKO LEŽI
Duško Vujošević, selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, ovih dana očekuje transplantaciju bubrega u bolnici u Turskoj. Od prošle godine veliki košarkaški stručnjak vodi teške bitke na dva za njega očito podjednako važna fronta: opakom bolešću koja mu podlo narušava vitalne organe i, istovremeno, zahtjevnu i kompliciranu borbu za plasman na Svjetsko prvenstvo u košarci. Problemi koje je imao, i ima na ovoj drugoj bojišnici, svako su se morale odraziti na prvu, opće zdravstvenu sliku koja se komplicirala uoči i nakon svake reprezentativne utakmice.
Vujošević se prije prošlog mini-ciklusa požalio na zdravlje Bogdanu Tanjeviću, a Boša mu rekao: "Idi na operaciju čovječe, ne igraj se sa zdravljem" "Nemoj mi samo ti to govoriti, pa ti si utakmice turske reprezentacije vodio u pauzi između dvije kemoterapije", podsjetio ga je Vujošević na sportsku i medicinsku dramu koju je Tanjević proživljavao tokom Svjetskog prvenstva u Turskoj 2010 godine kada je domaća selekcija osvojila drugo mjesto." "Da, moj dragi Dule, ali meni je Erdogan nakon te medalje dao turski pasoš, primio nas sa najvećim državničkim počastima, a nisam siguran da ćeš ti išta od toga dobiti od BiH!"
Duško Vujošević jedna je od najfiscinantijih ličnosti i najboljih "stvari" koji su se (gotovo da bi se moglo reći, "ničim izazvan") dogodile Bosni i Hercegovini nakon rata. Respektabilan trener, jedan od najboljih u Evropi, obrazovana, svestrana ličnost jasnih vrjednosnih, moralnih i intelektualnih standarda i kriterijuma, posljedica, intenacionalista, antifašista i borac protiv svih vrsta nepravde, od socijalnih do sportsko-mafijaških; takvog Vujoševića, moralno i stručno superiornog , se naporosto ne može upoređivati sa bilo kim u poslijeratnom regionalnom sportskom i javnom životu. Njegova pljuska parohijskom primitivizmu i hajdučiji (oca i sina) Dodika snažnija je i dugotrajnija od svih podvriskivanja bošnjačkih "patriota", jer je iskrena i bez kalkulacija . Niko nije tako neposredno, ličnim primjerom, pa i golim životom, kao Duško Vujošević, pokazao da je sport veliki, neprikosnoven, nezamjenjiv agens društvene integracije, solidarnosti, požrtvovanosti, samo kada je univerzalan, kada dokida granice među zemljama, državama, ljudima, kada prkosi primitivizmu i svim vrstama fobija i i "izama".
Zato bi bilo značajno, a možda i neophodno, jer mu to spada u opis državničkog posla, da Bakir Izetbegović pokaže brigu za liječenje Duško Vujoševića u Tuskoj, barem koliko je njegov ahbab Erdogan pokazao brigu i skrb za Bošu Tanjevića. Bosna se gradi, ako se to želi iskreno i bez fige u džepu, bez zajnih namjera i javnih ašikovanja sa šovinizmom, i primjerima poput Ćosića u Tesliću, Lovrena i Boškovićke u Kaknju i Duleta Vujoševića i Roberta Prosinečkom na čelu najpopularnijih nacionalnih sportskih selekcija!
