<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Škopljenje Kočića masnim rukama

Kolumna

Nisu li trebali ovakav grad sa ovakvim nakanama, cenzorima, politikom, kulturom, ksenofobijom i ostalim zamlatama tjerati negdje u neku srednjeazijsku pripizdinu? Čečeniju npr.

24. august 2018, 12:00

Svi ste čuli za manifestaciju Kočićev zbor, koja je sama sebi skočila u usta. Od književnog zborovanja pretvorila se u podšatorsko lokanje, oblokavanje i hvatanje striptizeta masnim rukama za guzicu. Već decenijama. I neka je!

Sijede glave među sisama i guzicama

Eto, baš taj Zbor, koji nosi ime nesrećnog tribuna narodnog Petra Kočića i navijek je mjera plebsa i njegovih tananih osjećanja. Kako sada stvari stoje, ostaće tako sa tendencijom pojačanog pornografisanja u bukvalnom smislu.

Ali, to je tek površinski sloj, tek opna na tumoru Banjaluke i Republike Srpske. Kočićev zbor ima tih nekoliko manifestacija koje nose prefiks književne, pjesničke i slično. Nađu se neki ljudi, pa podno loše replike Kočićeve straćare na Zmijanju, lamentiraju kako »nema kulture», kako «niko ne čita» i slične zamlate. Ako. Bolje i to nego (isključivi) redovi sisa i guzica. Poneka sijeda glava zamijeni pjevaljku Perinim stihom ili odlomkom iz «Jazavca».

A onda su došli crni dani i za tzv. kulturu, koja je onako bila pučka jeftinoća i priperak onim sisama i guzicama.

Evo, ove godine Tanja Stupar Trifunović kao nositeljica Evropske književne nagrade i kao jedna od ponajboljih kreatora pisane riječi u BiH, dobila je poziv da učestvuje na manifestaciji otvaranja Kočićevog zbora. Nego šta! Kako i dolikuje za Banjaluku, grad koji pretenduje da bude Evropska kulturna prijestonica. 

Kad ono prc!

Pjesma na metar i lapot pod šatorom

Organizatori su joj bez bilo kakvog suvislog objašnjenja otkazali gostoprimstvo. I to hinjski i kukavički bez potpisa osobe koja odbija da vidi Tanju na pozornici. Dakako, objašnjenje da je Tanjina pjesma «Razmnožavanje domaćih životinja» predugačka nema nikakvu razumsku osnovu. Pjesma predugačka? Šta to znači? Da će 3 minuta recitovanja namjesto 90 sekundi ugroziti svečano otvaranje?

Ili je ipak problem u sadržaju «Razmnožavanja»? U onom lapotu koji ubija oceorganizatore, a kojeg baš do kraja i nisu svjesni? U onom praiskonskom, animalnom strahu od nerazumljivog, koji vrišti pod patronatom moždanog uskoka-A šta ako nas Trifunovićeva zajebava? Ili još gore, a šta ako zajebava našu presvetu Republiku Srpsku, njenog vođu, ideologiju i sve ostalo na čemu počivaju bespogovorne fotelje kantara lokalne ur-kulturice?

Zabraniti, nego šta! Otkazati! Turiti u bunker! I naravno, praviti se lud, pa ne odgovarati na pitanja onih pet novinara koji još uvijek pitaju, koji vam je moj, gospodo organizatori?

A organizatori su: i Grad Banjaluka i Udruženje književnika RS-a i Akademija umjetnosti zadužena za scenario. I pogađate, niko nije kriv. Pa onda treba pretpostaviti da su se i Trifunovićeva i njeno «Razmnožavanje domaćih životinja» samoukinuli. Zapravo, bilo bi najbolje da su se samoukinuli i da nisu ni pozvani na ovu farsičnu pučku zabavu. 

No, kako god, baš je zabrana od strane ovakvih jazavaca, kojima Kočićev nije ni do koljena, baš je ovakva zabrana potvrda znanja, rada, talenta i uspjeha Tanje Stupar-Trifunović.

Strani plaćenik Petar Kočić

A kad smo kod Kočića, ne bi taj sa svojim likom&djelom mogao ni prismrditi današnjem Kočićevom zboru. Sa svojim radom punim referenci na jednako, uvijek jednako bahatu, tiransku i osionu vlast, odavno bi popio epitet ludog plaćenika, soroševca, drugosrbijanca ili šta sve ne. Ne bi se tako uškopljen Kočić obveselio Banjaluci, niti bi se Banjaluka, oglodana jabuka, obradovala Petru. Jok! Možda bi zaslužio muk i prezrenje onog svog slobodarskog psa, ali javno izvođenje nekog «Jazavca pred sudom», koji je napisan 2018., e toga ne bi bilo.

Jer, Banjaluka se navodno kandiduje za evropsku kulturnu prijestonicu. Jer Banjaluka iz dana u dan puca sebi u obje noge svojim gafovima-od protjerivanja Tanje Šljivar, scenografkinje, do zabrane poezije njene imenjakinje Stupar-Trifunović. Od «slučajnog» pucnja u Ferhadiju, pa, vraćajući se unazad, do bestijalnih Dodikovih izjava o urlikanju ezana...

Ima toga još, no zdrav razum se pita, nisu li se organizatori, koji navodno gone Banjaluku u evropsku familiju malo zajebali? Nisu li trebali ovakav grad sa ovakvim nakanama, cenzorima, politikom, ksenofobijom i ostalim zamlatama tjerati negdje u neku srednjeazijsku pripizdinu? Čečeniju npr. Guberniju sa Putinovim namjesnicima, kojom vladaju Kadirov i tirančićići mu?

U uncu je tako!

Draže nam je rusko govno od Tanje!

A evo i zašto, onog trena kada je Tanji Stupar-Trifunović bio zabranjen dolazak i učešće na otvaranju Kočićevog zbora, poziv za isti je dobio Zaharij Prilepin. Ruski pisac. Osrednji, kičast, sa lošim rukopisom. No, šta fali i lošiji su nastupali.

Pa, fali i to mnogo. Vajni Zaharij u slobodno vrijeme je ruski terorista koji vježba sebe i svoju municiju po istočnoj Ukrajini i Dombasu. Logično je da je takvom čovjeku uskraćen ulazak u BiH.

I onda su se RTRS, Dodik, direktorica biblioteke RS  Ljilja Petrović-Zečić, horski raskrivili i krokodilske suze lili što im ne dolazi jedan ratni bonvivan. Jebo sad evropskog laureata Tanju Stupar-Trifunović i njene nagrade. Po sistemu draže mi je rusko govno, preciznije ruski loš pisac-separatista od domaće genijalke, naša Banjaluka i prateća joj prćija nezadrživo srljaju u mentalnu rusku guberniju.

Ko biva, ako ne možemo biti otvoreni Putinovi robovi, barem uz pomoć Kuste i ekipe možemo dovoditi sumnjivce odtamo. Jer Banjaluka poput onomad Šaume to može podnijeti. To je ta “kulturna evropska prijestonica». Pod uslovom da je Grozni svjetionik naravno.

To je ta mahala od Šehera do Budžaka, koja je postala misaona gubernijica od Srpskih Toplica do Obilićeva.

Nema ovdje odavno šta da draži ni Ćopić ni Nušić, niti Petar Kočić koji onako zarobljen u bronzi promatra zapišavanje od Manjače do Banjaluke.

Nego, pustimo mi njih, bitno je da prije hvatanja pjevaljke za guzicu operemo ruke. Ne zbog ruku, pjevaljke i guzice, nego što uvijek možemo naletjeti na Baju gore na Zboru. A on, osim što ne voli poeziju,  ne podnosi da se rukuje sa masnoprstom bijedom.

Jednom Tanja Stupar-Trifunović napisa:

«Što pišeš ta sranja

Rekla si mi objasniću ti kako mudrom preraspodjelom sredstava preživjeti sve ovo

Bila si praktična u podukama

Zemlja je na pola raspuknuta stvar gdje jedni teže dobru drugi zlu

a pisci vazda nervnom rastrojstvu između..»

Slabo čitamo...