Njemačka je trebala biti primjer za rješavanje globalnog zagrijavanja. U 2007. godini, vlada ove zemlje objavila je da će smanjiti emisiju stakleničkih gasova za 40 odsto do 2020 godine. To je bio hrabar, ambiciozan cilj, za koji su naučnici rekli da je neophodan u svim razvijenim zemljama. Ako bi Njemačka to uspjela, dokazala bi da je taj cilj moguće ostvariti, piše Emily Atkin za Wired.com.
Do sada je Njemačka smanjila emisiju stakleničkih gasova za 27.7 odsto— što je zapanjujući uspjeh za razvijenu zemlju sa visoko razvijenim proizvodnim sektorom. Ali sa tek nešto više od jedne godine do isteka roka, uprkos izdvajanju $580 milijardi za niskougljični energetski sistem, ova zemlja vjerovatno neće uspjeti ostvariti svoje ciljeve u vezi sa smanjenjem štetnih emisija karbondioksida,” objavio je Bloomberg News. Razlog za to bi mogao biti, ne neki sofisticirani planovi solarne industrije, već mnogo jednostavniji: automobili.
“U vrijeme kada su postavili svoje ciljeve, bili su veoma ambiciozni,” kazala je Patricia Espinosa, visoki službenik UN-a za klimatske promjene za Bloomberg. “Ono što se desilo jeste da se industrija – naročito automobilska industrija – nije priključila.”
Zasigurno da je važno mijenjati način na koji proizvodimo struju za svoje domove i industriju, ali kao što neuspjeh Njemačke pokazuje, jedini način da postignemo neophodno drastično smanjenje emisija, kako bismo se borili protiv globalnog zagrijavanja, jeste potpuna reforma automobilske industrije i kluture koja je okružuje. Jedino pitanje koje ostaje je kako to učiniti.
U 2010. godini, studija NASA-e pokazala je da automobili zvanično najviše doprinose zagađenju koje uzrokuje klimatske promjene.
Zapravo, saobraćaj je sada najveći izvor emisija karbon-dioksida u Americi – i tako je već dvije godine prema analizi Rhodium Group.
Prošle godine, emisija stakleničkih gasova u Njemačkoj je smanjena, najviše zahvaljujući zatvaranju elektrana na ugalj, izvještava Reuters. U međuvremenu, emisije od saobraćaja porasle su za 2.3 odsto, “Dok se povećava prodaja automobilima, i privredni procvat znači više teških vozila na cesti.” Njemački transportni sektor ostaje drugi najveći izvor emisija stakleničkih gasova, ali ako se ovaj trend nastavi, mogao bi uskoro postati prvi.
Iza Japana i SAD-a, Njemačka je treći najveći prozvođač automobila na svijetu – dom za BMW, Audi, Mercedes Benz, i Volkswagen. Ovi brendovi i ekonomski prosperitet koji su donijeli zemlji oblikuju njemačke kulturne i političke identitete. “Nijedna druga industrija nije toliko važna,” kazao je za CNN Arndt Ellinghorst, šef Global Automotive Research u Evercore.
Sličan fenomen postoji i u Americi, gdje četvorotočkaši simbolizuju gotovo svaki kliše američkog ponosa: bogatstvo, mogućnost individualnog izražavanja i ličnu slobodu. Naročito sloboda nije nešto što se može olako odbaciti, napisao je Edward Humes u The Atlantic 2016. godine. “Ovo pouzdano prevozno sredstvo, uvijek tu, uvijek spremno, bez rasporeda vožnje osim onog njegovog vlasnika. Autobusi to ne mogu. Vozovi to ne mogu. Čak i na Uber morate čekati.”
Kulturološka ljubav prema automobilima – i politički uticaj automobilske industrije – do sada su sprečavali pritisak javnosti neophodan da bi se podstakle veće promjene u mnogim razvijenim nacijama. Ali šta bi bilo da te barijere ne postoje. Kako bi razvijene zemlje mogle promijeniti svoje propise u vezi sa automobilima da bi riješile problem klimatskih promjena?
Da bi Njemačka postigla svoje ciljeve za smanjenje emisija “pola ljudi koji sada koriste svoje automobile sami morali bi se prebaciti na bicikle, javni prevoz ili dijeljenje automobila,” kazao je Heinrich Strößenreuther, savjetnik za saobraćaj iz Berlina. Za to bi bili potrebni drastični zakoni, kao npr. da lokalne vlasti zabrane automobile sa visokim emisijama u naseljenim mjestima kao što su gradovi. (Što glavni grad automobilske industrije Štutgart zapravo i razmatra). Takođe bi bile potrebne velike vladine investicije u saobraćajnu infrastrukturu: “Novi sistem saobraćaja koji povezuje bicikle, autobuse, vozove i zajedničke automobile, sve to kontrolisano putem digitalnih platform, omogućavajući korisnicima da se na najbrži inajjeftiniji način prevezu od tačke A do tačke B —ali bez svojih vlastitih auta,” kazao je Schwägerl.
Moglo bi se proći i sa skromnijim infrastrukturnim ulaganjima kada bi vlade tražile od proizvođača automobila da svoja vozila učine efikasnijim u smislu potrošnje goriva. Problem je što većina proizvođača nastoje ispuniti te uslove fokusirajući se na električne automobile. Ako se ti automobile pune strujom koja je proizvedena u elektranama na ugalj, oni stvaraju “više emisija nego automobili koji troši gorivo,” kazao je stručnjak za energiju Dénes Csala prošle godine. “Da bi takav prelaz zaista smanjio neto emisije, struja kojom se napajaju ti automobili mora biti iz obnovljivih izvora.”
Najefikasnije rješenje bi bilo kombinovati ove politike. Vlade bi zahtijevale drastična poboljšanja kada je u pitanju potrošnja goriva u automobilima na gorivo, istovremeno ulažući u infrastrukturu za punjenje električnih automobila iz obnovljivih izvora. Istovremeno, gradovi bi uradili remont javnog saobraćaja, dodajući više bicikala, vozova, autobusa i zajedničkih automobila. Manje ljudi bi posjedovalo automobile.
U jednom trenutku, SAD su bile na dobrom putu ka uvođenju nekih od ovih promjena. U 2012. godini, administracija Baraka Obame uvela je zakone koji zahtijevaju od proizvođača automobila da do 2025. godine maltene uduplaju ekonomičnost putničkih automobila u smislu potrošnje goriva. Međutim, Trumpova administracija je početkom mjeseca objavila povlačenje ovih propisa. Njihova namjera je, kazali su, da ponovo "učine automobile velikim".
Moderni automobili koje žele sačuvati i način na koji ih koristimo, daleko je od "velikog". Naravno, tu je klimatski uticaj – očekuju se trilionske štete po ekonomiju zbog ekstremnih vremenskih uslova i rasta nivoa mora, za koje su dijelom krivi naši izduvni gasovi. Ali 53,000 Amerikanaca svake godine prerano umre zbog zagađenosti koju izazivaju automobili, a saobraćajne nesreće su među vodećim uzrokom smrti u SAD-u. “Da su američke ceste ratna zona, bile bi najopasniji front na kojem se američka vojska ikada borila,” napisao je Humes. A svakim danom su sve opasnije, zaključuje Emily Atkin za Wired.com.
