Samo angažman u politici omogućava da realizujete svoje ideje. Možete da budete najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio vlasti, sve je to zabluda.’
Ovo gore je izjava osobe koja bi, po svim normama i parametrima, trebalo da izražava ili izvršava najvišu funkciju u državi, onu od koje sve zavisi – predsjednika SNSD-a. Izjava je pala na najplodnije moguće tle, u glave i misli mladihsocijaldemokrata okupljenih na otvaranju tradicionalnog kampa mladihsocijaldemokrata pod nazivom ,,EMESDIJADA 2018” na Jahorini.
Kakva strašna izjava, zar ne?
„Što, šta fali“ moglo bi se čuti širom naše, sarkazmom i cinizmom zadojene Republike.
„To i jeste tako, istina je to“, reći će mnogi VKV nihilisti.
„A jel nije tako?“ pitaće se nerijetki kritički dogmatici.
„Ajde bogati, pa tako je uvijek bilo i biće“, utješiće me pokoji portabl stoik.
Jeste, sve je tako. Priznam, neću da se lažemo, niko nije naivan, pa eto ni ja. Kad ne moram, naravno. Evo, ni sad ne moram, i reći ću otvoreno, vlast ili njena blizina zaista jeste afrodizijak za karijeru i lubrikant uspjeha, o čemu god da se radilo.
Opet, nešto me žulja kod ove izjave. Ne toliko njena brutalna iskrenost, niti to što je izazvala skoro nula rekacija u društvu koje je valjda već odavno otupilo na taj makijavelizam i javno izricanje društvenog darvinizma; ne, nije mi to zasmetalo toliko, koliko izbor publike kojoj se to govori. Naročito imajući u vidu izvor koji se toj publici obraća.
Mladi ljudi prosto ne bi trebalo da slušaju te stvari. Predsjednik države, stranke, autoritet bilo koje vrste ne bi trebalo da se obraća osobama koje se na njega ugledaju na taj način. Svijet ne smije da bude toliko ogoljen od iluzija i lišen snova, ne tako rano.
„Slušajte djeco, sve što vam učiteljica govori je laž. Prepišite na kontrolnom, dobijte pozitivnu, to se kasnije nigdje ne gleda. Fake it till you make it.“
Sve je to istina, i sve je to tako, ali, ne. Jednostavno ne.
Inače, ja imam psa i volim da ga šetam. Ujutro, u podne i naveče. Nekad i između, kad se nađe prilika. Češće nego ne, u te šetnje koje i nisu nešto pretjerano duge – mali pas, mala šetnja, hvala lijepo – ponesem slušalice i telefon pa slušam svašta. Jutros mi naleti Pink Floyd, „Another Brick in the Wall“.
Sjajna stvar. Odlična. Možda neprevaziđena. Ironija je što sam ja po pozivu i obrazovanju nastavnik, i, eto ga de, isto ne bi trebalo da slušam takve stvari. Ču‘ ej, „ostavi djecu na miru?!“.
„Another Brick in the Wall“ je odmah po puštanju postala planetarni hit, zaradivši veoma brzo kultni status. Valjda je to uspjela hvatajući sentiment nekoliko generacija o tome kako sebe vide u svijetu. Priznaćemo, motiv „neprilagođenosti svijetu“ i nije nešto firšak – sjećate se „Albatrosa“ iz trećeg razreda gimnazije? – ali da, stvarno je ostavila veliki pečat na mnoge ljude.
Da još malo produžim digresiju, pjesma je čak postala himna protesta u Južnoj Africi u vrijeme borbe protiv aparthejda, kao i mnogih anti-establišment pokreta širom svijeta do danas. Što je veliki uspjeh za pjesmu koja je skoro sva jedan refren.
Poruka pjesme je, zamislite, slojevita (kakav horor): priča o rigidnosti tadašnjeg školskog sistema u Britaniji (ili bilo gdje drugo, bilo kad, zparavo), ali i o tome kako taj školski sistem, otuđujući nas i oduzimajući nam individualnost, od nas stvara cigle u zidu.
Mi smo, eto, ukockane cigle i ličimo jedna na drugu a taj zid je prepreka koja stoji između nas, kontrolisanih i „uzidanih“ članova društva i nas nekontrolisanih i slobodnih individua, buntovnika i sanjara željnih slobode i svakojega što to značenje sa sobom nosi.
Mislim, tumačenja je mnogo, ali poruka je uglavnom to.
Razlog za digresiju koja je dugo trajala je taj što, kad malo bolje razmislimo, ova pjesma i njen bunt jesu izraz straha od neke vrste rutine koja postoji samo u dobro uhodanim, vješto rukovođenim i fino namještenim sistemima. To je dobro poznati motiv u popularnoj kulturi: ideš u školu, slušaš, učiš, dobiješ ocjene, završiš, zaposliš se, ideš poslije posla kući, večeraš, trošiš slobodno vrijeme na kojekakve malogrđanske tričarije, malo se brineš oko pikanterija potrošačkog mentaliteta i… to je to.
Umreš i nema te. Neka dosada prostog postojanja. Bljak.
Valjda to znači biti cigla u zidu. I valjda je bunt protiv toga neki korak unaprijed, neka evolucija, napredak mladog čovjeka ka nečemu – možda nekoj iluziji, zabludi, snu, šta li? Ali nečemu!
Osim što bi, da bi napravio bunt, odnosno evoluciju, korak naprijed, čovjek morao da ima neku tu polaznu tačku u odnosu na koju kreće tamo, naprijed? Da se buniš protiv načega, prvo moraš biti nešto, jel?
I to je ono što je zaista, zaista strašno u cijeloj ovoj priči: mladi ljudi koju su slušali izjavu Milorada Dodika ne mogu biti ni cigle!
Zamislite samo. Nemaš brate pravo na zabludu! Ne samo da nemaš pravo na dosadni, zacrtani, monotoni život od kog se ne bi mogla napisati ni razglednica; ne samo da nemaš pravo da očekuješ kako se tvoj život može odvijati na jedan sasvim predvidljiv, monoton i ničim interesantan način; ne, ti nemaš pravo ni da se NADAŠ da neke od tih stvari možeš da ostvariš, ako nisi u politici.
Ko još misli da će ovdje normalno da se upiše u školu, završi je, na osnovu ocjene dobiti posao, raditi ga do poenzije, i u penziji hraniti golubove u parku i pričati o vremenu? Ko se još zaista ovdje iskreno nada tome? Ima li ikoga da vjeruje da ga u životu očekuju rutine?
Naši omladinci nemaju ni toliko luksuza da budu jebene cigle, a kud da se bune protiv svog statusa jedne cigle u jednom zidu.
Jer, kako sad stvari stoje, samo angažman u politici omogućava da realizujete svoje ideje. Možete da budete najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio vlasti, sve je to zabluda. Ne može. Ne ide. Reko Mile. Reko predsjednik. Neki, nečega, svejedno čega.
A on valjda zna. On je učitelj. On je zid. On je arhitekta zida. A vi ste cigla u njegovom zidu i to je se čemu možete da se nadate.
Preuzeto sa bloga
