Sedmog
septembra u Bosni i Hercegovini počinje i zvanično predizborna kampanja. U
kakvoj atmosferi dočekujemo još jedne opšte izbore u BiH razgovarali smo sa
političkom analitičarkom Tanjom Topić.
U kakvoj atmosferi dočekujemo predizbornu kampanju u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ako to uopšte možemo nazvati predizborna, jer u njoj živimo stalno?
Dočekujemo je u potpuno zbunjujućoj i haotičnoj atmosferi. Ona jeste odavno počela i mislim da se građani djelovanjem političkih aktera jednostavno mrcvare, tako da se često pitam koliko će građani imati snage do dana izbora i koliko će moći podnijeti ovu povišenu političku temperaturu, koja traje u kontinuitetu. Uvrede, omalovažavanje političkih protivnika, stalna proizvodnja straha,tako da se bojim da je građanin, onaj mali, obični, prosječni, toliko sluđen da jednostavno ne uspijeva jasno da vidi, razazna ni političke poruke, ni programe, ni ono što mu politički akteri u ovom trenutku serviraju.
Možemo li reći da se izgubila neka predizborna forma, većinom se bavimo teškom klimom u kojoj se nalazimo, počev od ubistva Davida Dragičevića, već 160 dana traje ta atmosfera, do nedavnog brutalnog premlaćivanja novinara BN Televizije Vladimira Kovačevića. Mnogo toga se izdešavalo. Zbog čega je proizvedena takva negativnost u našem društvu?
Iako smo bili skloni svih ranijih godina, svih ranijih izbornih ciklusa govoriti da se radi o sudbinskim izborima, čini se da ovi izbori zaista jesu borba i pitanje života i smrti. S druge strane, desili su se jako teški, mračni događaji kojima smo svjedočili, koji su potpuno izbacili na površinu dva elementa. Jedan od tih elemenata je vrlo nisko povjerenje građana prema institucijama. Pokazalo se na djelu da su ovdje institucije ponižene, devastirane i da, zapravo, te institucije nisu u funkciji građana.Drugi elemenat koji se desio možemo nazvati početkom buđenja građanske svijesti, građani su pokazali da misle svojom glavom, da imaju svoj stav, i da se neki od njih ne plaše, bez obzira što je veliki dio građana vezan za aparat i strukturu vlasti. Jedan dio građana je ustao i zahtijeva profesionalan, odgovoran posao institucija. Mi smo se deceniju pitali gdje je ta crvena linija koju je potrebno dosegnuti da bi građani na ovom prostoru pokazali svoj stav.
Zašto toga nije bilo ranije?
Vidjeli smo da su oni svih ovih godina bili zaplašivani, da im se uvijek nečim prijetilo u slučaju da se organizuju, da pokažu da misli i da se usude da misle svojom glavom. Naravno, te autoritarne strukture, to naše autoritarno nasljeđe političke kulture još uvijek je duboko zacementirano u glavama svakog prosječnog čovjeka. Radi se o procesima koji sporo i taj strah je jedna dominanta koja je svih godinama prevladavala u osnovama etnonacionalnih politika.Mislim da je u ovom trenutku ovo jedno jako raspolućeno društvo. Vi tu mržnju između polarizovanih grupacija u društvu, a time prije svega mislim na polarizaciju političkih aktera, gotovo da možete rezati nožem koliko je ona prisutna i koliko je ona kontaminirala ovo društvo. Naš govor u svakodnevnoj komunikaciji, u političkom i javnom diskursu, je toliko prljav, pun mržnje, pozivanja na nasilje, on je zapovijedan, autoritaran, i to je isto tako nasljeđe naše autoritarne političke kulture.
Ako već pričamo o nivou bezbjednosti, plaše li se nečega obični građani danas?
Mislim da je običan, mali građanin traumatizovan. Pogotovo mislim na onog građanina koji je potpuno izgubio povjerenje u institucije sistema, od kojih očekuje da rade u njegovom interesu i da ga one štite. Mislim da je to povjerenje potpuno izbubljeno i da običan čovjek ne vjeruje u institucije sistema. Živimo u društvu u kojem se ubistvo mladog čovjeka relativizuje, da budem još grublja, opravdava se, nalaze se svi oni izrazi saučešća za to što se desilo, da je to jedna tragična stvar, a onda slijedi ono stravično „ali“, gdje se to se smiješta u jedan kontekst u kojem se traže razlozi da biste to opravdali. Kao što idete u slučaju novinara koji je premlaćen da kažete „da on je premlaćen, mi smo protiv nasilja, ali dobio je šta je zaslužio“. To je ono što mene plaši, jedan takav prestrašen građanin koji vidi da se takva stvar može desiti svima i njemu,da i on može imati tu stravičnu sudbinu kao David Dragičević. Takav građanii zapravo i sam negdje -i to je ona greška u kodu - kaže da treba naći opravdanje za nasilje. Zašto to govorim,godinama smo radili jedno istraživanje kako građani BiH vide slobodu medija, kako vide profesionalno obavljanje poslova, kakav je njihov odnos prema tom demokratskom temeljnom principu i kakav je uopšte odnos prema novinarima. Doskora, do prošle godine, svaki četvrti ispitanik u Republike Srpske je smatrao da su napadi na novinare, naglašavam „fizički“, opravdani. Vama je uvriježeno mišljenje da novinare treba tući. Hoću da kažem da, koliko god je građanin BiH zaplašen, isto tako je sam saučesnik u stvaranju jedne takve atmosfere, jer građanin ovog prostora rijetko je ustao u zaštitu onih koji sutrpjeli bilo koji vid nepravde, bilo koji vid nasilja. Većina građana ćuti.
Kako komentarišete potpuni nedostatak empatije od strane institucija vlasti? Koje god da ste pratili obraćanje visokih funkcionera tokom ovih 160 dana Pravde za Davida, oni vrlo brzo sa izražavanja saosjećanja pređu na optuživanje. Desi se potpuni zaokret. Kako nismo odgojili političare koji znaju da saosjećaju sa građanima?
Ja bih rekla da u našem životu postoje dva svijeta -svijet u kojem žive političari nosioci, određenih funkcija i to je svijet koji nema nikakve veze sa realnim svijetom, u kome živi jedan obični građanin. To su dva paralelna svijeta koji žive jedni pored drugih, koji ne razumiju uopšte jedni druge, među kojima ne postoji nikakva vrsta interakcije. Iz perspektive tog malog kruga moćnika, jednog sloja moćnika, tajkuna, vlastodržaca, slika života na ovim prostorima je idilična. Oni posmatraju svijet iz svoje perspektive, oni ne razumiju ovog nesretnog jadnog čovjeka koji gleda kako će preživjeti sa 400 KM, ne razumiju njegove probleme, njegove nevolje, niti žele da ih razumiju. Vlast je vrlo bahata, ona vrlo malo komunicira sa običnim građanima, komunicira pred izbore, kada se bori za njihove glasove, ali isto tako moram dakažem da u ovom jednom drugom svijetu, svijetu običnih građana, postoje opet dva svijeta. Jedan koji je vrlo blizak tim strukturama vlasti, odnosno koji je dio tog koruptivnog ciklusa, u kojem svako gleda kako da prigrabi dio kolača za sebe, odnosno kako bi se i on sam našao na izvoru mrvica koje će dobiti od tih struktura vlasti. Imate jedan sloj ljudi koji je vrlo dobrovoljno, svjesno pristaje da bude dio tog dila, koji će prodati svoj glas za 20 maraka, za 70 maraka, za radno mjesto, koji podrazumijeva i očekuje da mu partijske strukture obezbijede radno mjesto, to je za njih normalno i savršeno.Ovaj drugi svijet, u tom malom svijetu ili podsvijet, imamo dio ljudi koji masovno pakuju kofere i odlaze sa ovih prostora, a treći sloj je onaj sloj koji vrlo arogantno i sa gađenjem posmatra svijet politike. To je jedna ogromna masa ljudi koja se vrlo indolentno odnosi prema dešavanjima i koja ignoriše svoje sudjelovanje u stvaranju boljeg i pravednijeg društva. Oni neće ni da sudjeluju u izbornom procesu, jer gledaju s gađenjem i prezirom tu politiku.I na svu tu slojevitost, podijeljenost tih paralelnih svjetova malih običnih ljudi, mi imamo još jednu i ona je dominantna, ona decenijama određuje naše živote, a to je podijeljenost u etničke torove. Ta sama podijeljenost u etničkim torovima sprečava formiranje kritične mase koja bi mogla donijeti određenu suštinsku i korijenitu promjenu u društvu.
Srpski režiser Goran Marković nedavno je rekao da je u Srbiji vrijeme za pobunu. Čini se da se i ovdje kod nas svako za nešto buni, većinom na društvenim mrežama, ali nikakve suštinske promjene nema. Posmatrajući inicijativu Pravda za Davida, koliko je ona pridonijela da se ljudi osjećaju malo slobodnije? Drugim riječima, da li se vlast treba plašiti Pravde za Davida i ljudi koji traže istinu o tome šta se desilo?
Definitivno treba da se plaši, iz prostog razloga što vidimo da ovaj pokret nije politički, on nema takav karakter,bez obzira koliko neko nastojao da mu imputira određenu politizaciju, on apsolutno nema tu vrstu konotacije. Imamo čovjeka koji jednostavno nema šta da izgubi i on želida postigne samo to da sazna od institucija šta se desilo sa njegovim djetetom. Treba se plašiti, zato što ovaj pokret iza sebe ima dva velika okupljanja građana, gdje je bilo prisutno minimalno deset hiljada ljudi, štone pamtimo da se dešavalo na prostorima Republike Srpske. Slobodnijom procjenom, ta dva velika skupa uspjela su okupiti više ljudi nego što su to uspjeli zadnji politički protesti, miting i kontra miting, koji je održan u maju 2014. godine.Mislim da je ova situacija koja se dogodila Davoru Dragičeviću situacija u kojoj su se mogli identifikovati i pronaći mnogi ljudi, pojedinci, a prije svega roditelji, i to je ono što je izbrisalo etničke i političke dominantne narative koji su bili prisutni, već se svako zabrinuo da se u istoj situaciji može naći svako od nas pojedinaca. Tako da to jeste jedan veliki iskorak u odnosu na sve što smo imali ranije i sasvim sigurno mislim da vlast i vladajuće strukture nisu računali sa mogućim protestima i sa kontinuitetom ovih protesta. To je ta bahatost, kad vi mislite da ćete i to vrlo lako riješti svojim metodama, oprobanim receptima koje ste primjenjivali decenijama, recept etiketiranjem da ste strani plaćenik, da ste soroševac, da pripremate obojenu revoluciju... Kad ste vidjeli da tj recept ne možete primijeniti na tom slučaju, onda je nastala neka vrsta panike, kako jedan vrlo osjetljiv događaj politički riješiti, a da vi profitirate na tome.
Trebalo je neko vrijeme da vlast shvati šta se dešava, a onda su krenuli brutalni napadi. Ono čemu svjedočimo posljednjih dana, toga nije bilo na prethodnim izborima, jeste poplava lažnih vijesti, lažnih informacija. Legitimitet tome daje javni servis, prenoseći takve informcije. To su saopštenja raznih grupacija, tabloidne informacije.Medijska situacija čini mi se nikad nije bila gora.
I ona je prilično haotična. Ja sam rekla na početku da imamo građanina koji je sluđen i zbunjen, s druge strane ne smijemo zanemariti činjenicu da je prosječan građanin BiH djelimično pismen ili pak nepismen. Kao takav, predstavlja plodno tlo za manipulaciju svih vrsta, otuda i taj pojačan intenzitet manipulisanja kroz objave različitih lažnih vijesti, pojavljivanje lažnih portala i slično.To je nešto što je vrlo teško za obične građane, da se snađu u toj haotičnoj šumi. Oni vrlo teško mogu prepoznati šta je lažna vijest, ašta nije i zbog toga je velika odgovornost na medijima.Odgovoran i profesionalan medij neće nikada prenositi takvu vrstu lažnih informacija, a najmanje bi to smjeli da rade javni servisi, koji bi trebalo da, pored svih onih uloga informisanja, na neki način i edukuju i pokušaju na taj način da formiraju jednog svjesnog građanina i da su u funkciji javnosti. Oni, međutim, dobrim dijelom rade u funkciji sluđivanja javnosti. Nije laž da veliki dio medija djeluje kao produžena ruka određenih politika.Oni su izabrali strane, oni će propagirati, prolongirati i nositi političku agendu političkih aktera sa kojima se nalaze u nekoj vrsti dosluha.Vrlo teško je snaći se u tom medijskom haosu, koji samo prati politički haos, i to jeste predznak za izbornu kampanju.
Šta možemo očekivati od septembra?
Ako se nastavi trend koji smo imali svih ovih mjeseci, a složili smo se da je izborna kampanja počela puno ranije, u toj vrsti sluđenosti svi su zabrinuti da bi ovo moglo eskalirati na jedan ružan način. Ako smo imali sve ove situacije koje su se desile, a pogotovo ova vrsta napada na novinare, onda je dobar dio građana i ljudi koji prate ove procese zabrinut da bi to moglo značiti još neku vrstu eskalacije. Ono što je sasvim izvjesno, ono od čega strijepimo, ali ne znamo ima li realne osnove za tu vrstu strijepnje, ali ono što možemo sigurno očekivati jeste artiljerijska paljba sa svih strana, niskih udaraca ispod pojasa, biće tu vrijeđanja, omalovažavanja političkih protivnika, kao što je počelo. Ono što je malo za očekivati jesu vrlo jasne, konkretne vizije, rekla bih, pogotovo program za ekonomski i socijalni oporavak ovog prostora. Možemo očekivati pojačani odlazak ljudi sa ovih prostora,a vidimo da to političkim akterima nije nešto što ih u ovom trenutku zabrinjava.
Razgovarao Elvir Padalović
