Primijetili smo da proteklih godina mnogo Hrvata dolazi raditi i živjeti u našu zemlju, ali tek ovog ljeta to je postalo itekako očigledno: za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva iz gotovo svakog puba u Dublinu čulo se glasno navijanje za hrvatsku reprezentaciju, vijorile su se hrvatske zastave i dresovi, a Irci su zajedno s Hrvatima slavili hrvatske sportske uspjehe! Sve to je dobar znak da su Hrvati jako dobro prihvaćeni u Dublinu i cijeloj Irskoj, no želim da to bude svima potpuno jasno: Hrvati, dobrodošli ste u Irsku!
Tim riječima dočekao nas je Nial Ring, 349. po redu gradonačelnik Dublina. Otvoren i vrlo srdačan, odmah se ispričao jer smo ga u salonu Mansion Housea, službene rezidencije gradonačelnika, morali čekati punih pet minuta. I potom je odmah objasnio zašto se zadržao: na mobitel ga je nazvala jedna građanka i žalila mu se na odvoz smeća u svojoj ulici.
To i ne čudi ako znate da je njegov broj mobitela uredno naveden na službenoj stranici grada Dublina, a na naš komentar da je nešto slično nezamislivo u Hrvatskoj, da građani mogu dobiti gradonačelnika na mobitel, Ring spremno odgovara: “Pa ja sam zastupnik građana. Moj je posao slušati građane i učiniti sve što mogu da riješim njihove probleme. A da se slučajno nekome ne javim na poziv, uslijedili bi deseci drugih poziva – njihove obitelji, susjeda i prijatelja. To vam je jedna od specifičnosti Irske: mi smo mala zemlja i imamo osjećaj da svatko svakoga zna, nitko nije nedodirljiv”, objašnjava prvi čovjek Dublina.
Po struci bankar, Ring je poslovnu karijeru gradio u Dublinu, ali dobar dio života proveo je u inozemstvu. Rođen je u Ballyboughu, staroj gradskoj četvrti na sjeveru Dublina, koja je stoljećima bila na zlu glasu, o čemu svjedoči i sam naziv četvrti, koji na galskom jeziku znači “siromašan grad”. Premda je prvi put postao gradski vijećnik 2004. godine, široj javnosti postao je poznatiji 2013. godine kad je pokrenuo kontroverznu inicijativu da se njegovoj četvrti promijeni ime jer stari, uvriježeni naziv četvrti više nipošto nije točan, a i pomalo vrijeđa njegove stanovnike. Istovremeno, Ring se prometnuo u glasnog borca protiv kriminala, a zbog svojih čvrstih i jasnih stavova ima popriličan ugled u političkom životu Irske. Zato i ne čudi da je svoj jednogodišnji gradonačelnički mandat, koji je počeo potkraj lipnja ove godine, odlučio obilježiti vrlo konkretnim inicijativama vezanim uz glavni grad Irske.
Većina Hrvata koji dođu u Irsku zaustave se u Dublinu. Kako to objašnjavate?
Dublin je ekonomski pokretač cijele zemlje i logično je da ljudi koji dolaze prvo pokušavaju započeti svoju novu karijeru upravo ovdje. Sve je dostupno, grad je otvoren prema došljacima i najveća je ponuda poslova i poslovnih prilika. O tome svjedoče i brojke, naš BDP ove je godine oko 120 milijardi eura. Međutim, stalni i sve više rastući broj ljudi pokreće i neke probleme, primjerice cijene stanovanja su jako visoke, općenito nekretnina, čak se događa da je teško naći stambeni prostor za najam. Također, to je velik izazov i za naš zdravstveni sustav, a pogotovo za gradski prijevoz. U Dublinu su sve češće velike prometne gužve i zato je sve veći broj zagovornika izgradnje podzemne željeznice koja bi u prvoj fazi rasteretila centar grada. Svi mi u Dublinu desetljećima maštamo o podzemnoj željeznici, no u posljednje vrijeme to se jako aktualiziralo i zbog Brexita.
Zbog Brexita? Kako to mislite?
Mi Irci jako smo sretni zbog Brexita, to je velika prilika za Dublin i cijelu Irsku. Kao prvo, Brexit je možda najveća greška Britanaca u cjelokupnoj njihovoj povijesti. Već se sad mogu osjetiti posljedice i šteta koju su sami sebi napravili. S druge strane, Irska od toga ima samo velike koristi. Za početak, samo na simboličkoj razini, to definitivno mijenja položaj Irske na karti Europske unije, jer postavlja Irsku kao jedinu članicu Unije u kojoj se službeno govori engleski jezik. To nekome može zvučati kao ne tako važna stvar, ali vjerujte, u vremenima koja su pred nama Irska će to itekako znati iskoristiti. Već i sama promidžba da smo jedina zemlja eurozone sa službenim engleskim jezikom može biti važna ili odnijeti prevagu u odluci neke globalne kompanije gdje će u Europi osnovati svoju podružnicu. Također, strane kompanije koje su dosad bile u Velikoj Britaniji već razmišljaju o preseljenju u Irsku ili su to već učinile jer im je to zbog jezične usklađenosti najjednostavnije.
Brexit je za Irsku golem izazov i šansa, pogotovo kad je riječ o velikim svjetskim financijskim kompanijama koje ozbiljno planiraju napustiti London. To su veliki sustavi sa stotinama i tisućama zaposlenika, tako da smo mi u Dublinu već počeli ozbiljno razmatrati što im možemo ponuditi, od velikih poslovnih prostora do nekretnina za smještaj ogromnog broja zaposlenika, definitivno nam je cilj da takvima budemo prva i potom finalna opcija.
Kako Irci doživljavaju Europsku uniju?
Kad bi se sutra u Irskoj održao referendum, za EU bi glasovalo više od 80 posto građana. Irci su ponosni što je njihova zemlja članica Unije. Ponekad nismo najsretniji s nekim zakonima i propisima koje Unija nameće zemljama članicama, katkad zbog samog sadržaja, a nekad i zbog uvriježenog zazora od pravila koja dolaze izvana jer je u mnogim glavama ipak još teško potisnuti sjećanja na inferiornost u odnosu na Veliku Britaniju. Irci su tradicionalno ipak buntovnici, poštivanje zakona i propisa nije nam baš snažno utkano u genetski kod. No i to je nešto što se mijenja već desetljećima.
Primjerice, u vrijeme moje mladosti, sedamdesetih, bilo je posve normalno da uvečer odete u pub, ispijete deset krigli piva i nakon toga sjednete u automobil i odvezete se kući. Ama baš nitko nije smatrao problematičnim vožnju u pijanom stanju. Danas su, srećom, ipak drugačija vremena. Zašto su Irska i Dublin postali tako popularni za useljenike iz raznih dijelova Europe? Zbog otvorenosti, iskrene dobrodošlice i poslovnih prilika koje im se pružaju. Ako pogledate Dublin kroz povijest, on je uvijek bio lučki grad, a to je dobrim dijelom ostao i danas. Luka Dublin i danas ima ogroman značaj i utjecaj na irsko gospodarstvo iako mnogi toga uopće nisu svjesni. Zato se dublinska luka konstantno širi i povećava svoje kapacitete i poslovne mogućnosti. S druge strane, imamo i važan industrijski dio. IDA (Ireland investment promotion agency) posebno promiče industrijski razvoj i strane investicije.
Jedanaest godina bio sam član Upravnog odbora te agencije, budući da sam iz Dublina, ja sam se, naravno, trudio privući što više stranih investicija u naš kraj, ali i drugi su se također grčevito borili i promovirali svoje krajeve. Tako su, primjerice, mnoge važne investicije otišle i u unutrašnjost Irske, u središnji dio države, uzduž cijele obalne linije pa i na sjever. Tako Sligo i Galway imaju vrlo razvijenu industriju medicinskih uređaja, Cork je svojevrsno središte farmaceutskih tvrtki, ali ni Dublin nije izgubio interes stranih investitora. Uostalom, u Dublinu su Google, Facebook, a devet od deset najjačih farmaceutskih kompanija nalaze se u ili oko Dublina. Na kraju krajeva, Irska nije jako velika zemlja, sve je jako blizu i zapravo je svaki dio Irske itekako pogodan za investicije i nove projekte. Dosta toga možemo zahvaliti i ‘Keltskom Tigru’, razdoblju od sredine devedesetih naovamo, kad se irsko gospodarstvo rapidno razvijalo zahvaljujući stranim investicijama. Otada pa do danas vidljivi su golemi pomaci, primjerice danas cijela Irska ima vrlo razvijen i kvalitetan transportni sustav, moderne ceste i autoceste, svega toga nije bilo kad sam ja bio mlađi.
Sam Dublin broji oko pola milijuna stanovnika, no sa širom okolicom možemo govoriti o više od milijun i pol stanovnika, a taj broj stalno raste. Dugi niz desetljeća populacijska slika zemlje nije se mnogo mijenjala, ali posljednjih desetljeća jest, i to uvelike. Primjerice, sedamdesetih, kad sam ja odrastao, u južnom dijelu Irske živjelo je oko tri milijuna ljudi, danas ih je ondje već 4,9 milijuna. To je posljedica sve boljih životnih uvjeta, ali i velikog broja imigranata. Nekad je Irska bila poznata po iseljavanju.
Kako je došlo do takve potpune promjene, da je mnogima postala zanimljiva za useljavanje?
Osnove za to su se počele događati još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon neovisnosti do koje je došlo 1922. godine nastupila je stagnacija, dugo se ništa bitno nije događalo ili mijenjalo. Jedino što je postojalo bila je poljoprivreda, koja je dugo činila čak 50 do 60 posto izvoza. Samo za usporedbu, danas je poljoprivreda u ukupnom izvozu zemlje zastupljena sa samo 11 posto. Pritom moram naglasiti činjenicu koje mnogi nisu svjesni, a to je da Irska nikad nije imala industrijsku revoluciju.
To je veliki ekonomski i društveni proces koji su prošle Velika Britanija i većina europskih zemalja, a Irsku je to potpuno mimoišlo. Mi smo oduvijek bili ruralna zemlja, a Britanci se nikad nisu trudili to promijeniti. Jedino su na sjeveru, oko Belfasta, poduprli proizvodnju i obradu lana, ali ostatak zemlje dugo je bio sveden samo na poljoprivredu. Nakon rata za neovisnost i Drugog svjetskog rata i dalje se nije puno toga promijenilo pa je još bilo mnogo iseljavanja. Primjerice, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji živjelo je više od milijun Iraca, rođenih ovdje, ali kojima je bilo bolje otići.
To je već postalo toliko masovna pojava da su napokon i irski političari i vlast počeli razmišljati kako to promijeniti, zašto je rođenim Ircima zanimljivije otići na susjedni otok, što im to njihova zemlja ne može ponuditi? Godine 1958. tadašnji irski premijer Sean Lemass zaključio je da je ekonomska situacija u zemlji toliko loša da, ako se bitno ne promijeni, to može urušiti čitavu zemlju i čak dovesti u pitanje neovisnost Irske. Izrađeni su planovi po kojima se vrlo pažljivo provodila promjena od poljoprivredne zemlje u modernu, industrijsku zemlju s najvećim naglaskom na razvoj pružanja usluga. Doslovno je razmišljanje tadašnje irske vlade bilo kako u zemlju dovesti strani kapital i investicije, što sve možemo učiniti da privučemo strane investitore?
I, da ne bude zabune, promjene se nisu dogodile preko noći, trebalo je mnogo vremena i truda, rada na zakonima, propisima i posebno poreznoj reformi kako bismo zaista postali privlačni investitorima koji imaju punu slobodu birati i mnogo drugih država na svijetu koje su se trudile da investicije dođu baš k njima. Najveći skok dogodio se tek devedesetih kad su neki globalni financijski igrači prepoznali Irsku kao stabilno, sigurno i povoljno okruženje.
Nakon njihova dolaska ni za mnoge druge više nije bilo dileme o dolasku u Irsku. Najviše je na tom planu napravio premijer Charles Haughey krajem osamdesetih, stvorivši jednostavan i povoljan porezni okvir koji je direktno poticao poduzetništvo, zapošljavanje i investicije.
I to je bilo dovoljno? Ili postoji još neki ključ uspjeha irskog gospodarstva?
Malo ćete se iznenaditi mojim odgovorom, ali ja doista mislim da ključ leži u našoj kreativnosti. Naime, spomenuo sam već da Irska nikad nije imala industrijsku revoluciju, Britanci su nas namjerno držali podalje od industrijskog razvoja i vjerojatno mislili da će nas to unazaditi ili zauvijek držati ovisnima o njima. No zapravo su nam dugoročno napravili veliku uslugu. Vjerujem da industrija zatire kreativnost u ljudi.
Ako imate obitelj čiji članovi generacijama rade u tvornicama, kolike su šanse da ih takav rad učini kreativnim? Osam sati na dan ponavljati neke definirane i strogo naučene pokrete i procese, to je smrt za kreativni um. Zamislite samo ljude koji su desetljećima radili u nekoj tvornici ili rudniku u Velikoj Britaniji, a potom Irce koji su bili u doticaju s prirodom, na svježem zraku i s vrlo mnogo vremena za razmišljanje i maštanje...
Irci naprosto imaju drugačiji mentalni sklop od Britanaca i mnogih drugih nacija. A kad toj kreativnosti pridodate vrlo dobar obrazovni sustav, dobijete kombinaciju koju su očito prepoznale mnoge svjetske kompanije koje su došle u Irsku i još su uvijek tu. Kad je riječ o obrazovanju, valja podsjetiti da ono nije uvijek bilo dostupno svima kao danas. U tom smislu naša država napravila je ogromnu stvar kad je šezdesetih godina uvela besplatno srednjoškolsko obrazovanje. Moja majka, primjerice, nije imala više od osnovne škole jer njezina obitelj nije imala novca da joj plati srednjoškolsko obrazovanje. Tako je nekad, ali ne baš tako davno, izgledao život u Irskoj. S 13 ili 14 navršenih godina djevojčice i dječaci već su morali naći posao i raditi, a jedina druga opcija bila je – emigrirati. U konačnici, da se puno ne izmotavamo, za ekonomski napredak najzaslužniji je jednostavan, pravedan i povoljan porezni sustav. Budimo do kraja iskreni, kompaniji poput Googlea zapravo je svejedno kako se zove država u kojoj će osnovati svoju podružnicu, nije njih privuklo ni predivno irsko zelenilo ni odlično irsko pivo. Njih zanima jednostavnost poslovanja, niski porezi i uređeni sustavi. A još kad tome pridodate mnoštvo mladih, odlično obrazovanih kadrova – uspjeh je zajamčen. I, dakako, stabilnost i sigurnost na dugoročne staze.
Koliko je jednostavno u Irskoj započeti biznis? Kakva je administracija?
Osnivanje tvrtke i pokretanje posla vrlo je jednostavno, nema besmislene birokracije. Postoje vrlo jasna pravila i propisi, ali sve je nekako ležerno, definitivno nema stresa. Dosad sam, osim u Irskoj, dosta vremena proveo radeći u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Vjerujte, u Irskoj je sve mnogo ležernije. Trudimo se da što više informacija bude dostupno na internetskim stranicama, da se stvari mogu obavljati online, da ljudi ne moraju trošiti vrijeme i živce hodajući iz jednog ureda u drugi. Sve je brzo i učinkovito, podređeno korisnicima. Primjerice, poreznu prijavu možete obaviti online u samo nekoliko minuta.
Budući da sve zvuči tako bajno, je li to stvarno tako? Ima li problema ili nekih teškoća za koje ljudi izvana ne znaju?
Irska je mala zemlja, praktički se svi poznajemo. Čak bih rekao da je jedna od irskih mana da naši ljudi koriste veze i poznanstva čak i kad im to uopće nije potrebno. Evo, prije nekoliko dana me nazvao moj rođak čiji susjed je želio žurno izraditi putovnicu jer je već uplatio neko putovanje u inozemstvo. I onda ja nazovem ured za izradu putovnica i tamo mi ljubazno objasne da nema potrebe za mojom intervencijom, da oni imaju mogućnost žurne izrade putovnice i da se dotični susjed samo mora što prije javiti u njihov ured. Ponekad bude i problem što smo svi navikli na tu ležernost, da se preko veze ili poznanstva uvijek sve može riješiti. Pogotovo se to počinje sve više odražavati u posljednje vrijeme jer u zemlji živi sve više ljudi koji su došli iz drugih država, nisu Irci i nemaju tu šašavu irsku naviku ili naprosto ne poznaju baš sve druge građane, ha-ha.
Primjerice, prije dva tjedna trebao sam doći na jednu svečanost tu u Dublinu, ali u žurbi mi je u uredu ostao novčanik sa svim dokumentima. Kad sam došao na VIP ulaz za uzvanike, ondje je stajao zaštitar koji očito nije Irac. Zamolio sam ga da me pusti unutra, on me mrko pogleda, zatraži na uvid neki osobni dokument i objasni mi da je taj dio sale rezerviran samo za posebne uzvanike. Tada sam shvatio da kod sebe nemam ni novčanik ni bilo kakav osobni dokument pa sam zavapio: “Ali ja sam gradonačelnik Dublina.” On na to nije uopće reagirao i tako sam stajao na ulazu u zgradu desetak minuta, sve dok onuda nije prošao jedan od organizatora svečanosti i objasnio zaštitaru da me pusti i da sam ja zaista gradonačelnik.
A kakvi su Irci? S obzirom na to da sve više Hrvata dolazi ovamo, čini se da im odgovara irski mentalitet...
Irci su vrlo susretljivi i veseli ljudi. I to je vjerojatno jedan od razloga što nam dolaze ljudi iz cijelog svijeta jer se, čim dođu, odmah osjete dobrodošlima. Niste još ni izašli iz zračne luke, a vjerojatno ste već naletjeli na Irca koji bi s vama želio veselo čavrljati. Irci obožavaju čavrljati, čak i s potpunim neznancima, a pritom im se nikamo ne žuri. I omiljena tema za razgovor im je vrijeme: ako je sunčano, onda se žale da je vruće. Ako je kišno, onda psuju oblake i pitaju se kad će kiša već jednom prestati. A najbolje je kad padne snijeg – cijela država stane. Svi odmah pobjegnu u pub i uz pivo komentiraju kako ništa u zemlji ne funkcionira kad pada snijeg.
Za kraj, kao gradonačelnik Dublina, kakva je vaša vizija grada, što želite postići u svom mandatu?
Dublin je postao vrlo kozmopolitski grad. I zaista nam je jako važna integracija svih koji nam dolaze. Želimo da se svatko ovdje osjeća ugodno i dobrodošlo, da nitko nije izoliran ili da se osjeća kao stranac. Osobno mi se ne sviđa pojava koja je česta u velikim svjetskim gradovima, da se ljudi druže samo unutar skupine svojih zemljaka. Razumljivo je da se u stranom svijetu čovjek osjeća sigurnije među svojima, ali želio bih da integracija bude što veća, da se Hrvati u Dublinu ne osjećaju kao stranci, već da se druže i s Ircima i s drugim ljudima, da postane nevažno tko je odakle došao. Što se tiče infrastrukture, već sam naglasio da moramo sagraditi podzemnu željeznicu jer je poboljšanje javnog prijevoza naša konstantna zadaća. Također što više iskoristiti činjenicu da je Dublin grad s najmanje padalina u cijeloj Irskoj pa moramo oformiti što više biciklističkih staza. Ukratko, Dublin je značajna europska metropola i kao takav se stalno mora razvijati i poboljšavati.
Izvor vecernji.hr
