Iako sam tada imao oko pet godina, sjećam se tog čudnog osjećaja, jer moj otac nije bio toliko pametan. Poginuo je tamo u nekoj vukojebini kod Donjeg Vakufa, boreći se prsa u prsa sa tamo nekima podjednako (ne)pametnima.
Danas, nakon dvadeset i nešto godina, mogu reći samo jedno, ta žena je bila potpuno u pravu.
Desilo se da sam iz prodavnice, iste te komšinice, ukrao neke banane. Sljedećeg jutra sam morao kupiti hljeb, a pošto je ta prodavnica bila jedina u kraju, bio sam primoran da se, poput svakog pravog kriminalca, vratim na "mjesto zločina". Došavši tamo, komšinica me je pogledala i svim prisutnima saopštila: „Znate šta ima novo? Njego krade“. Spustio sam pogled, okrenuo se i prošao između prisutnih kao kroz trnje. Njihovi pogledi su me grebali, gušili, uzdasi, poneki komentar, imao sam osjećaj, ako ne požurim, da će me breme njihovog saznanja slomiti kao granu. Oborene glave gledao sam u asfalt ispod mojih stopala, koji je sve više postajao mutna rijeka koja me nosi, a šuštanje kese gnjev bujice spremne da me proguta.
Zanimljivo je kako se vrijeme zaustavi svaki put kad dodirnemo dno i kako čovjek teži da pobjegne sa svjetlosti skrivajući se na najmračnija mjesta. Ja nisam mogao da pronađem te mračne špilje, pa sam se samo pokrio ćebetom.
To je bilo okruženje u kojem sam rastao. Pošto nisam imao oca, jačima sam često bio meta na kojoj su liječili svoje post-ratne frustracije, a ja sam to radio slabijima od sebe. Ne bih se složio sa onima koji kažu da su djeca anđeli, jer nisam bio nikakav anđeo, niti su djeca iz moga komšiluka to bila. Mi smo živjeli daleko od Raja.
Godine su prolazile, neki od nas su postajali bolji, neki gori, svako je išao nekim svojim putem i bespućem. Međutim, mnogo toga je ostalo neriješenog. Mnogo toga je ostalo nekazanog, nakaznog i nedorečenog. Zato uzimam u pojam sve one ljude koji su naše djetinjstvo učinili onakvim kakvo je bilo, ljude koji su odgovorni za stvaranje jednog nehumanog i surovog društva koje se nije libilo da ubija, maltretira i crta ožiljke budućim generacijama. Te osobe su učestvovale u ratnim zbivanjima, bile su svjedoci, ubijali su, bivali ubijani, ranjavani, mučeni. Želio bih da se obračunam sa njima, jer i nakon toliko godina oni ne shvataju da je njihova borba i žrtva za sve ove sirotinjske tvorevine, prašinarske državice, bila samo jedno priviđenje, jedna primitivna bratoubilačka kasapnica u kojoj su se ubijali školski drugovi, komšije, rušile bogomolje i sve to samo zato što su povjerovali da im je televizor bolji prijatelj od onih sa kojima su odrasli.
Pogledajte svoje rezultate. Pogledajte sav taj strah, prah i pepeo koji ste stvorili. Branitelji, je l' vam lijepa lijepa vaša? Dragi borci, da li je Srbija postala tijesna ili je još uvijek Velika? Gdje vam je ta vaša Bosna, čestiti šehidi? Za šta ste se borili, branitelji, borci i ostali junaci? Za ovo? Pa, ovo je ništa! Samo jedna u nizu grešaka koja se ponavlja milenijumima kroz prošlost, jedno smrdljivo gubilište bezimenih leševa, za čiju žrtvu niko nikada niti će čuti, niti će znati, sem debelih političkih lešinara koji će vas iskenjati sa neke tamo hrastove grane, ispod koje se nalazi vaša obješena duša.
Pošteno su vas prevarili i vi to dobro znate, ali nemate petlju da to sebi istinski priznate, pa zato mašete tim vašim odrpanim zastavama pod kojima ste se zalud junačili, bježeći od istine i živeći u epskim pjesmama, koje su jedini garant vašeg duševnog opstanka. Bez te religije, vi biste pukli.
A do kada ćete tako!?
Oživite. Podignite se iz pepela umjesto što se umivate njime. Budite oni koji će se boriti za mir, jer bez mira djeca ne mogu biti anđeli, bez mira, komšinice i njihovi muževi gledaće vas kao najveće luzere, a vašu djecu kao izgubljene slučajeve. Bacite mačeve iz svojih ruku, iščupajte te sablje iz svojih pluća. Dišite! Mašite bijelim zastavama, predajte se! Predajte se svojoj djeci, unucima i živite, umjesto da ginete i umirete za njih, jer mrtav čovjek ne može da grli, mrtav čovjek ne može da se smije.
