U Maglaju se od danas, pa sve do 06.10. može pogledati treća izložba iz serijala Ex Files: Maglaj kakvog smo voljeli. Ove godine je organizovanau znamenitoj Villi Bjanca, spomeniku iz perioda Austro-Ugarske i NOB-a u čije prostorije javnost nije zavirila punih 25 godina. Nastavak je ovo još jedne lijepe priče o ljubavi mladih Maglajana prema svome gradu.
O predstojećoj izložbi, njenom konceptu, prostoru u kome se održava, fotografijama koje su prezentovane, razgovarali smo sa Adijem Softićem, predsjednikom Udruženja mladih Dictum factum koje stoji iza cijele priče.
Koncept izložbe je, kaže, zasnovan na rekonstrukciji fotografija i pričanju priča o herojima i antiherohjima Maglaja, ljudima koji su gradili kulturu, sport i svakodnenvicu, a i danas su, neki manje, neki više, aktivni u svojim primarnim sferama djelovanja.
Na izložbi je predstavljeno ukupno 20 starih i 20 rekonstruisanih fotografija uz prateće priče na zidovima, te legenda o Villi Bjanca uz autentičnu rekonstrukciju iste. Novitet jeste i digitlani zid sa preko 100 fotografija te hologram sa 50-tak interesanntih animacija na osnovu fotografija o tome kako se u Maglaju živjelo i kako se voljelo. Fotografije po ustaljenom principu, naglašava naš sagovornik, prikupljajui digitalizuju iz privatnih arhiva sugrađana, time ih čuvaju od zaborava i novih katastrofa kao što su bile poplave 2014.godine. Za ove tri godine prikupili su ih preko 1500, a izložili skoro 600 i ne planiraju stati sa ovim aktivnostima.
“Naši sugrađani su samo, 2016. godine skeptično ustupali svoje arhive, protekle dvije izložbe doživljavamo lavinu poziva sugrađana koji sami nude termine, uvid i digitalizaciu svojih arhiva kako bi podržali našu inicijativu. To i jeste naš primarni vjetar u leđa, zajedništvo mladih i onih nešto starijih u čuvanju kolektivne historije”, ističe Softić.
Posebno je i samo mjesto gdje je izložba upriličena -Villa Bjanca.
Riječ je o prvomaustro-ugarskom objektu na desnoj strani obale Bosne u Maglaju. Služila je kao dom i namjesnički prostor mnogim uglendim porodicama i po kćerki jednog takvog je dobila ime. Legenda kaže da se Bjanca u istoj kući i ubila zbog toga što je vidjela oca kako u hodniku davi njenu majku. U periodu NOB-a kuća je bila nacistički zatvor i iz njenih prozora je izbjegao narodni heroj Petar Dokić i pridružio se partizanima na Ozrenu.
Interesovalo nas je i otkud ideja za naslov izložbe„Nekad i sad-priča o posljednjoj Jugoslovenki“.
Pojašnjava nam da je naslov nastao spontano, kada su shvatili da svaki set fotografija nosi i zasebnu priču koja će se moći čitati i da je zapravo sve povezano sa festivalom Studentsko ljeto na kojem je karijeru počela i naša počasna laureatkinja- Lepa Brena, posljednja Jugoslovenka. Spona je to i sa prostorom - Villa Bjanca je posljednja Jugoslovenka u ovom dijelu Maglaja, posljednji javnosti dostupan objekat koji je socijalistički spomenik.
Sve je ovo uticalo i na odluku da ove godine upravo Lepa Brena, zajedno sa glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem bude dobitnica priznanja platforme Ex Files.
“Moram priznati da je bilo teško nakon prof. Ive Josipovića naći laureate čiji lik i djelo promovišu upravo vrijednosti ovogodišnje tematike. No na kraju, bilo je sasvim jednostavno. Lepa Brena je i tada, kao i sadabila i ostala najveća muzička zvijezda ovih prostora. I tada i sada je promovisala pozitivnu energiju, slogu, ljubav i heroj je jugoslovenskoga vremena. Posebnost jeste i činjenica da je karijeru počela, između ostalog, na festivalu Studentsko ljeto i da Maglaj nije zaboravila 80-tih kada je bila na vrhuncku slave. U Maglaju je upravo Lepa Brena u saradnji sa općinom i naravno svojim bendom,Slatkim grehom, održala veliki humanitarni koncert od čijih se prihoda sagradila kuća djeci Jović čiji su roditelji tragično nastradali. Drugi dobitnik je Emir Hadžihafizbegović jedno od najzastupljenijih lica domaće kinematografije i pozorišta, kako nekad tako i sad, jedini je dobitnik Zlatnog lava festivala u Veneciji i veliki humanista i velika podrška idejama mladih ljudi. Kao šlag na kraju, Lepa Brena i Emir Hadžihafizbegović su već tri decenije jako bliski prijatelji, i njima kao i nama nije važno dal' se peva ili pjeva sve dok se širi pozitivna energija”, istakao je Adi Softić.
Mladi okupljeni oko UM „Dictum Factum“ ne trude se samo da istražuju lokalnu prošlostveć da, kroz umjetničke postavke, daju i adekvatne argumente na pitanje : „Otići ili ostati u BiH?“
Stoga smo Adija na kraju razgovora pitali kojih argumenata je više, za ostati ovdje ili za otići sa ovih prostora: “Primarni argument jeste hrabrost. Treba biti dovoljno hrabar u društvu koje je atrofiralo i karakterišu ga bolidne i mutirane tvorevine kako administracije tako i pritiska na sve nas, glumiti Don Kihota i skakati na vjetrenjače. Mi smo dovoljno hrabri da u doba mržnje i podjele spajamo i graidmo nove mostove sa regionom. Želimo probuditi svijest da je budućnost na nama, da je možemo samo i isključivo sami izgraditi i da se nužno ne mora klimati glavom i podilaziti kolektivnom stnaju duha i zahtjevima sistema. Treba se voditi onom da su mladi i djeca najjača vojska i da zajedno možemo biti promjena koju priželjkujemo.Ovaj projekat jedan je vapaj da zajednički pokušamo sistemu razbiti nos i reći : "Dovoljno smo hrabri da skačemo na vjetrenjače, dovoljno smo zaljubljeni u svoje ideje i imamo dovoljno teške kofere koje nećemo tek tako lako spakovati!"
