<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Amna Popovac: Želim živjeti u zemlji u kojoj se ljudi smiju, a ne hodaju sivi i zabrinuti, spuštenog pogleda

intervju

Dolazim iz realnog sektora, tamo morate imati rezultate i rješavati probleme svakodnevno, inače brzo propadate. Ja znam kako se teško živi, ali i znam da ako počnemo koristiti potencijale koje imamo i domaćinski raspolagati kantonalnim budžetima, možemo svi puno bolje i kvalitetnije živjeti.

01. oktobar 2018, 12:00

Amna Popovac je novo lice u politici, ali je svima dobro poznata kao izuzetno uspješna preduzetnica i društveno angažovana osoba. Jedna je od rijetkih javnih ličnosti u našoj zemlji koje unatoč svemu zrače energijom i optimizmom, a svoj entuzijazam odlučila je prenijeti i na polje politike, gdje će moći značajnije uticati na društvene promjene. Kandidat je za Skupštinu Hercegovačko-Neretvanskog kantona ispred Naše stranke.

Sa Amnom razgovaramo o problemima koji pritišću građane ovog Kantona, ali i cijele BiH, kao i o rješenjima za koja se ona zalaže.

BUKA: Koje su to osnovne vrijednosti i ideje za koje se zalažete, i kao osoba, ali i kroz svoj politički angažman? 

A.P.: Nova sam osoba na političkoj sceni, ali sam u javnom prostoru i životu prilično dugo. Dobro poznajem probleme društva u kojem živimo i znam da svi želimo isto: normalan život, bez straha od drugog i drugačijeg.

Zalažem se za slobodu pojedinca, da svako živi svoj život kako želi i da ga država niti neko drugi ne organičavaju u tome. Zalažem se za društvo bez straha i podjela, a toga ima najviše, bar u ovo predizborno doba.

Znam da je BiH puna prirodnih i ljudskih potencijala i da mi možemo da živimo od svoga rada. Država ne smije biti uteg na nogama poduzetnika, nego im treba pomoći da nađu tržište za svoje kvalitetne proizvode.

Želim živjeti u zemlji u kojoj se ljudi smiju, a ne hodaju sivi i zabrinuti, spuštenog pogleda. Eto, to je za što se ja zalažem.

BUKA: Zbog čega ste odlučili da se kandidujete ispred Naše stranke? Po čemu je ona drugačija od “ostalih”?

A.P.: Dugo sam razmišljala na koji način da uđem u politički život i pri tome analizirala sva postojeće stranke u BiH. Odluka je bila i laka i teška istovremeno. Naša stranka nije nastala cijepanjem niti jedne druge stranke. Postoji dovoljno dugo, početkom godine smo proslavili 10 godina, ali ipak ne dovoljno dugo da bi u nekom krećem periodu postala vladajuća stranka.

No, ono što je za mene bila stvar koja je najviše uticala jeste činjenica da u Našoj stranci nema niti jedna jedina korumpirana osoba. Ja imam nula tolerancije na korupciju i drago mi je da sam našla ekipu koja isto razmišlja.

BUKA: Koje su to ključne promjene koje biste voljeli da se dese u BiH, a na kojima ćete raditi poslije izbora ukoliko osvojite mandat?

A.P.: Fokus djelovanja ću usmjeriti na sređivanje stanja u zdravstvu. Nije normalno da ljudi, a naročito penzioneri, kupuju i nose sve, uključujući toaletni papir, kada krenu u bolnicu. Ako im slučajno zatreba operacija, moraju i krv “namiriti”, inače ništa od operacije. Nije normalno da naše žene oboljele od raka moraju kupovati za svoje pare u susjednim državama citostatike i švercati ih preko granice. Država tjera bolesne žene da se bave krijumčarenjem lijekova od kojih im ovisi život! To nije normalno! Pri tome milioni maraka se sliju na račune bolnica, ali niko ne zna kako se te sredstva troše. U Hercegovačko-Neretvanskom kantonu godinama plaćamo famoznu „markicu“ 20 KM godišnje, i niko ne zna u što se to potroši. Markice treba ukinuti dok se ne uradi potpuna analiza finansijskog poslovanja bolnica i utvrdi u što se troše sredstva namijenjena za liječenjE pacijenata.

BUKA: Hercegovačko-Neretvanski kanton ima svoje specifične problem, ali i potencijale. Šta biste izdvojili kao najveće probleme koji muče građane ovog kantona?

A.P.: Pored zdravstva, koje je uništeno, obrazovanje nam je također na koljenima. Studenti izlaze sa fakulteta sa zastarjelim znanjem, koje nikome više ne treba. Imamo hiperprodukciju određenih zanimanja, a nedostatak kadrova na drugoj strani. Obrazovanje treba da prati potrebe tržišta i daje savremeno znanje našim mladim generacijama. Oni će sigurno jednog dana živjeti u EU i ne smiju biti samo jeftina radna snaga. Ali njihova priprema mora početi sada.

Dodatno imamo problem sa ilegalnim deponijama smeća, mini hidroelektranama na našim prekrasnim rijekama, ali najveći problem koji onemogućava dalji razvoj Hercegovine jeste nedostatak podrške privrednicima i poljoprivrednicima. Naši ljudi znaju proizvesti izvrsne proizvode, kao i voće i povrće, ali nemaju podršku u plasmanu svojih proizvoda i nalaženju kupaca. Njihovi proizvodi nisu cjenovno konkurentni, jer nema sistemske podrške i subvencioniranja proizvodnje.

Da, imamo puno problema, ali i potencijala i trebamo raditi na svim frontovima, ako želimo vidjeti rezultat u neko razumno vrijeme, prije nego nam sva mladost ode.

BUKA: Koja rješenja Vi nudite za ove problem?

A.P.: Treba početi primjenjivati zakone na kantonalnom nivou, koji su odlično napisani, ali se ne provode.

Treba poslovanje bolnica vratiti u zakonske okvire, da novac prati pacijenta i da se u svakom trenutku zna kojih i koliko bolesnika imamo i koji lijekovi su im potrebni. Da lijekovi i zdravstvena usluga budu dostupni svima i u vrijeme kada im treba.

Dodatno, treba raditi transparentno i kontinuirano na poticajima privrednicima (naročito poljoprivrednicima), pomoći im u plasmanu proizvoda, jer kvalitet imaju. Poticaji treba da dođu proizvođačima koji zaista rade, a ne i onima koji imaju zemljište samo na papiru.

Obrazovanje uskladiti sa potrebama privrede i osavremeniti tako da nam omladina bude konkurentna na tržištu rada. Tada će doprinijeti i razvoju naše privrede, a ne Njemačke i Irske kako se sad događa.

Ovo su samo kratki odgovori na kompleksno pitanje o mogućim rješenjima. Za svaki od navedenih treba puno rada i energije, što sam spremna uložiti za dobrobit društva u cjelini.

BUKA: Kakva je trenutno situacija u Mostaru, da li ćete sa kantonalnog nivoa biti u prilici da uradite nešto za ovaj grad?

A.P.: U Mostaru je „pao sat u bunar“. Vrijeme je za većinu stalo, a za odabrane pojedince bliske vladajućim strukturama nije nikada bilo bolje.

Postoje kantonalni zakoni koji se trebaju provoditi i na gradskom nivou, a ne provode se, poput Zakona o komunalnim djelatnostima. Dovoljno je samo uvesti komunalne redare, poslati ljude na teren i jako brzo ćemo riješiti problem ilegalnih deponija smeća, koja guše Mostar i okolicu.

BUKA: Iako će se većina ljudi složiti da je politička i ekonomska situacija u našoj zemlji katastrofalna, veliki broj građana opet neće izaći na izbore. Šta imate za reći takvim građanima? 

A.P.: Dio moje kampanje jeste i direktan razgovor sa građanima i istina je da ih dosta govori da neće izaći na izbore „jer su svi isti“ i „nemaju za koga glasati“. Moj odgovor je: „Nemoguće da su svi isti, pa ni dva brata nisu jednaka.“

Savjetujem svima da malo pročitaju ko je sve na listama, raspitaju se ko su ti ljudi i pronđu „dobrog čovjeka“ kome će moći dati glas. Ako ništa, smanjiće mogućnost malverzacije svojim glasom, neće im ga niko moći ukrasti i glasati za njih. Ljudi su svjesni i dobro znaju kakve se sve malverzacije rade prije, tokom i poslije izbora i nadam se da će ih to natjerati da u malo većem broju izađu i glasaju.

BUKA: Kakvo je vaše mišljenje o načinu na koji se vodi predizborna kampanja u BiH, nude li kandidati kroz svoje poruke i slogane odgovore na stvarne probleme građana? 

A.P.: Kod nas se kampanje vode emocionalnim ucjenama prema glasačima. Niko ne nudi rješenje problema, a i kako bi oni koji su napravili i zataškali određene probleme iste i riješili. Niti znaju, niti mogu, zato se bave ucjenjivanjem i širenjem straha.

Mi u Našoj stranci smo napravili cijelu paletu prijedloga rješenja problema u zdravstvu, obrazovanju, poduzetništvu i bez obzira kako prođemo na izborima, radićemo na tome.

BUKA: Koja je vaša glavna poruka građanima, zašto treba da vam daju svoj glas?  

A.P.: Dolazim iz realnog sektora, tamo morate imati rezultate i rješavati probleme svakodnevno, inače brzo propadate. Ja znam kako se teško živi, ali i znam da ako počnemo koristiti potencijale koje imamo i domaćinski raspolagati kantonalnim budžetima možemo svi puno bolje i kvalitetnije živjeti. 

Znam da nikada neću zašutiti onda kada je moj glas potreban, nikada neću prodati obraz, i nikada zaboraviti inat i vjeru, da možemo bolje od ovoga što nam se nudi i servira. Ova zemlja može bolje!

Razgovarala Milica Plavšić