Sara je rođena 26.11.2009. u 26-oj nedjelji sa 1050 grama. Nakon rođenja aparati su disali umjesto nje i bila je klasična borba za život. Male šanse je imala da će preživjeti po procjeni ljekara. Prije poroda čak je bilo prijedloga da se dijete ne porodi, no ja nisam to dozvolio. I tako, djevojčica se rodila na tatinu Slavu i vjerujem da to nije bilo slučajno.
Od tada kreće borba, njena i moja.
Bukvalno nije imala mozak. Nekoliko puta konvulzije, izlijevanje krvi u mozgu, nekoliko puta sam je izgubio, pa mi se vraćala. Trebalo je sve to psihički podnijeti. Vjerovao sam i dalje u dijete, jer se vidjelo da je borac već od malih nogu. Od svega toga, na žalost ja sam dobio šećernu bolest, uzrokavanu stresom, kao i psihičkim nabojem hoće li preživjeti ili ne.
Ali eto, uz pomoć Boga i Svetog Jovana Zlatoustog, našeg Sveca, djevojčica je preživjela i izborila se za svoje mjesto na ovoj planeti.
Taj dan nakon izlaska iz bolnice, nakon skoro četiri mjeseca provedenih u inkubatoru, kad smo krenuli kući, djevojčica je u autu u vožnji prestala disati. Tog momenta sam umro. Pokušavao sam joj dati vještačko disanje, ali ipak sam odlučio da odmah idemo u bolnicu. Prolazio sam kroz crveno na semaforima ne razmisljajući o posljedicama u saobraćaju. Dolazak u bolnicu, doktori, borba i pokušaji da je vrate u život. Nakon izvjesnog vremena, čuo sam nekoga da kaže "Na žalost proglasite kliničku smrt".
Dok su se ljekari i sestre pokušavali da mene umire, začuo se plač, plač mog djeteta. Čitav svijet je bio moj. Nakon toga, još 21 dan boravka u bolnici i inkubatoru. Naš vjerni pratilac postala je boca za kiseonik. ".
S obzirom šta je sve prošla, dao sam joj ime Sara. Biblijsko ime po ženi Saraji koja se tretirala kao žena Borac.
Nakon godinu dana Sarini tata i mama se razilaze i tata preuzima brigu o svojoj Sari. Znao sam šta me čeka, koje trnovite puteve ću morati prolaziti, znao sam da ću prvo morati biti majka, pa onda otac, razmisljajući kako ću to ja sve sam? Znao sam da ću se morati odreći svega i zasukati rukave da bi Sara odskočila, a ujedno i moja borba sa dijabetesom.
Sari smo proslavili i drugi, potom treći, peti, sedmi i evo čekamo novembar i deveti rođendan.
Šest zubića joj je do sada ispalo i to svih šest na šest različitih svetaca.
U društvo sam počeo Saru uključivati od njene druge godine i dobijanja dijagnoza. Sa ponosom i uzdignute glave vodim svoju Saru svuda sa sobom. U pozorišta, utakmice, parkove, na plivanje, jahanje. U vrtiću je već par godina i zaista je uključena u društvo, jer obećao sam sebi da ću sve učiniti da se ne osjeća da je drugačija od druge dijece samo zato sto ne hoda.
Sara je trajno kategorisana uz dijagnoze cerebralne paralize i epilepsije.
Mi zivimo jedan skroman život i ne osjećamo da smo drugačiji od drugih. Imamo iste potrebe za život kao i ostale porodice sa zdravom djecom.
Za nas cerebralna paraliza nije bolest već stanje.
Što se tiče dijagnoze epilepsije, nadamo se da ćemo i to prevazići i da ce epi napada biti sve manje. Puno kući radimo na mentalnom nivou i razvijamo mozak. Nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti, dok jos završimo nekakve obaveze uspjeti otići na terapijsko liječenje u inostranstvo i pokušati napraviti bar mali korak ka naprijed što se tiče fizikalnih terapije.
Organizovali smo sebi život onako kako mi to želimo, a sve uz pomoć naše bake i dede koji su nam ogromna podrška u svemu.
Sara je jedno divno, umiljato stvorenje, koje voli sve ljude, svu djecu i ko je zna svako će potvrditi moje riječi. Sara priča, pjeva, sastavlja rečenice, a sto je najvažnije, razumije šta joj se kaže.
Mnogo truda i odricanja je trebalo da bi došli do ovog nivoa gdje smo sada, ali svaki roditelj bi takođe sve učinio za svoje dijete.
Otac Darko Vujinović
Oktobar 2018. godine.
U oktobru mjesecu 2016. godine u Banjaluci je osnovano Udruženje
roditelja prijevremeno rođene djece u Republici Srpskoj „Mrvice“.
Registraciju Udruženja je inicirala grupa hrabrih mama, koje su do tada
razmjenjivale svoja iskustva putem neformalnih druženja i društvenih
mreža sa osnovnim motivacionim ciljem podizanja svjesti o prijevremenom
rođenju.
Novembar je mjesec u kojem Mrvice obilježavju i podižu svijest o
prijevremenom rođenju pod motom “ZA TOPLIJI ZAGRLJAJ”, u kojem će ove
godine usmjeriti sve aktivnosti ka pronalaženju društveno odgovornih
preduzeća, sa molbom za finansijsku pomoć koju će usmjeriti na kupovinu
toplih krevetića sa termoregulacijom za neonatološka odjeljenja koja se
brinu o našim bebama.
Više informacija možete naci na FB stranici Udruženja.
Vezan tekst
