Nakon što ste se već nekoliko puta razočarali sa festivalom nezdrave hrane koju nude naši restorani, ostaje vam da odete kući i tamo nešto u miru pojedete. Da ručak ne bi bio dosadan pobrinuli su se članovi svih mogućih parlamenata u bližem regionu, čak toliko uvjereni u svoje pametovanje da su preko državnih televizija organizirali prenose svojih sesija kako bi narod bio u prilici da gleda kako su oni dobri, vrijedni i pametni. Međutim, uključite li TV u vrijeme ručka i prihvatite se neke fine juhice i daljinskog upravljača, budite sigurni da vam je obezbjeđena vrhunska zabava. Uz već pomenute poslanike i delegate, zahvalite se režiserima i snimateljima što vam svojim profesionalnim radom omogućavaju da se slatko nasmijete i odmah poslije toga uhvatite za glavu.
Nekada su bili skandali kada u kadar uhvate nekog od bivš-jug političara kako čačkaju po ustima, balave u maramice ili ne daj bože zaspe na nekoj važnoj sjednici. Tih smo se ljudi uspješno rješili tako da danas u klupama (uglavnom od hrastovine) sjedi nova intelektulana elita spremna da se uhvati u koštac sa tekućim (kurentnim) problemima. Sa novim ljudima došli su i novi običaji. Tako u Saboru možete redovno gledati kako čovjek sa falsifikovanom diplomom sjedi kraj svog mentora koji mu je diplomu falsifikaovao i zajedno ažurno učestvuju u diskusiji o reformi školstva. Iza njih sjedi šofer unapređen u čin generala i priča nešto što nikome nije niti jasno niti važno. U srbijanskom parlamentu svakodnevno jadno skupštinsko obezbjeđenje iznosi nekog debelog veseljaka, mada im isti ponekad pobjegne, pa zalije presjedavajućeg čašom vode. Odmah u njegovu odbranu ustaje vječno mladi dugajlija spreman da uradi i plastičnu operaciju kako bi ličio na svog partijskog šefa. Ispred skupštine federacije BIH danonoćno dežura policijska marica spremna da smijenjene rukovodioce po kratkom postupku prebaci do istražnog zatvora da objasne kako novac isparava sa računa. Parlament RS ima jednog genijalca koji smatra da će svi problemi biti riješeni ako se vrati kralj i RS postane kraljevina. Izgleda da taj kralj ima dosta para, ali možda i manje od još jednog poslanika koji svoj mobilni telefon propisno zamata u maramicu kako se isti ne bi oštetio. Možda će uskoro da reklamira Nokiu ili nešto slično.
Mada nam sve ovo izgleda šaljivo, bolje je da se uhvatimo za glavu i zapitamo se kako i kamo dalje. Muka mi je od starudije u sprovodskim odijelima na tri dugmeta ili mlađarije sa dugogodišnjim stažem u Mladim ovim i onim organizacijama, obučene u modernija odijela ali sa jednako zastarjelim mozgovima. Nisu toliko ni loši dok ne progovore. Dijele se na umišljeno obrazovane i notorno nepismene, nemaju veze šta se u svijetu dešava i sa Miloševićevim odlaskom u Hag ostali su bez svog najvećeg opravdanja za sve neuspjehe. Po glavama im se vrzmaju uglavnom svinje i janjci, pozdravljaju sve nove inicijative a pogotovo one što ih ne razumiju i naročito su zabrinuti za probleme mladih i njihovu budućnost. Svi dobro barataju problematikom ekologije, zdave hrane, genetskog inžinjeringa, energije i nezaposlenosti, spremni da se žestoko bore za boljitak udruštvu. Svaka čast. Iza njih stoje rezultati koji govore sami za sebe.
Kod nas, na prostoru bivše države, izgleda tako mora da bude. Rad, red i disciplina - to nam je ostalo iz prošlog sistema koji svi zovu komunizmom i socijalizmom. Ovo sadašnje stanje je navodno demokratija antiprosperiteta. Međutim, može i drugačije. To drugačije nalazi se čak na Novom Zelandu, otoku - državi sa manje od 4 miliona stanovnika i vječnoj metafori za mir, bijeg i izolaciju. Njihova demokratija nedvojbeno je starija od naših (to nam je još jedan krajnje originalan izgovor) i istovremeno jedna od najmanje citranih i uzimanih za primjer. Iz redova jake Partije Zelnih dolazi krajnje interesantan MP (member of parliament - član parlamenta), NANDOR TANZOS - mlad, obrazovan, kulturno dobro ažuriran, normalan, nekonvencionalan, vrijedan i angažiran, svjestan i realan. Takvog kod nas teško da ćemo naći u skoro vrijeme jer mi sada upravo prolazimo kroz posljeratni period oporavka koji će potrajati oko 150 godina (tada ništa ne radimo jer se oporavljamo i razmišljamo). 
Tanzos je diplomirao psihologiju i sociologiju (što se kod nas smatra gubljenjem vremena i poslovično se omalovažava u korist menadžment kurseva). Jedan je od vlasnika male firme za promet tekstilom i posjeduje čak dvije prodavnice. Da je kod nas sigurno bi sjedio u upravnomo odboru neke crnometalurgijske propadajuće kompanje, bio predsjednik lokalnog sportskog društva, direktor ********** i savjetnik za******** . U parlament je ušao nakon skoro dvadestak godina aktivnog sudjelovanja u različitim akcijama partije zelenih, antirantnim protestima ( iz kojih ne stoji šverc oružjem i aktualna vlast), davao je jasnu podršku razočaranim studentima i nezadovoljnim rudarima, odnosno bavio se tim stvarima dok iste još nisu postale dio pop kulture.
Njegova misija u parlamentu Novog Zelanda nije da svojim odlukama riješava probleme zajednice već da obične ljude koje "status quo ubija" aktivno uključi u donošenje vitalnih odluka. U slobodno vrijeme ne otvara dionice autoputa i trafostanice već afirmiše upotrebu crvića za prirodnu reciklažu smeća. Ruku na srce, kada bi neko ovdje kod nas pokušao da uradi nešto slično ne bi bio čak ni ismijan veš niko mu ne bi psovetio ni grama pažnje. Strašno.
Možda i nema smisla pisati dalje ovaj tekst, jer receptura je jasna - sve što naši rade suprotno je od Tanzosovog rada u parlamentu. Iako je lokalno angažiran po pitanju prava maorske starosjedilačke populacije, Tanzos se bori i za prava ugroženih ljudi cijele planete zalažući se za ideju da je projekat Aoetearoa EcoNation model za cijelu planetu. Njegova ideja za bolji i zdraviji svijet, bez obzira koliko utopistički izgledala, uključuje reformu kaznenih politika, legalizaciju kanabisa u medicinske i individulane svrhe, prestanak proizvodnje genetički modificirane hrane, prirodne metode reciklaže, razvijanje malih porodičnih kompanija i farmi, plaćanje industrijskog poreza sukladno količini proizvedenog otpada, upotreba prirodnih materijala i zdrave hrane. Budite pošteni pa me demantujte ako ste ikada čuli nešto slično za bilo kojom od ovdašnjih govornica, ne računajući trivijalne gluposti po predizbornim kampanjama. Tanzosove ideje, zapravo ideje Partije Zelenih kojoj pripada, uspijevaju da se probiju do javnosti koristeći upravo mehanizme protiv kojih se on bori. Njegova popularnost raste iz dana u dan jer svojim izgledom privlači ogromnu pažnju medija pa su česta kukanja iz redova konzervativaca zato jer se "jedan koji puši travu pojavljuje češće na TV nego akademici i ostali članovi parlamenta. Neposredno prije ulaska u parlament, digla se velika prašina po pitanju njegova oblačenja.
Naime, pravila ponašanja u novozelandskom parlamentu, nalažu da se nosi odijelo, pa je Tanzos sve "ugodno" iznenadio kada se pojavio u elegantnom tamno-plavom odijelu što je jedan od malih kompromisa na koje je pametno pristao. Međutim, odijelo nije napravljeno od poznate novozelandske ovčje vune već od konoplje tako da je i putem oblačenja Tanzos progurao jednu od svojih ideja (proizvodnja konoplje i njena višestruka upotreba). Drugi veoma bitan detalj za njegovu karijeru jeste izuzetan značaj Partije Zelenih u parlamentu jer sa svojih 7 zastupnika ključna je u glasačkoj podršci laburističkoj koaliciji. U politici su kompromisi ovakve vrste poslovični pa Zeleni i Laburisti razmjenjuju "usluge" (izgleda da oni nisu čuli za bojkot, napuštanje sjednica i slične manevre). Prisustvo u parlamentu i aktivno sudjelovanje u političkom životu omogućuju Tanzosu da objašnjava građanstvu svoje ideje i planove, uvijek potkrijepljene činjenicama i dokazima. Tako je zajedno sa svojim suradnicima došao do podataka da jedan zatvorenik godišnje košta državu 50,000 novozelandskih dolara, dok se istovremeno minimalno izdvaja za obrazovanje i društvene prostorije. Mada Maori čine jedva 10% stanovništva, njihov udio u zatvoreničkoj populaciji prelazi 80%, što je po Nandoru jasan znak da nešto nije u redu sa državnom kaznenom politikom. Besmisleno je, tvrdi Tanzos, da se u zatvore upućuju ljudi, posebno mladi, radi beznačajnih prekršaja jer tamo dolaze u kontakt sa opasnim ljudima i sve što mogu da nauče jesu nove razbojničke tehnike i metodi. Tanzos nije radikalni liberal i smata da zatvori treba da postoje ali samo radi privremene izolacije po društvo zaista opasnih pojedinaca. Ovakvim ponašanjem i rezonovanjem potvrđuje svoju racionalnost i otklanja sve dileme o preradikalnom angažovanju (što vani obično krste kao komunizam).
Sve Tanzosovo angažovanje po pitanju ekologije zamalo je palo u vodu kada je jedan od radikalnih pojedinaca na web site zelenih postavio link ka stranici koja nudi recepte za "ekološki terorizam" (molotovljevi kokteli i slične sitnice - pitajte Jošku Fišera). Međutim, i ta je mala zavjera raskrinkana mada nisam previše upućen u detalje. Svjestan da ljude ponekad iritra pretjerana priča o ekologiji i zdravoj hrani, Tanzos je nerijetko pribjegavao kretivnijim metodama od govorancija. Jednom prilikom, zajedno sa aktivistima zelene partije, upao je u laboratoriju jedne od novozelandskih komapanija koje prave GE hranu i kasnije novinarima ispričao čuda što ih je tamo video. Pričao je da je obasjan čudnom svjetlošću imao halucinacije, da mu je jedna ruka postala zelena, treća noga izrasla itd. Naravno, to su sve bile izmišljotine ali su reakcije bile pozitivne - barem da se malo razbije sada već paničan strah od genetski modificirane hrane (a mi uvozimo sve smeće svijeta).
Poslije svih nabrojanih aktivnosti i argumentovanih rasprava, neopravdano se Tanzosu pripisuje kao njegov prioritet borba za dekriminalizaciju kanabisa. Nije ni čudo jer to je najpogodnija stvar da se neko oblati i kompromitira, zar ne? Sa druge strane, Tanzosov pristup problemu daleko je od klasične borbe za dekriminalizaciju kanabisa i u cijeloj njegovoj priči kanabis nije ništa drugo nego ista stvar kao alkohol i duvan. Zgodna je njegova opaska da u rastfarijanskoj vjeri kanabis zauzima identično mjesto kao i vino u hrišćana. Takvo je razmišljanje razgnjevilo konzervativne krugove i crkvu najvjerovatnije, ali analogiju mu niko ne može osporiti.
Slično kao i kod ostalih boraca za legalizaciju, Tanzos se protivi trgovini, a zalaže se za uzgajanje u kućnoj radinosti i ličnu intimnu upotrebu. On sam konzumira (što nije nikakve tajna) ali kako tvrdi samo jedanput mjesečno kada je tako raspoložen. Malobrojni su oni koji mu vjeruju jer svi su uvjereni da je on samo još jedan od novozelandskih ovisnika kojih ima zaista mnogo. Istina je da Novi Zeland ima najveći broj uživalaca kanabisa per capita, a istovremeno i rigorozne zakone koji sankcionišu upotrebu. Policija zna za veći broj ljudi, uključujući i one koji po baštama uzgajaju biljke, povremeno ih hapsi, ali uglavnom maorsku populaciju. Tanzos zapravo rizikuje da bude uhapšen, ali se to ne događa jer i policija je svjesna da bi to samo još više doprinijelo njegovoj popularnosti. Problem sa novozelandskim kanabisom jesu po šumama sakrivene plantaže koje kontrolišu lokalni bossovi i gdje zapravo niko, uključujući i policiju, nema pristupa (previše opasno). Partija zelenih, osim lične upotrebe, zagovara i medicinsku upotrebu kanabisa i svakodnevno dobivaju sve veću podršku ljekara i ljudi iz zdravstva.
Izgleda da stvari mogu da budu i drugačije. Kada kod nas gostuje ovaj program?
