Često se u medijima pominje mirno razdruživanje Čehoslovačke i stvaranje samostalnih država Češke i Slovačke. Pa kad je već tako, pokušajmo uporediti njihovo poimanje bivše države, kroz proslavljanje i obilježavanje značajnih datuma iz njihove zajedničke prošlosti, sa bh iskustvom.
28. oktobra 1918. godine nastala je samostalna država Čehoslovačka, izraženom voljom čehoslovačkog naroda. Za vrijeme drugog svjetskog rata, na teritoriji Češke je uspostavljen Protektorat Bohmen und Mahren, dok je Slovačka postala kvislinška paradržava Slovensky Štat, na čelu sa Josefom Tisom.
Nakon drugog svjetskog rata, Čehoslovačka je postala tvrda komunistička zemlja sve do kraja šezdesetih, kad je situacija popustila zahvaljujući poletnoj i naprednoj politici Aleksandra Dubčeka. Onda su došli Sovjeti i sve se promijenilo. Period od dolaska Rusa nazvaše periodom “normalizacije”.
Svake godine, 17. novembra, Česi i Slovaci proslavljaju godišnjicu Baršunaste revolucije koja je započela nevinim i mirnim okupljanjem šačice demonstranata koji su htjeli obilježiti pedesetu godišnjicu studentskih protesta u Protektoratu Böhmen und Mähren na početku drugog svjetskog rata. Rezultat protesta je dobro poznat, pao je komunistički režim u Čehoslovačkoj, a Vaclav Havel postao je prvi predsjednik slobodne države Čehoslovačke.
Svake godine u Češkoj Republici i u Slovačkoj 28. oktobar je neradni dan. Proslavlja se Dan kada je uspostavljena prva Čehoslovačka Republika. Dakle, zemlja koja više ne postoji.
I ove godine, obje samostalne, suverene i teritorijalno neupitne države proslavljaju dva datuma, i taj oktobarski i taj novembarski, kao dane kada su njihovi stanovnici postali slobodni u dvjema federacijama iz prošlosti. Dakle, u državama koje više ne postoje.
Danas, u razgovorima kako sa jednima tako i sa drugima, možemo zaključiti da je njihov razlaz devedesetih bio neminovan, ključan i odigran majstorski. Na Balkanu bi rekli - bez mrtvih.
Osam dana nakon češke i slovačke proslave pada komunizma, u jednom dijelu samostalne, suverene i teritorijalno neupitne države Bosne i Hercegovine proslavlja se dan kada su se prvi put u istoriji ove zemlje sastali predstavnici sva tri naroda, koja su kroz ZAVNOBIH jasno stavili do znanja svima kako BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska zemlja, i u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost sva tri naroda.
Ovu ravnopravnost slavi samo jedan narod u jednom dijelu BiH. I to tako što taj dan ne radi.
Datumske koincidencije možemo nastaviti i dalje. Samo četiri dana nakon češke i slovačke zajedničke proslave pada komunizma, obilježava se potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Ovaj datum kojim je rat zvanično okončan se praznuje samo na jednom dijelu te, kako je opisasmo, samostalne, suverene i teritorijalno neupitne zemlje.
Istoričari će zapisati kako je rat zvanično trajao od 6. aprila 1992. godine do 14. septembra 1995. godine.
Češka i Slovačka su u Evropskoj uniji i, za razliku od nas, brinu ih tipični evropski problemi.
U tim zemljama se svake godine proslavljaju i obilježavaju dani iz nedavne i one malo dalje zajedničke prošlosti.
Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Da se počnu zajednički proslavljati datumi iz naše prošlosti? Da, recimo, 29. novembar bude proslavljan na teritoriji čitave bivše Jugoslavije? Možemo li zamisliti da se na teritoriji Bosne i Hercegovine proslavljaju i dan ZAVNOBIH-a i dan kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum? Kako je moguće da se može proslavljati dan ZAVNOBIH-a, dakle 25. novembar, a istovremeno ignorisati 29. novembar, Dan ( dakako, nepostojeće ) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ? Kako je moguće sjećati se 29. novembra, a istovremeno ignorisati 25. novembar?
I po ko zna koji put se pokazuje kako iz istorije svi uzimaju samo ono što im odgovara, dok se ostalo zaboravlja i ignoriše. Ako se u Bosni i Hercegovini baštini tradicija antifašizma (a baštini se), onda je nemoguće da mahom svi u njoj u potpunosti zaobilaze 29. novembar kao datum koji je ozvaničio postojanje jedne zemlje koja je i toj Bosni i Hercegovini dala nesporni legimitet. Kao, na kraju krajeva, i drugim Republikama.
29. novembar danas ne baštini niko.
Da datumskih koincidencija ne bi bilo premalo za jedan tekst, evo još jedne. Nekoliko dana nakon naših odvojenih proslava, i jedne nepostojeće, u Francuskoj i Njemačkoj se svake godine obilježava dan kada je završena jedna od nabesmislenijih bitaka u istoriji – Verdenska bitka. U toj bici poginulo je 250 000 hiljada francuskih i njemačkih vojnika, a ranjeno pola miliona. Po uzoru na svoje prethodnike Francoisa Mitterranda i Helmuta Kohla koji su se rukovali na poprištu te bitke, svake godine vodeći političari tih zemalja odaju počast svim žrtvama ovog, kako ga nazvaše, "velikog rata".
Dok evropski narodi zajednički obilježavaju i proslavljaju dane koji su na bilo koji način odredili sudbine svojih građana u prošlosti, u "samostalnoj, suverenoj i teritorijalno neupitnoj" Bosni i Hercegovini se svake godine slavi i obilježava dan održavanja radničkih demonstracija u Chicagu 1886. godine, u narodu poznat kao 1. maj – Praznik rada. Doduše, ne proslavljaju ga Bošnjaci, Hrvati i Srbi zajednički, već jedni pored drugih. Ali o tome nekom drugom prilikom...
