Nekada davno, dok još nismo postali ni prvi bogumilski hrišćani, dok je Dažbog, drevni slovenski Bog sunca, rata, ruda i plodnosti, hodao zemljom, smrt nije bila ovoliko na cijeni. Život i rađanje sunca dočekivalo se s ushićenjem, obnažene glave i obraza, s pogledom na istok, zahvaljivalo se Bijelom hromom vuku Dažbogu na još jednom danu. Vuk i Isztok su bila nejčešća imena. Jer, tada je Gospođa Smrt bila izvjesnija od svanuća sljedećeg dana, smrt pseća, vučja ili ljudska, izvjesna i tvrda kao metal - čelik ili bronza, materijal ili oružje koje bi smrt zadalo.
Kad je Vuk otišao
Dolaskom hrišćanstva u ove krajeve, Bijeli hromi vuk, Dažbogov zemljani lik, postao je Satana, osuđen na zemlju i podzemlje. Ostao je hrom i postao je negativac, onaj koji grešne duše otima novom Bogu sa sinom iz Palestine, tadašnje Judeje. Tako je to, život je okrutan kad si hrom, čak i ako si bijel.
Prespavane zore
I još nešto se desilo, još kasnije. Ljudi su počeli duže spavati i manje strahovati od mogućnosti da novi dan neće svanuti. Progres i civilizacija su im učinili život lakšim i izvjesnijim, izvjesnost sutrašnjeg dana je postala tek metafora (osim u kratkotrajnim ratovima i nepotrebnim avanturama), a strah od smrti je sada dalek koliko i duboka starost. Ne umire se više od tuberkuloze, gripa, malih boginja i boljetica koje su nekad znale kositi milione tada ionako malobrojnih Evropljana. Dakle, novi dan i trajanje odavno više nisu vrijedni čekanja niti poštovanja.
Bezvezni i živi
Vratimo se vijek, vijek i po unazad... Za života se tada znalo o kraljevima, vitezovima, sultanima, vojskovođama. Smrtnici su, kao što i samo ime govori, bili smrtni da smrtniji ne mogu biti. Ili bi, na radost živih, u smrti postali neko i nešto. „O mtvima sve najbolje“. „U smrti se posvetio“. „Pokoj mu duši“. Smrt uzdiže do visine sjećanja. Što gora smrt, u što većim mukama, daje više poštovanja nesretnom čeljadetu kojem se, u većini slučajeva, nije ni pod razno umiralo.
Prvi i mrtvi
Tanatos je često vodio naše ljude. U Crnoj Gori, mjestu porijekla mojih sa očeve strane, velika je čast i privilegija bilo biti barjaktar. Grujovići su, od slavnog Ivanka, imali puno takvih. Zasluživalo se to hrabrošću pokazanom u boju. Čast se sastojala u tome da u bitci ideš ispred svih sa ogromnom zastavom u rukama, s obe ruke zauzete, bez jedne ili dvije dodatne šake kojima bi držao džeferdar, topuz ili kuburu; bez prstiju koji bi sipali barut i gurali sječene čavle u vječno gladnu cijev oružja. Znači, ne puštaš tu nesretnu zastavu ni kad ti se kuršumi kupe u prsima, ni kad ti vrelo olovo uho otkine, ni kad ti niz drvo koplja kapa tamnocrvena krv i slijeva se u opanke. I kad bitka prođe, držiš je u zraku, da je zemlja ne isprlja, da je krv onako svetu ne orosi i boje joj ne pokvari. Takva bi smrt bila rođenje u mislima drugih, posebna čast i ponos čitavoj familiji mojih Grujovića, Tanasilovića, Gatala... Hm, da, loza Tanasilovića, nekadašnjih Grujovića, zamalo je izgubila jedan ogranak, ovaj moj, zbog krvne osvete, kažu mi ljudi – enciklopedije, stari Crnogorci, tako stari da im se dan rođenja negdje izgubio. Jednom su ostala samo dva dječaka, kaže predanje, koje je njihova baka prehranjivala gatanjem. I ostali su Gatali, sve do mene. Hvala dragom Bogu i toj Babi, inače ni mene ne bi bilo ovako lijepog i pametnog, a vi bi i dalje čitali tamo neke tunjave bašibozuke iz manje junačkih loza i familija.
O živima sve najgore
Mrtvi se, kroz istoriju, historiju i povijest, čuvaju za posebne prilike. Za godišnjice, Dan državnosti, Dan pobjede nad ovim ili onim, za Krsne slave, Bajrame, godišnjice bitaka i velikih stradanja. Tada se strasno i kroz zube, punih usta i razbubnjalog srca, govori o mrtvima i, uz želju da se to nikad i nikom ne ponovi, usput poželi neprijatelju, onako između redova, sve najgore.
Izbori i pomori
Izbori su posebna prilika za mrtvarenje. Strasno se izvikuje broj žrtava, nekad i imena, govori se o tradiciji i miroljubivosti naroda vrlog govornika ili o herojstvu grada ili sela u kojem su nesretnici zaustavljeni u disanju. I sve u najboljoj namjeri, naravno, bez želje da se zloupotrijebe tolike smrti. A kosti, one se pažljivo prikupljaju za takve datume, prilike i prigode. Nema ih neko vrijeme i odjednom se, u punom sjaju, pojave pred Tv kamerama onda kad su najpotrebnije. Kosti Blajburga, Jasenovca, Srebrenice... Valjda da njihova, najčešće nimalo dobrovoljna žrtva, ne propadne bez veze, šteta bi bilo. Svaka vlast voli pokazivati kosti, lakše je onda sa živima.
Ko ne čeka – ipak dočeka
Hromog bijelog vuka, Dažboga, nisam vidio ni u jednoj od naših hercegovačkih šuma, čak ni u Bosni. U Perućici ih, provjereno, nema. Bar ih prije rata nije bilo. Ne vjerujem da ih ima u Srbiji ili Hrvatskoj. Dakle, nema ko ljudima reći da je svaki dan vrijedan čekanja, živi se, nećete vjerovati, previše lako. Lako bi srednjovjekovni seljak s tri kredita, samo da je pola kruva na stolu svaki dan, da se od gladi ne umre. Jer, nekad, kažu (a ako su lagali mene i ja ležem vas – Đ. Balašević), nije bilo javnih kuhinja. Ko nije imao jesti, umirao je, nimalo dostojanstvenije ili čak manje dostojanstveno nego danas od udara autobusa. Samo duže i bolnije.
I, dok tako olako živimo, učimo smrt u sebi podmuklom likovanju. Smrt gledamo i sada, ali više ne u oči, nego preko ovih naših nekrofilskih televizija. I ne svoju, nego tuđu. O smrti pričamo, sa Smrti više ne. Jednostavno smatramo da je Smrt ta koju treba poštovati, a da je život, ovaj jedini koji imamo, precijenjen u odnosu na Smrt, koju obično nespremni dočekamo.
