<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kad te Bosna porazi

<p>Zavoleo sam je musavu, dronjavu, prljavu. Kad putujem pored njenih reka i nakrivljenih brda, sanjivo glavu povijem na prozorsko staklo automobila, jer ona me ljulja u svojoj utrobi, kao što me i sreže sečivom svoje glasne tišine. Njena tišina rominja u danima mira i kiša pada, oblak preti, sunce sija kroz maglu nagoveštaja, slutnji, predskazanja. Otkud tišina, pita se sluh sa registrovanim strahovima.</p>

13. april 2011, 12:00



Najviše je volim obilaziti sa ocem, jer se naše bučne rasprave disonantnih tonova, uvek dobro podgrejanog rivalstva, uklapaju u težački izražaj šarenog okružja, uskih puteva, načičkanih kućica, nepostojeće kaldrme, koja kao da svuda i stalno vijuga.

Bosna je kaldrma kojoj ljudski koraci ne veruju.

Otac i ja vodimo dugu raspravu o njenim nerešivostima, oduzimajući vremenu bitnost, što čine i njeni narodi, ali kada priđemo, na primer, Travniku, nastupi svečana tišina i moj glas prestaje biti nesnosno visok, a očev dubok sa namerom da razreši moja pitanja, iako on zna da mu ja u odgovore ne verujem. Ja bih napadao sve postojeće, a on bi me podučavao koliko je besmisleno moje uobraženo udarništvo. Ja bih mišljenje krojio po merama njegove suprotnosti, a on bi produbio tvrđavu svojih misli i uživali bismo u tom nadmetanju koje nije ništa drugo do negovanje suprotnosti nakalemljenih na nejaka pleća nosilaca, što su opet upućeni jedan na drugog.

Narodi Bosne se glože u svojoj srodnosti kao otac i sin, samo što još redovno okončaju raspravu pokušajem fizičkog uništenja. Ali onda ih u danima pretvornog mira stiša padina zelenila i harmonično pomeranje kroz utrobu Bosne, ako je obilaziš.

Tako mene i mog oca u nadmetanju mišljenja zaustavi Travnik, padine i usponi pre i posle. Zaćutimo, iako si imamo štošta reći. Ćute i sada ovdašnji narodi i sa nepoverenjem se pipaju i obilaze. Kada dođeš, recimo, u Travnik, mirišeš sveži vazduh sa mirisom pročitane hronike i grad ti žuti u blago prljavu žutu boju istorijske razglednice sa otomanskom tradicijom na sebi, sa materijalizovanim prividima, ostacima sazidanog, neobičnim rasporedom grada, minaretima, medresama...

Putovanje po ovoj našoj zemlji za mene je smena prepirki i pokrova tišine, iz bosanskih dubina pristigle, zbog uklesanog vezirskog grada i sličnih prirodnih ili stvorenih ornamenata. Posle tih putovanja priznajem si da je u meni dugo jedna neizdefinisana misao neobeležena rečima.

Naime, u Bosni postoji nešto u lišću, jezeru, reci, vazduhu, džamiji, crkvi, ogradi, planini, kući, hrani, ljudima, što na duboko udisanje tera. Nešto zbog čega zastane moja i očeva rasprava. Nešto zbog čega zaćute njeni bremeniti žitelji. To nešto meni se čini kao vragolasto živi i sveprisutni znak opasnosti, primamljivosti i lepote u svakom kutku prirode, nastale snažnom jačinom ovdašnjih jauka, povika, sukoba i od svega onda ostane samo nemušta konstanta nerazumevanja.

To nešto su i veličanstveni istorijski prelivi zemlje bogumila, muslimana, pravoslavaca, katolika... I u sred tog nečeg, turobni životi i sukobi tih života. Bosna je od njih teška, a raznolika, široka, ispresecana, zavučena, uvučena, u visinama izgubljena, i uvek me porazi na drumovima svojim trošnim. Bio car, beg ili raja.

Bosna je nepresušno vrelo umetnosti, svađa, mržnje, ljubavi, ružnog, lepog, duhovnog, skarednog.
Bosnom su se opijali stvaraoci, a neki među njima delo stvoriše isključivo zahvaljujući njenom postojanju.
Ona je bogatstvo svojih vakufa i zadužbina.

Od Bosne je bežao svet umnih, radnih, nadahnutih, osetljivih, jer ako je previše udahneš, zapuhne te zagušljivi zadah ispušten iz usta posvađanih.

Bosnu su mnogi pokušali objasniti, ali su svi ostali nedorečeni. O njoj je mučno misliti, ali zavodljivo te mami ambijentom povesnih začkoljica i surovog eha koji u njoj odjekuje. 

Od Bosne se može ružno ostariti. Od Bosne si blistavo mlad kad si mlad, jer ne haješ za nebitno dok ćeifiš.
U njoj neminovno moraš zapaliti cigaru u Travniku, Mostaru, Jajcu, Višegradu, Sarajevu...



Bosna ima reči kao što je ćeif i pasavandžija. Njenu noć je preteško čuvati, gledati i u njoj se opijati.

Bosna smo ti, ja i pita na pločniku uz Vrbas presvučen svetlucavim iskrama našeg poveravanja, predatog na čuvanje hladnoj i bistroj reci.

I pored svega, Bosna me pogazi grubom čizmom. Uštine me bezobraznim ponavljanjem iste mržnje kojom se bezočno mrzimo.
Na kraju, ona te uvek porazi. Porazila je mnoge silnike, osvajače, namesnike, derviše, revolucionare, monarhe, ratnike, pisce, ajane...Obožavam je udahnuti, osetiti, probati, ali znam da će me poraziti.

Osećam se često kao Davil, iako nisam dete Francuske, već Njeno dete, sklupčano u nesigurnom zagrljaju, preplašeno silinom opore noći.

I dok me ne porazi ili strese sa sebe, ja se pitam što ne bežim, ali ona te porazi i kad misliš da si muzevir koji je utekao.

Verujem da su i oni koji su u samoizgnanstvu u mislima oprhvani kutkom prirode koji govori o njoj i iz nje. Verujem kako osećaju da su poraženi.

Nije li njen veliki režiser, slikar njene fizionomije, unatoč svim gadostima prostih koji bi da ga proglase hainom, vrisnuo rečima: Njen glavni grad je magičan!

Ta magija zaista pobeđuje nas što smo bez moći, a uporno je promatramo i učimo revnosno mene njene ćudljivosti, poput predanog hafiza. Spise iz kojih ja učim nemaju sure, već svu neurednost i nepreglednost vraški zajebane zemlje u kojoj su gospodari stradali zajedno sa robovima i nadničarima, ostavljajući u amanet najčudnije legende i verovanja pune neverovatnih obrta, podviga, padova i građevina, što su najbolji svedoci bosanskog specifikuma. 

Šetam po kaldrmi kojoj ne verujem i pitam se kad će me konačno poraziti.


Od istog autora : Idem kući da gledam RTRS