Dragan Armansky, čovjek bosanskih korijena, vodi tvrtku koja, osim osiguranja, pruža i detektivske usluge. On je šef heroini Lisbeth Salander i angažira je kad je posao “osjetljiv“. U “Muškarcima koji mrze žene“, američkoj verziji prvog dijela švedske “Millenium“ trilogije Stiega Larssona, Armanskog je utjelovio naš Goran Višnjić i zabilježio još jedan nastup u prestižnom hollywoodskom hit-filmu visokobudžetske A klase, ovj put pod paskom velikog režisera Davida Finchera.
U vašoj prvoj sceni u filmu Armansky kaže kako “Lisbeth nitko ne voli“ i “bolje je da radi od kuće“. Kako biste opisali Salandericu?
Kad su se u Hollywoodu dočepali knjige i vidjeli da se od tog materijala dade napraviti dobar film, pogotovo kad je iza kamere manijak za detalje kao Fincher i može napraviti lik kako ga je pisac i zamislio. Da, Lisbeth je mračna, karizmatična, lijepa, seksi, biseksualna... U njoj imate sve stvari koje mladu publiku navode na nekakav bunt, a onda opet u isto vrijeme žao vam ju je. No, sva ta Lisbethina unutarnja neslaganja i slamanja događaju se i u Armanskom, zato što on prema njoj gaji očinski odnos. Naime, njegov prijatelj, stari odvjetnik koji je prije Bjurmana pomagao Lisbeth, zamolio je Armanskog da joj nađe posao i zaposli je kod njega u firmi. Armanski u principu Salandericu nasljeđuje preko svog starog prijatelja i pokušava joj pomoći onoliko koliko misli da će ona dopustiti. Zna da će ga, ako se previše uključi u njezin život, izolirati iz svog svijeta, jer se boji baš takvih tipova, sredovječnih muškaraca na koje se opekla toliko puta. Stoga, Armanski ima takav odnos i pokušava joj pomoći, ali s druge strane pokušava ne ući u njezin svijet, pa je zadržava izvan ureda i nikad je nije upoznao s klijentima.
Volite li vi Lisbeth kao Armansky?
Apsolutno. Ima jedna predivna scena u knjizi, gdje Armansky opisuje očaranost s njom. Razmišlja o njoj kao o svom djetetu i ne želi da Lisbeth zbog tog njegovog osjećaja slučajno pomisli da on prema njoj ima neka seksualna razmišljanja itd. Upravo se zbog toga ponaša prema njoj hladnije, ne kako bi se inače ponašao. Nadam se da ćemo u drugom i trećem dijelu filma vidjeti kako se taj odnos između njih polako otapa i postaje prijazniji jer ga ona ipak pušta mrvicu više unutra i skida taj svoj oklop.
Je li Salanderica heroina našeg doba?
Možda više antiheroina. Superman je najbolje funkcionirao prije gotovo 100 godina. Danas ljudi više vole heroje koji imaju problema i privučeni su njima. Dakle, ne prototipovima heroja, nego ljudima s manama, a Lisbeth ih ima i previše, zbog loših iskustava i loše sreće u životu. Tako da je u isto vrijeme i žalimo, u njoj vidimo nekoga tko bi, da je bio rođen u nekoj drugoj familiji, možda prošao drukčije i mogao postići nešto što bi svijet doživio kao neku bolju sudbinu.
Larssonove knjige ste, očito, pročitali. Jeste li pogledali i švedske filmove za pripremu?
Jesam, bili su mi jako dobri. Iako, moram priznati, tek sad kad pogledam Fincherov film, evidentna je razlika u perfekcionizmu. Moju prvu scenu koju radio sa Stevenom Berkoffom umjesto 12 sati, koliko je normalno radno vrijeme, završili smo snimati nakon 17. Glumci su nakon toga dobili 12 sati slobodno. Slijedeći dan snimanje je nastavljeno, a potom je Fincher prekočio 20 dana, radio nadosnimavanja itd. Naprosto se vidi veći trud, budžet i veća orijentiranost prema detaljima. Kako je jedan kritičar napisao, švedska verzija više izgleda kao dugačak i jaklo dobar pilot neke TV serije, a ne kao kinofilm.
Kako se Goran Višnjić uopće priprema za lik? Ima li neke posebne metode?
Svaka uloga inzistira na nečemu posebnom. Nakon što smo Fincher i ja razgovarali i on se složio da budem u filmu, studio i glavni producent rekli su da sam im premlad za ulogu na prvoj audiciji. Pustio sam sijedu kosu, nabacio par kilograma, postarao sam se dosta. Zamolio sam Finchera da mi da malo vremena da sve to sredim. Doslovce 48 dati poslije finalne audicije, dobili smo zeleno svjetlo. Znači, za ovu ulogu to je bio početak - malo se postarati, jer Armansky izgleda kao da je u ranim 50-ima, zatim malo rada na akcentu, a najviše sam, zapravo, mogao “izvući“ lik iz čitanja knjige. Pokušao sam prikazati njegov odnos s Lisbeth koji će, ponavljam, biti puno više prikazan u nastavcima.
Stječe se dojam da ste se guštali sakriti iza ostarjelog lika. Je li vas ljepota koji put koštala uloge?
Profesorica na Akademiji Neva Rošić rekla je jednu sjajnu stvar: nešto što imate sa sobom uvijek imate i ne morate igrati na tu kartu. Prema tome, morate se opustiti i raditi uloge koje mislite da biste trebali. Sad sam u “Početnicima“ glumio homoseksualca koji stavlja umetke za kosu. U “Muškarcima koji mrze žene“ imao sam sijedu kosu i postarao se, dobio desetak kila. U najnovijem filmu “K-11“ moj lik završi u zatvoru, a bio je i narkoman. Pokušavam raditi drukčije uloge, onakve kakve nisam prije igrao.
Čini se da je vaša uloga proširena u odnosu na originalni film. Je li tako bilo isprve u scenariju ili ste možda vi to doprinijeli pojavom i glumom, svidjeli se Fincheru?
Moram priznati da je scenarij bio takav. Postojale su scene koje su na kraju i bile u filmu. Isto tako, moram priznati da sam oduševljen što me nisu izrezali iz filma. Nikad ne znate s malim ulogama koje možda nisu toliko bitne za priču kako će završiti. Kad sam vidio prvi put foršpan i shvatio da su me zadržali u filmu, to je bila dobra vijest (smijeh).
Kako vam je bilo raditi s Fincherom? Bije ga glas velikog perfekcionista koji ponavlja kadrove do iznemoglosti, svoje i glumaca...
Meni se to sviđa, ja sam isto takav. Na snimanju “Hitne službe“ nekad sam išao na živce kolegama kad bi rekao “Možemo li još jedanput, možemo li još jedanput...?“. Dolazeći iz kazališta, uvijek imam taj nekakav presing da je to što sam snimio sad to i da više nikad ne mogu popraviti. Imam malog crva koji govori “Možda možeš bolje, drukčije...“. U teatru smo navikli da kad predstava nije bila fenomenalna nema veze, jer možemo probati ponovno sutra, ne znam, mačevanje kako smo danas zeznuli neke stvari. I sutra se lijepo nađemo prije predstave, ponovimo to 15 puta i eto. “Hamleta“ smo radili osam godina i svake bi pokušali nešto unaprijediti. U filmu kad jednom nešto snimite, to je to, tako da je bilo zapravo fenomenalno što je Fincher cijelo vrijeme inzistirao “Ajmo još jednom!“. Najbitnije je na kraju dana kad se vide rezultati. Kad je Fincher u pitanju, ono što završi u kinu, znate da je savršeno. Svaki kadar je snimljen do u detalje i Fincher zalužuje reputaciju perfekcionista koja ga prati.
Koji vam je njegov najbolji film?
“Sedmica“. Bio je to Fincherov prvi veliki film koji sam vidio kad sam čuo za njega. Svidjela mi se dinamika, napetost. Mislim da je to prvi film takvog tipa koji sam pogledao, možda bih ga po atmosferi mogao usporediti s “Blade Runnerom“...
Mislite li da Fincher nakon dvije nominacije napokon može dobiti Oscara za režiju, tj. može li se film naći u utrci za Oscara ili je prebrutalan za ukus Akademije?
Ne mislim da je prebrutalan, ali što se tiče Akademije i Oscara, ulaziti u neka predviđanja... Bolje mi je otići u Vegas i staviti sve na crveno (smijeh). Toliko puta sam bio razočaran njihovim izborom. Samo kad se sjetim “Gladijatora“; ne znam tko sve nije dobio Oscara za film, a Ridley Scott je ostao praznih ruku. Rekao sam si: “Pa, čekajte ljudi, tko je pomogao Russellu Croweu da napravi tako dobru ulogu, tko je snimio cijeli film...“. To je bio zadnji put kad sam imao nade da Oscar i ja možemo imati slično razmišljanje. Sad ih samo doživljavam kao nekakvu zabavu. Pogledam ih i što bude, bude.
S kime biste još od velikih redatelja voljeli raditi?
S Ridleyjem. Našli smo se nekoliko puta u vezi drugih projekata na nekakvih pokusnim snimanjima, audicijama itd., ali nažalost nisam imao priliku zapravo raditi s njime.
Je li Scottov česti producent Branko Lustig mogao nešto napraviti da vas poveže još više?
U Hollywoodu se uloga ne dobiva preko veze. Na kraju procesa glavna se odluka svodi na glavu studija i redatelja. Branku sam apsolutno zahvalan što se za jedan Ridleyjev film jako trudio i imao za mene samo riječi hvale.
Koji je film bio posrijedi ako nije tajna?
Nije u redu govoriti o tim stvarima. Naš posao je da idemo na audicije, a njihov da odaberu čovjeka koji je dobar za određenu ulogu. Malo je glupo o tome razgovarati, ono “Ja sam mogao, ja sam trebao...“. Ostavimo nekom drugome da priča o tome.
Fincherovim filmom dominira božićni ugođaj. Biste li ga mogli preporučiti nekome kao božićni film, doduše nekonvencionalni, poput “Bad Santa“, ili držite da je to doista “feel bad movie of the Christmas“?
Apsolutno to, sjajna je dosjetka bila staviti takvu krilaticu u foršpan. Iako film završava nekim happy endom, ima neku magluštinu u sebi, naznaku nečeg što dolazi da stvari neće dobro završiti po ove ljude koji su uključeni u priču. Fincher je odlično pripremio teren za drugi i treći film.
Dijelili ste scenu s legendarnim negativcem Stevenom Berkoffom. Jeste ga se sjetili iz “Octopussyja“, “Policajca s Beverly Hillsa“ i “Ramba II“?
Sjetio sam ga se više kao ruskog generala u Bond-filmu (“Octopussy“), po tome mi je ostao poznat. Steven je bio jako prijazan, a ja apsolutno pripremljen za svoju scenu. Dobio sam scenarij na vrijeme, znao kad je snimanje. Cijeli dan je prošao u dosta dobrom, makar napetom, raspoloženju. Fincher nas je držao napetima zbog prirode scene. Moj lik pokušava izbjeći situaciju da dovede Lisbeth u kontakt sa Stevenovim odvjetnikom, jer se boji tko zna što bi mogla reći na sastanku.
Kako vam je bilo sa Salandericom - Rooney Marom?
Imao sam jedan dan snimanja i jednu scenu s njom. Bila je sjajna, profesionalna. Napravila je ulogu fenomenalno, izvukla nešto totalno različito od same sebe i od onoga što bi publika mogla očekivati. Skidam joj kapu što se toga tiče.
A s Danielom Craigom, s kojim ste se na filmu sreli oči u oči? Jeste li možda razgovarali o Jamesu Bondu s obzirom da ste i vi konkurirali za ulogu tajnog agenta u “Casinu Royale“?
Ne, Daniel je jedan pristojan čovjek, jako fin, pravi Englez u pozitivnom smislu riječi. Obojica smo se pravili da Bond ni ne postoji. Pričali smo o ljepotama Hrvatske, o tome kako bi on htio doći kod nas na more. Pitao me je gdje je najbolje mjesto za odmor. Proveli smo cijeli dan pričajući o svemu samo ne o Bondu. Da se vratim na ono što sam rekao u vezi Ridleyja - idete na audiciju, odradite svoj dio posla... Ako dobijete ulogu, sjajno, ako ne, idete dalje. Glupo je pričat poslije “Joj, ja sam to mogao i trebao...“.
Jeste li s Fincherom razgovarali o vašem pojavljivanju u nastavcima? Hoće li on uopće režirati nastavke?
Sigurno je, za sada, to da ću ja biti u nastavcima. Također, za sada je u planu da ih Fincher režira, ali u studiju Sony još uvijek nisu donijeli finalnu odluku. Uglavnom, kad smo zadnji put razgovarali, moj lik bi trebao pojaviti i još dva filma.
U filmu se spominje trgovina oružjem ustašama. Kako komentirate da se u hollywoodskim filmovima sve češće dotiču teritorija ex-YU?
Hollywood je aposultno površan u nekim stvarima. Uopće ne vode računa o tome koga gaze, nego naprosto uzmu neku državu, a nemaju sliku o ljudima koji tamo žive i zemlji koju spominju u tom svom scenariju. Ne volim kad to rade. Samo kad se sjetim “Borata“, bilo mi je degutantno kako je Kazahstan prikazan.
Je li postojala opcija da nazočite premijeri filma u Hrvatskoj?
Pitali su me da dođem. Iskreno, ja sam ipak u tom filmu u samo dvije scene. Ako se pojavim i napravi se halabuka, ljudi će se pitati “Šta je Višnjić ipak glavna uloga u filmu?!“ (smijeh). Mislim da bi to bilo malo “too much“. Na premijeru drugog i trećeg filma volio bih se pojaviti u Hrvatskoj, i to ću i napraviti ako bude interesa, ali da dođem na račun ovog filma u kojem imam dvije scene... Bio bi to, što Ameri kažu, apsolutni “overkill“.
Ponovno s Vrdoljakom
Pratite li hrvatsku kinematografiju i glumce? Biste li snimili nešto u Hrvatskoj nakon “Duge mračne noći“ (2004.) u režiji vašeg punca Antuna Vrdoljaka?
Pokušavam pratiti, no priznajem da sam sve manje u tijeku. Kad dođem u Hrvatsku, nastojim pogledati što više filmova. Htio bih raditi nešto, svakako. Nedostaje mi gluma na materinjem jezku. Na engleskom, koliko god on fluentan bio, nije to – to. Tipujem na neku kazališnu predstavu i još koji film apsolutno, pogotovo s Tončijem (Antun Vrdoljak). Mislim da je sjajan režiser i da bi trebali napraviti još jedan igrani film. Trenutno već radimo na tome, samo ne znamo koje teme ćemo se dohvatiti. Ima jako puno različitih i dobrih priča koje bi htjeli staviti na film i siguran sam da ćemo opet odabrati nešto zanimljivo.
Hrvati imaju šanse u svijetu
Smatrate li da netko ima šanse postići vani uspjeh poput vas, možda Zrinka Cvitešić?
Svijet se sve više otvara, granice su sve manje. Treba sustavno raditi projekte koji će biti originalni, a treba nam i puno sreće da jedan od njih završi na nekom internacionalnom festivalu. Hrvati imaju šanse za međunarodne projekte, mislim da postoji mogućnost da naši ljudi rade puno više vani. U hrvatskoj kinematografiji ima jako puno talentiranih ljudi, ne samo glumaca, nego i režisera, pisaca...
Jeste li stigli pogledati film od Angeline Jolie?
Nisam još. Ležao sam posljednjih dana u bolestan u krevetu.
O seriji 'Pan Am'
U seriji “Pan Am“ imao sam gostujuću ulogu (jugoslavenski diplomat koji radi u UN-u). Scenaristi “Pan Ama“ ujedno su i scenaristi “Hitne službe“ pa su me zamolili da se pojavim u nekoliko epizoda. To je bio kolaborativni napor, zajedno smo kreirali lik, a ja sam mu dao prezime po profesoru s akademije (Niko Lonza).
Budući planovi
Postoji velika šansa da s “K-11“ dođem u Berlin na filmski festival. Nismo još dobili službenu potvrdu da smo u konkurenciji, ali producenti ga žele tamo prikazati tako da ću najvjerojatnije biti tamo. Slijedeće godine radim i na vlastitom “pilotu“ u mojoj produkcijskoj kući za jednu kabelsku mrežu koji bi trebao ići na proljeće, ali ovist će o Fincheru. Potpisao sam sa njima ugovor na tri filma i oni su mi prva obaveza. Sve što radim prije nego se završe nastavci moram prijaviti studiju Sony, tako da će mi se drugi poslovi morati ravnati prema snimanju idućeg filma iz trilogije.
Hollywoodska filmografija
1997. “Dobrodošli u Sarajevo“, “Mirotvorac“
1998. “Magija“, “Kockari“, “The Power Of Goodbye“ (Madonnin videspot)
1999. “Hitna služba“
2000. “Vjerna žena“
2001. “Ljubav bez izlaza“
2002. “Opasni snovi“, “Ledeno doba“ (glas)
2004. “Spartak“
2005. “Elektra“
2009. “Helen“
2010. “Početnici“
2011. “Muškarci koji mrze žene“
2012. “K-11“
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije
