Naime, lokalne dušebrižnike žestoko je zabrinuo organizirani program za djecu „Novogodišnja čarolija“ čiji uključuje i druženje sa Deda Mrazom. Pomenuti djedica je, kako „reagiranje zabrinutih roditelja“ navodi, samo domaći alias poznatog kršćanskog fundamentaliste Djeda Božićnjaka, pa je evidentno da bi prisustvo ovakvoj manifestaciji žestoko unazadilo razvoj nevine muslimanske dječice, priuštilo im teško poniženje, i dovelo ih kući uplakane, sve uz trajni ožiljak na njihovoj mladoj duši i traumu za koju je upitno da li ikada može biti prevaziđena i zaliječena.
Ovo nesuvislo bulažnjenje prošlo bi, možda, i nezapaženo, da njegovu sadržinu zabrinuti roditelji nisu podvukli omiljenim reisovim oružjem za raspirivanje međunacionalne i religijske mržnje – genocidom, silovanjima, i neizmjernim razaranjima, koji su, eto, bili takvi kakvi jesu – pogubni po bošnjački narod, dok bi dolazak Deda Mraza i njegov lik sasvim nesporno predstavljali kap koja prelijeva čašu i povećava potrebu za nekim najavljivanim sarajevskim ljetom.
To što reis, dopuštajući javno obznanjivanje suludi ispada na službenoj stranici Rijaseta, pljuje na svoju sopstvenu religiju i njenu suštinu koja posve sigurno nadilazi tog griješnog smrtnika, njegova je privatna stvar i stvar njegovih džematlija koji će većinom, kao i u uvijek, sve njegove gluposti rado progutati. Ono što je, međutim, nedopustivo u svemu, jeste nevjerovatna činjenica da je ovakvim konstatacijama sam reis dopustio vrijeđanje i unižavanje naroda čiji je značajan broj pripadnika u proteklom ratu doživio ili preživio iznimno teške zločine. Uspoređivanje jednog izljeva neznanja i nerazumijevanja figure, postojanja i historijata Deda Mraza sa zločinima poput genocida trivijalizacija su teških stradanja sa kojima su se Bošnjaci suočavali, i tu trivijalizaciju muslimanski živalj u Bosni i Hercegovini – prešućuje, dakle odobrava. Posezati za genocidom u političke svrhe postalo je najrelevantnije sredstvo na raspolaganju kako Ceriću, tako i njegovim sunarodnjacima u političkoj vrhuški naše države, i koliko god bilo nedopustivo, nije se srozavalo na ovako niske grane na koje je pao cjelokupan Rijaset na čelu sa efendijom kada je dopustio i prešutno podržao takva uvredljiva shvatanja.
Međutim, reis svoje zapaljive govore i pismene ispade upotrebljava onda kada za njima ne postoji nikakva potreba, a mudro šuti zlatnom šutnjom kada bi se njegov glas kao glas čovjeka, a ne samo reisa, morao dići u odbrani slabih i potlačenih. Udario je, tako, reis na ministra Suljagića kada je ovaj uveo opisnu ocjenu iz vjeronauka, i trubio do iznemoglosti o nuždama i potrebama muslimanskog potomstva; nije se, međutim, reis oglasio niti smatrao za shodnim oglasiti barem nekakvim „reagiranjem roditelja“ kada je trebao pomisliti na osjećaje nemuslimanske djece koja bi u nekom kutku ili hladnom hodniku čekala završetak časa islamske vjeronauke kako bi se, po okončanju istog, oslobodila prisilne getoizacije i priključila svojim vršnjacima. Roditelji te djece također su porezni obveznici, koji uredno izmiruju obaveze prema državi i prema školi; zašto njihov vapaj za djecom koja se smrzavaju u hodnicima nije našao svoj put do reisovog uha, i natjerao ga da po prvi put otvori usta u svrhe banalnog primjera toleracije i razumijevanja?
Reisu takve zamisli, naravno, ne padaju na pamet. A veliko je pitanje imaju li na šta i pasti.
Djeca koja po hodnicima čekaju vjeronauku sitan su i sitničav primjer reisove nemuštosti. U Gluhoj Bukovici jedan je hodža osuđen na zatvorsku kaznu zbog zlostavljanja djece; reis Cerić, međutim, podigao je svoj glas samo u pokušaju da opere posvećene genitalije pomenutog efendije, i gotovo se nijednom riječju nije dotakao njegovih nevinih i nesvjesnih žrtava. Je li tome uzrok što se reisov svemir proteže od Stupa do Koševskog brda, i što se u potrebiti ummet ne ubrajaju stanovnici mnogobrojnih sela u Bosni i Hercegovini čija se svrsishodnost ispoljava samo pred izbore, kada ih reis lično ili putem izabranih posrednika upućuje na to šta će i koga zaokružiti?
Mi ne znamo, a bog će sveti znati da li je odgovor na to pitanje poznat i reisu, poglavaru izuzetno selektivnih prioriteta.
Nisu, dakle, reisu važna druga djeca, osim one odabrane koja će vješto podvući njegove navode i doprinijeti snazi njegove retorike koja je sve, i politička i radikalna i fundamentalistička i nacionalistička, samo ne islamska, i iz koje govori sve, samo ne govori čistoća vjere i riječ božija koju je u Bosni, a bogami i Hercegovini, zamela dnevna politika.
Deda Mraz se u Bosni i Hercegovini proveo kao Jozef K. iz besmrtnog Kafkinog „Procesa“: naprosto su ga jednog jutra odlučili uhapsiti, a da ni on, ni gomila čiji je jedan dio zdušno navijao, dok je drugi konsterniran šutio, nisu znali zašto, i kome je nanio zlo osim što je, praćen gnjevnim povicima turskog imama, povrijedio pravo na privatnost ulazeći u tuđe kuće kroz dimnjak.
Konsternirani dio javnosti, dakle, šuti, i veliko je pitanje ko će biti sljedeća meta za odstrel nezajažljivom i upornom gaziji Ceriću, i hoće li iko ostati ko bi se usudio dići svoj glas protiv imenovanog.
Deda Mraz polagano pada.
Slijedeći su ateisti.
Kad ostali padnu, na redu će biti Ostali.
Kad ostali padnu, na redu će biti svi oni koji posumnjaju u to da je glas reisa glas boga.
Srbe i Hrvate ne treba ni navoditi; na potezu Stup-Koševsko brdo koju Herr Cerić jedino smatra relevantnom, gotovo da ih i nema.
A iza svih će ostati samo grobna tišina i sumorni mrak reisovog Četvrtog Reicha.
