Prvi EP “Taste” objavili ste kao samizdat, a zatim 2009. “Erupt” za nezavisni Sonic Doom Records. “Draw the Line Never a Square” i “Ruiz Radio Revolution”, objavljeni ove godine, dobili su pozitivne recenzije i kakav-takav tretman u medijima. Otkud takvo ignoriranje medija, iako ste odsvirali puno koncerata u Hrvatskoj i Europi?
Radimo svoje, snimamo i sviramo. Prošli smo velike festivale, dobili nekakva priznanja i kritike i publike kod nas i u Sloveniji. Na internetu nas ne ignoriraju, a i na TV-u smo se pojavili više puta, no najjače radiopostaje i tiskovine još su nam nepoznanica. Svakom bendu koji ima ambicije obratiti se široj publici treba intenzivan airplay u medijima; znam sve singlove Jamesa Blunta, Beyonce, Rihanne, TBF-a i Hladnog piva samo zato što na radiju ispiru mozgove njihovim pjesmama. Takva pozicija u medijima košta, a mi taj novac nemamo.
Samo da se ne stoji
Američka novinarka prestižnog bloga Resonance Indie Music Vibes nije štedjela riječi pohvale, no vama su tijekom intervjua u oči upala pitanja koja su pogađala bit stvari i zračila zdravim i iskrenim interesom. Zašto je gotovo nemoguće da vam netko ovdje danas pristupi na takav način?
Takav nas je pristup ostavio bez daha: usporedbe albuma i pjesama, tekstualno, muzički, idejno… Preduvjet za takva pitanja, očito, predano je preslušavanje albuma o kojem se piše, a to kod nas nije kriterij. Prezentacija bendova u ovdašnjim medijima potpuno je bezlična. Kao da se publika sustavno podcjenjuje – nude joj se samo površni imidž, kakva kontroverza ili skandal.
Pjevate isključivo na engleskom: mislite li da imate realne šanse ostvariti karijeru na globalnom planu?
Želimo uspjeh, ali u smislu da okupimo publiku u što više zemalja, kako bismo malo proputovali i, na koncu, od muzike pristojno živjeli. Naš je san da nas sluša nekoliko stotina ljudi u svakom europskom gradu. Jasno, inozemna se karijera neće dogoditi sama od sebe, treba u nama netko treba prepoznati novac. Kod nas ne postoji infrastruktura koja bi mogla napraviti ono što su Šveđani napravili s Hivesima, Islanđani sa Sigur Ros ili Slovenci s Elvis Jacksonima. Idemo korak po korak, pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Samo da se ne stoji.
Iako vaši tekstovi nisu društveno angažirani, ipak govore o društvu i pojedincu, ali na specifičan način?
Kao autor tekstova, mislim da umjetnik mora osjetiti vibraciju vremena u kojem živi i to puno prije nego što se to pretvori u neminovni šamar društvu. Živimo u epohi neodgovornosti, površnosti, banalnosti, ispraznosti. Uzrok nisu političke ideologije, ekonomski modeli ili dinamika društvenih slojeva. Uzrok je kriza pojedinca, kojeg se sve više opterećuje uvjerenjem da je moguće živjeti neodgovorno, bez posljedica. U epohi u kojoj je sve dopušteno dominiraju hedonizam, lijenost, apatija, pohlepa, agresija, gubitak istinskih sokova društva. Nikad nije bilo kritičnije, ali i bolje vrijeme da čovjek sebi postavi osnovna pitanja – tko sam i zašto živim? Jedino pojedinac s integritetom može graditi zdravo društvo. Tu svrdlam tekstovima, to me zanima.
Vaša je muzika pitak indie rock, žestokih gitarskih rifova, plesnog ritma i pjevnih refrena i melodija. Imate predispozicije za uspjeh, no što su domaći diskografi spremni učiniti za vaš proboj na stranom tržištu?
Ponekad nam se čini da je predispozicija pretvorena u poziciju iz koje je nemoguće mrdnuti. Bend se mora kretati, živjeti i biti zdrav, samo tako dolazi prirodna inspiracija i želja za istraživanjem i obogaćivanjem izraza. Mislim da je cijela diskografska industrija uzdrmana toliko da još radi samo s provjerenim imenima i neće još dugo svoje poslovanje označavati s ovim “disk”. Potrebni su novi modaliteti suradnje.
Internet je prevelik teren
Nedavno ste, nakon što vas je čuo jedan tamošnji promotor, dobili poziv za koncert u Njemačkoj. Jeste li razgovarali s njim o kakvom ozbiljnijem angažmanu?
Nismo. Internet je prevelik teren da bi baš svaka komunikacija dobila težinu velikoga potencijala. Čovjek radi koncerte u jednom njemačkom klubu, umrežen je s promotorima u regiji i htio je da malo prosviramo po tom području. Puno bendova iz Hrvatske svira u Europi, ali male koncerte, koji nemaju neki naročiti odjek u smislu afirmacije na stranom tržištu. Za to treba imati ekipu koja se time bavi, promotorske agencije. Navodno takva usluga košta kojih 10.000 eura godišnje, pa ti vidi.
Posljednjih se desetak godina ovdje pojavio čitav niz novih rock bendova, raznih podžanrova i stilova, i premda pune klubove publikom, kritičari ih uglavnom ignoriraju. Koliko je vama važno mišljenje domaćih kritičara i koliko vam njihova recenzija može pomoći ili odmoći u karijeri?
Problem je u velikom nesrazmjeru između količine bendova i drugih infrastrukturnih dijelova koji čine scenu – klubova, izdavača, fanzina, promotora, menadžera, novinara, fotografa, dizajnera, snimatelja, montažera… jedan usmjereni i osmišljeni milje koji bi scenu postavio na prave noge. Imam osjećaj da malo fali da sve to profunkcionira. Zasad su to izolirani pokušaji koji jašu raketu entuzijazma, pa dok ima goriva… U Srbiji je s novom scenom stvorena ta neka mašinerijica koja je gurala nove bendove. S druge strane, i starija garda rock kritičara reagira kad im se pod nos tutne kakav novi bend, iako je smiješno da je za njih novi bend svaki koji traje kraće od deset godina. Vrlo je zanimljivo čuti kako kotiraš u nekom njihovom sustavu vrijednosti, objektivno “teškom” nekoliko desetljeća. Mi smo dobili odlične recenzije za naš rad, ali ne vidim kako nam je to pomoglo u većoj mjeri. No, nije ni odmoglo.
Tekst je preuzez iz Novossti
