<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Branka Katić - holivudska glumica

<p><strong>Kada se sa četrnaest godina pojavila u Nije lako s muškarcima, Branka Katić je „gurnula nogu“ u vrata filmskog sveta kroz koja je veoma želela da prođe i borila se kako je znala i umela da u njemu ostane. Uspelo joj je, prilično je očigledno.</strong></p> <p>

03. januar 2012, 12:00

Pre tri godine odigrala je ulogu rumunske madam u Čikagu koja je, kako je ne bi deportovali nazad u Banat, izdala gangsterskog superstara Džona Dilindžera. Dilindžera igra niko drugi do Džoni Dep. "Public Enemies" je režirao Majkl Man kojeg rutinski svrstavaju među najbolje američke režisere ikad. Film je samo u SAD zaradio preko devedeset sedam miliona dolara, dvostruko više nego što je u njega uloženo

Danas Branka živi u Los Anđelesu sa dva sina i mužem, režiserom Džulijanom Farinom, čiju režiju gledamo u seriji "Entourage", a da i ne znamo da to ima neke veze sa njom. Čak je režirao i dve epizode serije "Seks i grad", u šestoj sezoni.

Branka je doživela rad sa Džonijem Depom kao nagradu za sve što je uradila na filmu, od prve scene u Nije lako s muškarcima snimljene pre više od dvadeset pet godina, u kojoj džogira sa ogromnim bernardincem, pa zatekne „sestru“ kako se ljubaka sa Zoranom Cvijanovićem, do teške scene pregovora sa agentom FBI-ja u kojoj pristaje da izda Dilindžera i crvenog tepiha na spektakularnoj premijeri.

Da li ti je uloga u Public Enemies otvorila nove mogućnosti u Holivudu?

Branka Katić: Sigurno da je dobro biti u tako velikom filmu sa tako dobrim glumcima. Išla sam da vidim nekoliko kasting reditelja u vezi sa drugim poslovima i dobila komplimente, ali ne znam šta da ti kažem – sigurno je bolje imati to u CV-u nego nemati. Meni je bilo jako zanimljivo da vidim kako te velike produkcije funkcionišu, ali je raditi sa Džonijem Depom bilo ono što je stvarno nezaboravno.

Nikola Koljević je rekao da si ga, dok ste snimali Ženu sa slomljenim nosom zabavljala pričama o Depu.

Pa tu je najveći doživljaj bio videti koliko je on normalan i skroman. Biti najveća filmska zvezda na planeti i sačuvati humanost, biti divan prema čitavoj ekipi, zasmejavati statiste samo da bi atmosfera na snimanju svima bila lepa, stvarno je fenomenalno. Imali smo naporno snimanje, po šesnaest i osamnaest sati, ali kad bi završio sve, Džoni Dep bi uredno stao kod grupe obožavalaca, pozdravio se s njima, seo i sa svakim popričao, delio fotografije... Tako vidiš da on stvarno ceni svu ljubav koju mu ljudi daju i da je vrlo iskren u tome što radi.

Neverovatno je koliko znači njegovo ime. Moja ćerka nije znala ko si ti, ali kad sam joj rekao da si igrala sa Džonijem Depom, sve joj je bilo jasno.

Nisam htela da ga gnjavim, ceo svet ga proganja, ali na kraju nisam izdržala, pa sam ga zamolila pred kraj snimanja da mi potpiše šest fotografija za moje i još neke klince iz familije.

Odakle ti uopšte na filmu kao dete?

Pa to pitaj moju mamu. Upala mi je u sobu jednog jutra kad sam imala četrnaest godina i rekla: „Ajde, glumice, ustaj, dosta si glumila po kući, eno ga oglas u Politici. Pošalji sliku.“ Trebalo je da joj pomognem da pegla neke tatine košulje, pa sam ustala, poslala to i potpuno zaboravila. Onda sam posle jedno dve nedelje dobila poziv. Kad sam otišla, tamo je u nekom dvorištu čekalo jedno šeststo devojčica da se sretnu sa rediteljem. Ali, kad imaš četrnaest godina, potpuno drugačije misliš. Bila sam jako samouverena i rekla sam da stvarno ne znam šta traže sve te devojčice tu kad sam ja idealna za ulogu. To se i dopalo reditelju jer je lik koji sam posle igrala stvarno jedna samouverena devojčica. Dobila sam ulogu i na snimanju se zaljubila u ceo taj novi svet koji se otvorio preda mnom.

Da li si kasnije, kada više nisi bila „dete glumac“, osećala pritisak da moraš da dokažeš da zaista možeš da glumiš?

Umetnici su često nesigurni. Glumci se brinu da li će da odigraju nešto dovoljno dobro - to je univerzalna situacija za svakoga, samo što to ne želimo uvek da priznamo. Imala sam sreću da su mi bile ponuđene dobre uloge po odličnim scenarijima, pa sam mogla da pokažem da umem da glumim, ali i dan-danas strahujem kada prvi put gledam nešto što sam radila. Strahujem zato što mi je stalo da to bude istinito. Jer, ja mogu samo da dam sve od sebe u tom trenutku, kada snimamo, a kako će to da izgleda na kraju zavisi od montažera, reditelja... Nije u mojim rukama. Tek kad drugi put gledam to što sam radila, mogu da ga sagledam kao celinu.

Mi nismo anđeli je film koji je mogao biti veoma idilična priča – mlad režiser, mladi glumci, novi humor na našem filmu, veliki uspeh... Ali se uspeh događao u vreme kada se država raspadala u ratu. Kako si ti to doživela?

Jeste, taj film je za mnogo ljudi postao oblik eskapizma od rata koji se dešavao svega dvesta kilometara od nas. Sećam se tih festivala na koje smo išli sa filmom. Mi smo odjednom postali talk of the town, svi su pričali o nama i osetila sam šta znači biti deo nečega što je stvarno dobro, što komunicira sa publikom i svima se zaista dopada. Karijera ti ide uzlaznom linijom, a Srbiji, zbog rata i ostalog ne ide uopšte dobro. Sećam se mešavine sreće zbog uspeha koji nam se dešavao i tuge zbog, pa, skoro svega ostalog.

Kako si uopšte dobila ulogu u filmu Wariors, na čije snimanje si otišla dva dana pred bombardovanje?

Ta priča je potpuno neverovatna, mislim da je to dobar primer kako ne znaš šta će ti se desiti i kako ne valja praviti planove. U London sam otišla da bih srela Baza Lurmana koji je tražio glumicu za film Mulen Ruž. Trebalo je da pevam na toj audiciji, a ja nisam mislila da to preterano dobro radim i kad je pitao: „Kako pevaš?“, rekla sam: „Pa, ne verujem baš da ću vam dotaći dušu, ali mogu da pokušam.“ I kada sam završila, rekoh: „Dobro, a sad doviđenja“, a on me pozove i kaže: „Ne, hoću da vidim kako glumiš.“ Onda sam glumila, a kada sam završila on me odvede u stranu, da niko ne čuje i kaže: „Nemoj nikad više za sebe da kažeš da nešto ne radiš dobro. Ti si bila bolja od svih devojaka koje sam danas video.“ Mislim, tad sam još bila devojka. Rekao mi je onda da imam dobar tajming za komediju i posle sam razmišljala - on to uopšte nije morao da uradi... Nekoliko dana kasnije srela sam reditelja Pitera Kozminskog zbog filma Wariors čija se radnja događala u Bosni. Ja sam malo bila u fazonu - šta oni ima da prave priču o našem ratu, šta oni znaju o tome - a on mi je rekao: „To nije više priča o vašem ratu, nego o našim momcima u vašem ratu.“ Dobila sam ulogu. Snimao se u Češkoj.

U nezgodno vreme...

Ma da. Iako je bilo mnogo glasina da će se desiti nešto loše, meni je bilo potpuno nemoguće da u to poverujem. Mislim, u Srbiji sam ostavila prijatelje i porodicu. Kada je krenulo... Bilo je šokantno. Sigurno mi nije bilo gore nego bilo kome ko je bio u Beogradu, ali je mene, kao verovatno i mnoge u sličnoj situaciji, mučilo što sam bila u inostranstvu, na sigurnom. Zašto sam ja pošteđena celog tog iskustva? Ceo svoj život sam provela u toj zemlji, a sad nisam tamo, sa svojima, kad se tako nešto događa.

Šta je bilo kada si završila snimanje Wariorsa?

Našla sam se u Londonu i prijatelj me odveo kod Sonje Frenklin, divne žene, srpske vile koja je primala omladinu iz Beograda. Sećam se da mi je, kad sam došla kod nje rekla: „Dušo, ovo je tvoja soba, molim te nemoj da kupuješ hranu nego se posluži onim što ima u frižideru.“ Ona uopšte nije gledala moje filmove, nego se prosto brinula za razne klince iz Beograda i primala nas u svoju kuću. Dan-danas smo prijateljice. Pošto sam boravila neko vreme u Londonu, desila se jedna važna stvar za mene - shvatila sam da mogu da živim i negde drugde osim u Beogradu. To mi ranije nikad nije padalo na pamet, ali kada sam se posle bombardovanja vratila kući, gde je Milošević još uvek bio na vlasti, a ljudi iznureni tim groznim iskustvom... Videla sam da mogu nazad u London. Pa, broj filmova snimljenih te godine bio je – dva. Mislila sam kako nije fer da publika ide u bioskop i svaki put gleda mene (smeje se). Snimila sam onda neki nemački film u Mađarskoj, lepo se vratila u London i dobila ulogu u seriji The Vice, koju sam još uvek pogrešno izgovarala „uajs“. Kasnije je, pre svega zahvaljujući jako dobrom agentu, krenula jedna prilično stabilna karijera u Engleskoj i evo - drugi put ove godine sam u Mančesteru i snimam dramu u četiri dela koja se zove Kratak spoj. Uloga mi je veća nego ikad, znači sad u hotelskoj sobi glumim s ove strane s jednim zidom, a sa ove druge sa drugim zidom... Učim teksta koliko nikad u životu nisam imala. Juče smo snimali na plaži i priroda se urotila protiv nas. Vetar je duvao tako da si mogao da se nasloniš na njega i ne padneš. Pljuskovi sve vreme, pao je i grad, a snimali smo scene koje su poprilično intimne i napete. Glumim alkoholičarku koja već sedam godina ne pije i ona je, kako se to zove u tom svetu anonimnih alkoholičara, „sponzorka“ koja pokušava da pomogne glavnom junaku da pobedi te demone alkoholizma. Ali uspeli smo, mislim da smo stvarno dobro radili uprkos svemu. Pobedili smo prirodu.

Da li je Crna mačka, beli mačor zapravo film u kojem su te prvi put videli stranci?

Jeste, kako nije. Ja sam jako želela da dobijem ulogu u Undergroundu, ali nisam. Posle toga sam živela nekoliko godina u Španiji i tamo sam se sa Špancima zezala kako sam ja plava Ciganka: Soy Gitana rubia. Bilo je potpuno blesavo da dobijem ulogu plave Ciganke kod Kusturice kojeg obožavam, dva meseca posle te šale. Neke stvari izgleda možemo da prizovemo ako ih zaista želimo.

Zašto si bila toliko zadovoljna radom sa Kusturicom?

Mnogo sam naučila.

O čemu?

Kako se pravi film sa puno strasti. On ima neverovatnu energiju. Kad bismo mi bili životinje, on bi bio kralj svih životinja. Potpuno je opsednut detaljima i ima neverovatan osećaj za to šta funkcioniše kod publike. Zatim, pravi malo kompromisa. Neke scene smo ponavljali trideset osam puta, gde prođeš kroz najrazličitije faze - od onoga što si mislio da u toj sceni uradiš, preko faze u kojoj uopšte više ne znaš šta radiš do nečeg novog i svežeg što ti se desilo zato što si u toj situaciji. Ja ti nisam previše precizna, znaš... Ja sam više intuitivna, pa ti vidi šta ćeš sa mojim opisima. Ali bez šale, mogu da kažem da je bilo zaista uzbudljivo i svakog dana nešto potpuno neočekivano. Mislim, bukirali su se brodovi koji su prolazili Dunavom da bi se pred njima snimalo... Celo to iskustvo je zaista bilo jedan kovitlac kojeg se i danas sećam sa puno uzbuđenja.

Kada boraviš u tom kovitlacu i trideset osam puta snimaš istu scenu i dugo posle toga, posle čitave postprodukcije sedneš i vidiš film, kako ti je izgledao baš Crna mačka, beli mačor?

Film je i dalje zlatan. Divna komedija. Po belom svetu sam mnogo ljudi srela koji su mi rekli da je to njihov najomiljeniji film. Jednom sam sa klincima bila u maloj radnji na Sanset bulevaru, koja prodaje nameštaj iz šezdesetih godina i finu garderobu. Moja deca sela pred neki mali televizor iz šezdesetih da sačekaju da mama nešto kupi pošto je to njima dosadno i odjednom počnu da viču: „Mama, mama, jesi ovo ti?“ Kad ono – Crna mačka, beli mačor. Kakve su šanse da oni to vide u toj maloj radnji na Sanset bulevaru?

Kako izgleda kad uletiš u seriju koja ide već nekoliko sezona, da snimiš samo jednu epizodu, kao što se desilo sa Entourage?

Pa to mi je bilo jedno od najstresnijih iskustava u životu. Desilo se jedno dve godine pošto smo došli u Los Anđeles. Suprug mi nije bio u gradu, po prvi put je trebalo da radim sa dvoje male dece, pa je trebalo sve to da organizujem – nemoguće, razumeš... I eto mene odjednom na setu, obučena u preskupe haljine – imala sam i čuvara nakita koji me pratio bukvalno na pet metara razdaljine gde god da sam otišla. Sad, to je HBO serija koja je išla već neko vreme i pisac mi je stalno govorio na probama da „glumim manje“. „Manje, manje, manje...“ Mislila sam – možda mi je Bog dao, pa Bog i uzeo, možda ja više i ne umem da glumim. Tiho sam umirala, stvarno. Ali kada smo nastavili snimanje i kad su okrenuli kameru prema meni - pošto je bio krupniji plan, naravno da sam smanjila glumu pošto to i inače radim u krupnom planu i onda su odjednom svi bili zadovoljni. Stvarno sam odahnula. Imala sam momenat stravične nesigurnosti, mislila sam: „OK, bila sam glumica do sada, šta bih drugo sad mogla da radim u životu...“

Još jedna HBO serija u kojoj si igrala, Big Love, događa se u mormonskoj zajednici, što je najdalje što se od Srbije može otići tematski, verovatno. Opet, glumila si osobu odavde i to tokom više sezona.

Tu sam ja upala slučajno, da ti kažem. Moj Džulijan je režirao neke epizode u prve dve sezone i posle radio sa piscima serije pošto se njima jako dopadalo kako je radio. Meni ni na pamet padalo nije da bih mogla da imam veze s tim. Najiskrenije sam pričala sa njima o seriji kao učesnik u raspravi i nakon što smo se tri-četiri puta družili, oni su preložili da napišu jedan lik za mene. Prva reakcija je bila: „Ne, to je nemoguće“, ali onda smo im ipak Džulijan i ja, na njihov zahtev, poslali moj show reel. Oni su to pogledali i poslali malo pismo o tome kakva sam ja glumica, u čemu je moj talenat. To je bilo malo „ljubavno“ pismo, Džulijan i ja smo se oduševili. Napisali su ulogu baš za mene i gledaoci su je dobro prihvatili. Nije imala neki tužan bekgraund kao u serijama u Engleskoj za koje je ono što me dovodi u Englesku uvek bio rat ili druga nesreća, pa sam bila slobodnija u okviru uloge. I na kraju svake sezone, Džulijan je govorio da ne očekuje da će me HBO ponovo pozvati, jer nemaju više kuda s mojim likom, ali zvali su me četiri puta.

Koliko se promenio tvoj život od kada imate decu?

Ih, onoliko! Potpuno. Naravno, nabolje. Mislim da ništa bolje u životu nisam uradila od toga što sam mama dva mala mangupa. Sad sam u Engleskoj već pet nedelja, to je i vreme kada posao malo stane, a sada je sa nama i Džulijan koji mesecima nije bio tu, tako da su sada sa tatom dok ja snimam u Mančesteru. Stalno je makar jedan roditelj sa njima, stalno smo i na skajpu ali, nedostaju mi, naravno. Kaže mi ovaj mlađi: „Pa prirodno je da mi nedostaješ – ti si mi mama, a ja imam samo šest godina.“

Jesu pravi dečaci, banditi?

Ma jesu, evo Lui je sad slomio ključnu kost, pa sedam dana kasnije opet dohvatio da igra fudbal u dvorištu. Onda sam morala da jurim i njega i njegove drugare. Kako ja okrenem leđa - on ponovo počne da igra. Sad je potpuno lud za fudbalom što može da bude jako korisno zato što planiramo da se najkasnije za godinu dana vratimo da živimo ovde u Engleskoj, a to neće biti lako njima dvojici pošto je njima Los Anđeles dom. Oni pričaju sa američkim akcentom, ne govore kao tata, tamo im je društvo, tamo idu u školu i promena neće biti laka. Pošto je Luiju, međutim, san da igra u premijeršip ligi, to će da bude dobar izgovor.

Da li se u Los Anđelesu družite sa Radetom Šerbedžijom i njegovom porodicom? On ti je bio profesor na klasi?

Družimo se, s tim što je Los Anđeles čudan. Dugačak je sedamdeset kilometara u jednom pravcu i kad razvezeš decu u škole, na tenise, fudbale i sve ostalo, jako malo vremena ti ostaje da se socijalizuješ. Tamo se osećam prilično usamljeno. Nisam uspela da zavolim ondašnji život, ni sa svim tim suncem i klimom. Svaki dan je isti, ni to mi se ne dopada – ova engleska plaža na kojoj sam juče snimala, ta dramatična promena vremena – meni to više prija. A imam u Los Anđelesu i taj osećaj da smo došli, da sam trepnula i – sedam godina je prošlo. Najtoplije se nadam da ćemo se vratiti u London ili njegovu okolinu, Džulijan i ja o tome intenzivno pričamo. Da ne bude da se radi samo o klimi i nedostatku vremena – nama je ceo evropski senzibilitet, kako treba čovek da živi i šta je u životu bitno – mnogo bliži od američkog načina života.

Kako vidiš svoju blisku budućnost u idealnoj varijanti?

Da ti kažem, uvek se nešto desi. Možda će u tih godinu dana za koliko planiramo da se vratimo ovamo, Džulijan dobiti da snima film u Australiji, pa ćemo svi otići tamo da živimo. Tako da bih u idealnom svetu želela samo da svi budemo više zajedno, pošto smo u poslednje dve godine zbog prirode posla bili mnogo odvojeni. A lepo nam je kad smo zajedno i nek smo samo zajedno i - ja ću biti srećna.