Bojim se revolucija. Revolucije su, barem dosad, pokretali oni koji su baratali konceptom »ljudskog materijala«. A, taj je, za njih, naravno, potrošan. Vrijeme je to pokazalo, revolucionari su se, napustivši proklamirane ideale, pretvorili u nove faraone i mandarine... Revolucijama uvijek pretpostavljam evoluciju. I pojedinaca i društva u cjelini – tako veli Nikola Petković, predsjednik Hrvatskog društva pisaca koji je u travnju ove godine preuzeo vodstvo tog društva od Velimira Viskovića. Kraj je godine, podvlačimo crtu, zbrajamo što je napravljeno. Petković kaže: mnogo. Pa navodi izmijenjeni sustav razmjena pisaca, drugačije uređen odnos s Ministarstvom kulture, osobito kad je riječ o potpori rukopisima u nastajanju, neke pomake u pokretanju naknada za javnu posudbu.
Djelovati iz dužnosti, a ne iz osobnih interesa – taj kredo Petković navodi kao svoj vlastiti, i kad je riječ o motivima zbog kojih se kandidirao za predsjednika HDP-a, i kad je riječ o žilavom upiranju da javnost dozna sve potankosti o radu Društva u Basaričekovoj ulici u Zagrebu. Ako tko i sumnja da ova tema ne zaslužuje ovoliko medijskog prostora, ako tko misli da se ove teme tiču samo tog cehovskog udruženja koje ne smije biti privilegiranije od bilo kakve udruge, naprimjer taksista ili pčelara, treba reći da je pitanje pisaca u današnjem hrvatskom društvu od općeg značaja: naposljetku, radi se o opstanku pisane riječi koja je temelj svakog civiliziranog društva, radi se o dvoboju duha i kiča, intelekta i mediokritetskog mulja u koji nas, kao u živo blato, gura dnevnopolitičko žutilo i (ne)kultura masovne potrošnje.
Kad ste ove godine preuzeli vodstvo HDP-a, obećavali ste mnogo. Kraj je godine: što ste uspjeli ostvariti? Gdje je revolucija koju ste najavljivali na izbornoj skupštini?
Moj program ne da nije bio revolucija, nego čak nije bio niti preambiciozan. Poznavajući sporost institucija, upitnu kompetenciju nepotrebno velike birokracije, nezainteresiranost ondašnje vlasti za kulturu i znanost (a naše se djelovanje kao intelektualaca primarno odvija u te dvije sfere koje se istovremeno i račvaju i ukrštaju), izašao sam s programom utemeljenom na konceptu održivog razvoja. Veći dio smjernica svog programa dugujem idejama i naporima kolegica i kolega iz Društva. Ubrzo ćemo, čini se, ostvariti pravo na javnu posudbu, a to znači da će autori čije će se knjige posuđivati u knjižnicama za to dobivati neki postotak na račun autorskih prava. To je bila inicijativa HDP-a koju je, stjecajem okolnosti, preuzelo i naknadno »autoriziralo« drugo društvo, ono književnika, ali nije važno autorstvo. Važno je da se to ostvari. Također, na korak smo od prepoznavanja kategorije spisatelj unutar hijerarhije nacionalne akademske zajednice. Na tomu smo zdušno i s puno energije radili Marinko Košćec i ja. Napisali se pisama, napregovarali sa samim vrhom Nacionalnog vijeća za znanost i, eto, profesor Krešimir Pavelić, jako zadovoljan sadržajem pisama koje smo mu uputili, veoma je optimističan kad razgovaramo o ishodu i tog napora. O inicijativi Prava na profesiju znate uglavnom sve. Ona je »dijete« Robija Perišića, podpredsjednika Društva, a i ona je na korak do ostvarenja. Ne mogu reći da će svim našim željama biti udovoljeno, ali vjerujem da ćemo na kraju priče, u granicama razuma, svi biti zadovoljni. Također radimo na izmjenama i dopunama Statuta društva i idemo u osnivanje ogranaka: Istra, Slavonija, Split... osim riječke, na raspolaganju su nam rezidencijalne kuće u Istri, na Korčuli... Ana Brnardić i Sanja Popović, tajnice Društva, posjeduju energiju i toplinu koja je esecijalna da bi naš ured u Basaričekovoj bio mjesto ugodnih i prijateljskih sastanaka. Pisci tamo rado navraćaju na »čašicu razgovora«. Ukratko, jako sam zadovoljan i onim učinjenim i onim što ćemo učiniti.
Hranidbeni lanac knjige
Inicijativa za pravo pisaca na profesiju uspjela je osvojiti pažnju medija i javnosti, pa i nove ministrice kulture, Andree Zlatar. Kako će pisci, kao jedna od najugroženijih skupina u kulturi, živjeti u naredne četiri godine, odnosno, hoće li Perišićeva ideja, sad kad je napokon ozbiljno shvaćena, zaživjeti i u praksi?
Nadam se da hoće. Iskustva koja sam imao s ministrom Jasenom Mesićem nisu bila loša. Imao je i on sluha za problematiku, čak je i otišao ispunivši neke od zahtjeva kao što je povećanje fonda za potporu autorima rukopisa te ukinuo klauzulu prema kojoj se dobitnica stipendije za pisanje ne može na isti natječaj javiti četiri ili pet godina, ne sjećam se točno. Sada se autori mogu javljati svake druge godine. Ono što je ostalo i što ćemo pokušati napraviti s novom ministricom Andreom Zlatar je pitanje post fonda. Perišić je razradio kriterije za vrednovanje. Ostalo je još nekoliko detalja na kojima ćemo, poznavajući radišnost i perfekcionizam Andree Zlatar, morati poraditi, ali raditi s intelektualkom, znalcem i s legalistom poput Andree, čast je i zadovoljstvo. Osnovna stvar koju svi u lancu knjige trebaju shvatiti je nažalost, gotovo tautološka, tako da ne razumijem kako je neki izdavači ne shvaćaju: pisci su početak i osnova svega. Bez njih ne bi bilo izdavača. A neki se izdavači ponašaju kao da im ovo nije jasno. Pisce treba plaćati za njhov rad. Neprepoznavanje nematerijalnih vrijednosti je put u društvenu katastrofu. Ne želim biti bezobrazan, ali ne poznajem niti jednog pisca koji je u posljednjih dvadeset godina sebi, autorskim honorarima nabavio stan, ili, nedajbože, penthouse, a ima izdavača koji su se itekako uhljebili. Ovo ni po čemu nije antagoniziranje pisaca i izdavača kako to neki s vrha hranidbenog lanca knjige poimaju. Ovo je poziv na dijalog, ali i iznošenje činjenica od kojih ne treba bježati. U našem društvu doslovno imamo pisce koji gladuju. Zasada nalazimo načina kako im stanje olakšati. Ali, kad bi sve u lancu knjige profunkcioniralo kako treba, svatko bi mogao od svojega rada imati barem nešto.
Nataša Rajković je lijepo primijetila da Ministarstvo ne smije biti karitativna ustanova. S obzirom da se većina zahtjeva pisaca svodi na moljakanje pred vratima ministarstva (koje će iduće godine raspolagati još manjim udjelom proračunskog novca), mislite li da su ti zahtjevi ipak nerealni, da revitalizaciju i dostojanstvo profesije treba tražiti drugdje?
U potpunosti se slažem s vama i s Natašom Rajković u parafraziranom dijelu njezina komentara. Ja sam najavio suplementarno budžetiranje i odmah po početku 2012. jedan od prioriteta će nam biti potraga za novcem izvan Ministarstava. Konkretno mislim na prijavljivanje međunarodnih projekata unutar regionalne i globalne mreže fondova za kulturu i znanost. To je točka iz mojega programa koju još nismo realizirali, ali se radi o zahtjevnom, sustavnom i dugotrajnom poslu koji zahtjeva angažman ne samo nekolicine nas, nego većeg broja članova Društva, tako da pozivam sve zainteresirane da se uključe u predlaganje projekata, ispunjavanje formulara, iako imamo jednu agenciju u Zagrebu koja nam je obećala pomoći pro bono i dati nam smjernice kako predstaviti i plasirati ponudu za projekt.
Što se ministarstava tiče, društva bi trebalo financirati po aktivitetu, a ne prema broju članova. Novac za hladni pogon trebala bi određivati aktivnost društva i kvaliteta urađenog. Već odavno smo napustili, čak i službeno, ideju da kvantiteta prelazi u kvalitetu. Naše Društvo je živ dokaz da broj članova nije kriterij uspjeha. A to treba prepoznati, vrednovati i adekvatno »nagraditi«.
Radne razmjene
Možda realno manje bitna stvar, gostovanja pisaca u inozemstvu postala su u jednom trenutku najviše kritizirana aktivnost prošlog saziva HDP-a.
Inzistirao sam na dugoročnim razmjenama pisaca, i to se ostvarilo. Društvo je bilo izloženo kritikama javnosti koja je naše razmjene pomalo nepravedno označila kao književni(čki) turizam. Ono što je tim razmjenama nedostajalo bio je takozvani follow up. Pisci se vide, druže, čitaju, i odu. A ja sam htio da najbitniji segment razmjene bude baš ono što će se dogoditi nakon odlazaka pisaca s mjesta njihovih susreta. Primjerice, u suradnji s rezidencijalnom kućom Kamov u Rijeci je mjesec dana proveo Peter Clement Woetmann, mladi danski pjesnik, klasik u nastajanju o kojemu će svjetska pjesnička scena ubrzo znati jako puno. U razmjenu sam uključio i riječki Filozofski fakultet na kojemu je Peter održao izvrsno predavanje o suvremenoj danskoj poeziji. Dakle, jedno od predizbornih obećanja bilo je i povezivanje Društva s nacionalnom i lokalnom akademskom zajednicom. Riječki kampus je idalno mjesto za takav tip rada. Kod nas su, na Odsjeku za kulturalne studije, nastupili i kineski pjesnici, njih troje, Mindy Zhang, Jing Fu Zhao i Xiao Ya Sun. Zanimljivo je da smo tu razmjenu napravili namjerno zaobišavši službene puteve i državne filtere te pozvali nezavisne kineske pjesnike i pjesnikinje koji su, za razliku od službenih ekipa, o situaciji u Kini, na Tibetu... govorili kritički i s puno empatije. E, sad, što je u svemu tome follow up? Peter Clement i ja radimo autorski izbor iz poezije. On danske, ja hrvatske. Iz svoje knjige »Harterije« koja je zapravo knjiga kolumni-kritika koje od 2006. objavljujem baš u ovoj novini, napravit ću izbor autora i izabrane predstaviti s po jednom pjesmom. To će se prevesti na danski i otisnuti u Kopenhagenu. Peter će učiniti isto s danskim autoricama i autorima. S Kinezima se događa identična priča. Mindy kreira antologiju hrvatske poezije za kinesku čitateljsku publiku. Hrvatska poezija tako putuje u Kinu, a kineska dolazi k nama. Počele su dakle, dugoročne radne razmjene koje su nadopune kratkim posjetima i druženjima književnika iz regije i svijeta koji su jednako tako dragocjeni za život knjige i autora.
Prigovaralo se tome da pristup atraktivnim književnim festivalima po svijetu ima samo malen postotak ukupnog članstva, da putuju oni koji su »bliže oltaru«. Najavljivali ste transparentan izbor »putnika«, odabir na temelju kompetencija, biografije i kvalitete aplikacije. Je li se tu štogod dobra dogodilo?
I ja sam to čuo, ali ne znam previše o oltaru. Ja sam najavio transparentnost i ona postoji. Nisam prihvatio koncept da, recimo, glavna tajnica telefonira i tako dogovara razmjene. Čak sam predložio da na web stranicu Društva stavimo dokument koji će biti dostupan svim članovima i putem kojega će se svi zainteresirani moći prijaviti za putovanja. Ali, zasada ne nailazim na entuzijazam oko te stranice, što ne znači da neće profunkcionirati. Iako se je pričalo da putuju samo pisci u »milosti« čuvara oltara, nisam siguran da je baš tako bilo. Recimo, ja sam išao u Kinu za mandata Velimira Viskovića, ni sam nemajući pojma jesam li ili ne pri ikakvom oltaru. Ali sam saznao nešto što javnost nije znala, a to je da sam bio šesnaesti po redu koga se je zvalo, jer petnaest njih nije željelo otići u Kinu. Dakle, nije da se nije pitalo članstvo. Tu je i pitanje jezika. A postoji i dogovorno pravilo da onaj tko dogovori suradnju s nekom zemljom, ako to želi, tamo prvi i ide. Gotovo u svim slučajevima zemlje koje nas pozivaju same sastave listu književnika i književnica koje žele ugostiti. Pozivi su često na ime, tako da »teorija oltara« stoji na jako klimavom postolju. Sada, kad glavna tajnica dogovara razmjene, odnosno, šalje pisce po regiji i svijetu, jako pažljivo prolazimo kroz popis članova i najprije kontaktiramo one koji ili nigdje nisu bili, ili su rijetko igdje putovali.
Uloga intelektualaca
Kakav je uopće položaj intelektualca u društvu danas? Je li klauniranje poput onoga u emisiji »Peti dan« jedini način da se uključi u razgovor o društvenim problemima, i treba li se uopće petljati s time, hoću reći, treba li pisac progovarati u medijima o onome što je oko njega trulo, ili je dostojanstvenije ostati izvan toga?
Ne mislim da je »Peti dan« klauniranje. U njemu sudjeluju izvrsni intelektualci, moji kolege, suradnici, prijatelji... i to ne nužno baš ovim redom. No, to je televizijska emisija i dio je medijskog spektakla od kojega ne treba očekivati previše. Jednostavno, on aktivnu promjenu žanrovski niti može niti treba odraditi. Iako su neki od sudionika te emisije, recimo moj dragi prijatelj Srećko Horvat, aktivisti koji, dok pišu knjige, nađu vremena putovati svijetom i sudjelovati na prosvjedima od Wall Streeta do Senegala i Malija. Čovjek je bio na Svjetskom socijalnom forumu koji je godišnji miting aktivista svijeta, halo. Pisac, kao i intelektualac, treba biti javna smetnja društvu. Treba biti njegov korektiv. Koncept da je dostojanstvenije ostati izvan toga je malograđansko trabunjanje koje dolazi iz krugova intelektualaca koji misle da su iznad svega. Dok im nos para nebo, oni misle da se ne trebaju uplitati u stvari nas pozemljara, jer su profane, banalne, podložne mijenama vremena, dok se oni krećući se u njoj, obraćaju vječnosti. Mislim da je sva ta halabuka oko uloge intelektualaca, njihovih krivnji, izdaja, zasluga... prenapuhana i postavljena naglavačke. Vapaji u obraćanju intelektualcima kao sveznalicama pretpostavljaju pogrešan koncept intelektualca kao sveznadara, proroka, nekovrsnog nepokrenutog pokretača... ma intelektualci su vam ljudi koji koriste mozak kao sredstvo za rad. Ni manje ni više od toga. Ja sam za angažman i to sam u nekoliko navrata pokazao. Jednom stajući u obranu Lucića, Dežulovića i Leta 3 kad su ih nekakvi kerumovski gradski vijećnici nazvali narkomanima i psihijatrijskim slučajevima i sad, kad smo kolegica Nadežda Čačinović i ja i PEN i HDP digli na noge i uputili javnosti zahtjev za smjenom Brune Kovačevića i raspuštanjem programskog vijeća HRT-a. Kritike koje zbog tog trpim su, priznajem, dobro argumentirane: HDP je cehovska udruga koja se ne bi trebala petljati u politička pitanja. Iako uvažavam taj argument, s njime se ne slažem. Ali, to je pitanje osobnog izbora. Nekovrsnog, ponavljam tog, nažalost nama stranog koncepta—koncepta djelovanja iz dužnosti.
Je li dovoljno pisati? Je li dopustivo »samo« pisati?
Naravno da je dopustivo i samo pisati.
Novogodišnja želja
U centraliziranoj kulturi centralizirane države, može li se napraviti štogod za pisce koji, ni krivi ni dužni, ne žive u Zagrebu? Koja je uloga vašeg društva u decentralizaciji kulture pisane riječi?
Pa ja sam vam primjer materijalizacije decentralizacije. Prvi predsjednik nacionalnog društva pisaca koji ne živi u Zagrebu. Da, država je bolno centristička. Tipična postkomunistička priča. Svi su i sve je, kao, u Zagrebu. Ali, pogledajte Split. Književni život u Splitu je kontekstualno dinamičan kao i u Zagrebu. Rijeka, Osijek, Pazin, Pula, čak i Bakar u čijoj gradskoj knjižnici gostuju vrhunska svjetska i nacionalna imena, ... ne želim dalje nabrajati, ali radi se o gradovima u kojima je vrlo živo. Riječki RiBook je mali hram kulture. Istina je da se puno toga događa i postiže druženjima i lobiranjima i mislim da je ovdje, što se metropole tiče, metafora oltara puno primjerenija nego u pitanju o putovanjima. Pa Peter Clement Woetmann nije proveo mjesec dana u Zagrebu, nego u Rijeci. Sad je u Rijeci Vladimir Arsenijević. Irena Delonga i Renato Baretić u Splitu čine čuda. Jedan od temeljnih zadataka mojega mandata je osnivanje ogranaka, decentralizacija kulture pisane riječi, kako ste to lijepo artikulirali. Naše društvo je jako aktivno u tom procesu koji je, eto, započeo i koji se, ponavljam ogleda u mom osobnom primjeru i na kojemu ćemo uporno i sustavno raditi sve dok decentralizacija, regionalizacija i nova zavičajnost ne zažive.
Što očekujete od nove vlasti i imate li neku novogodišnju želju?
Od nove vlasti očekujem samorazumljivu sitnicu. Da u koncept patriotizma i matriotizma, uz poklon himni, grbu i zastavi, bespogovorno uključi i poštivanje Ustava te ponašanje u skladu s njime. To, za mojega života, niti jedna vlast na ovim prostorima nije učinila. Rastao sam s Titovom adaptacijom Lenjinova poimanja diktature i despotizma koja se materijalizirala u jezivom zahtjevu drugovima pravnicima da se ne drže »paragrafa ko pijan(i) plota«. Dijete mi raste u odjeku bljezgarije jednog bivšeg bageriste »tko je jamio, jamio je«. E, toga je dosta i od ove vlasti očekujem da to korigira.
Novogodišnja želja također se tiče nove vlasti, odnosno resornih ministarstava kulture, obrazovanja, znanosti... može i bez sporta. Ajmo već jednom naraštaje kojima ćemo Hrvatsku ostaviti nakon nas početi shvaćati kao zrela i odgovorna ljudska bića koja posjeduju elementarne estetske kriterije. Sastavimo im školsku lektiru koja korespondira sa stoljećem u kojem žive. Ova koja je u opticaju još od moje osnovne škole već je onda bila pontonski most za prijelaz iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće.
Književni časopisi: imaju li uopće budućnost? Ima li nade za to da se književni život vrati na časopisnu scenu, da pronađe sebi prikladnu oazu izvan ove koju diktiraju korporativni interesi medija?
E, ovo je pitanje od vitalnog značaja za kulturu. Nade uvijek ima. Mogući modeli su e-verzije časopisa, ali samo kao nadopuna tiskanim časopisima. Treba stvoriti uvjete da se časopisi vrate u knjižare. Treba raditi na distribuciji časopisa kroz članarinu Društva. Tu imam konkretan plan, ali je prerano s njime izlaziti u javnost, jer ga mislim iznijeti na sljedećem sastanku Upravnog odbora i Predsjedništva, u drugoj polovici siječnja. Časopisna scena je ključna. Ona je prostor javnog dijaloga u svakoj kulturi. Ona je mjesto gdje se nalaze, uobličuju i realiziraju generacije autora. Nije slučajno da se periodizacija hrvatske književnosti, kada je riječ o naraštajima pjesnika i prozaika dijeli na Krugovaše, Razlogovce, Pitanjaše, Quorumaše, Libroloberaše.... sve su to časopisi. Ako se oni ne vrate kući, možemo očekivati generacije Todorićevaca, Tedeschijevaca, Horvatinčićevaca... Jedan je pjesnik jednom rekao kako će jednom poeziju svi pisati. Ne mislim da je pritom mislio na ovakvu travestiju društva.
Tekst je preuzet iz Novog lista
